Wednesday, December 31, 2008

Ne volim ...


Ja ne volim ovaj posljednji dan u godini...nekako mi se teško odvojiti od proteklog komada vremena pa ovaj okrajak što je još ostao u rukama, grčevito čuvam. Kad bi se mogao sakriti negdje...Trebala bih već početi s kuhanjem, pospremanjem...ali ja samo sjedim i gledam u moje narandžaste zavjese. Zbog njih je u mojoj kući vrijeme stalno sunčano. Šta je iza stakla...ponekad me nije ni briga!
Ruska salata (što li je zovu tako),kolači, vino...gomila suđa koje treba oprati, petarde,...od svega toga najviše se radujem jutru. Skuhat ću moj kompot s cimetom i brusnicama i slušat ću koncert Bečke filharmonije u pidžami.
Ne volim novogodišnja slavlja...uvijek imam osjećaj da sam nešo strašno veliko propustila i da mi vrijeme leti iz pješčanika a ja ne radim ništa kako bih mu dala vlastiti pečat!

Wednesday, December 17, 2008

Nešto o utočištima

U davnim vremenima Utočište je bilo mjesto na kojem bi se bjegunac sklonio od progonitelja. Obično su to bila mjesta na kojima se molilo.Bitno je bilo da dodiruje predmet ili mjesto koje se smatra utočištem i bio bi siguran. Onda bi uslijedilo čekanje, nadmudrivanje s progoniteljima.
Mnogo se lijepih običaja izgubilo kroz vrijeme. Utočišta su nestala za razliku od potrebe za Utočištem. Civilizacija nas je ostavila na cjedilu,prepustila svima nama izbor utočišta i mogućnost bijega od progona.
Pitanje izbora utočišta otvoreno je poglavlje u velikoj knjizi života svih nas. Gdje se osjećamo sigurnima?
Je li to naš dom, naše srce, neko tajanstveno mjesto ispod kože u kome su snovi stvarni, prodavanice, ili nedeljno popodne??? Bitno je pronaći ga i pobjeći tamo s vremena na vrijeme.

Kula od oblaka


Krhka je moja kula od oblaka
tren jedan
rasprši bijelu pređu
i nestane moj dom u zraku
proguta me
bezvremeno plavetnilo
zalutam u padu
poput lista
koji više ne pripada
nijednom stablu
nijednoj grančici
nijednoj šumi...

Sve dok me, ponovo
ne pronađe moj oblak
negdje pri samom mrkom tlu
prihvati i obgrli
u trenucima kada zlatna svjetlost
isprepliće niti s maglom
u nestvarni zastor
od nebeskog kašmira
i ušuška u somot
moje misli
što se preganjaju
poput uplašenih ptica.

Znam, doći će opet
tren
oštar kao hrid obale
razbit će se magla
poput talasa
o njegovo oštro naručje
ostat ću na obali
poput jedrenjaka
razbijenog, nemoćnog
bez jedara i kormila

strpljive su ruke vremena
primaknut će dio po dio
uplesti pramac i jarbole
istkati jedra , iskopati sidro
iz tamnih dubina
porinut će me u toplu, plavu vodu
zagrlit će me sunce, opet
i ponijeti vjetar
poput lađe, poput oblaka
do nove hridi
do nove obale
novog čekanja i novog porinuća.

Sunday, December 14, 2008

Nešto o knjizi koja izlazi ovih dana a zove se "Gutači vremena"






Napisala sam priču o čovjeku koji je krenuo na put kako bi pronašao istine koje vrijede toliko da ih treba sačuvati u velikoj Riznici Vremena. Krenuo je s obale na kojoj je pokupio svoj prvi kamen i našao prvu dragocjenu istinu... istinu o tome da ono sto nas spaja u cjelinu, i ono sto odlucuje jesmo li dio necega ili usamljeni odlucuje pogled...pogled je, uvijek, sudac.
Sve što je naučio , sve što je spoznao, o zamkama i sjećanjima, o izgubljenim dragocjenostima i onome što naš život čini vrijednim življenja donio je pred vrata Vremena. Ali tu nije kraj...jer, nešto uvijek nedostaje, jedna istina uvijek čeka da bude otkrivena, kamen koji nedostaje zove da krenemo iz početka.
Istine koje spoznamo svojim iskustvom svi mi pohranjujemo u male, privatne riznice. Neki drže vrata širom otvorena neki zaključaju čvrstim lokotom sve što misle da ne bi trebali dijeliti s drugima. Ali istina uvijek nađe put do onoga ko je traži. A svi mi, ma kako živjeli, gradimo gnijezda spram krila s kojima smo rođeni.

Friday, December 12, 2008

Potraga za izgubljenim vremenom...





Šta se desi s vremenom koje je potrošeno ili tek napola načeto i bačeno poput samo jednom zagrižene jabuke?
Iskopavanje dinosaura sačuvanog u ledenom zagrljaju glečera...
Susret s nečim što je prošlo poput prizivanja duhova ustalasa sadašnjicu, podmetne kamenčić u kotače koji jednolično pišu svoje krugove.
Negdje iza mene odbačene godine ponekad pošalju glasnika i ja se sjetim ... ostanem bez snage za nekoliko trenutaka, nekoliko bezvremenih momenata koji ne pripadaju nikome i ničemu. Hibernacija....u iščekivanju proljeća. Uhvati me čudna pospanost , želja za mirnom lukom sna, tamom koja grli moje srce, rasuta svjetlost koja na blještavom nebu skuplja svoje tragove...Uspomene u mom srcu otežaju...ponekad

Wednesday, December 10, 2008

Profil

Ena i ja pile smo espreso ispred tržnog centra . Ena je super. Nosi romantične haljinice i naušnice na kojima su likovi iz crtića. Taj dan imala je žutu suknju i tašnu, sandale...samo je nedostajao put od žutih cigli i kakav uragan da je odnese iz Kanzasa.
Žega je već bila nepodnošljiva. Danima je pržila ulice. Kao usput , Ena me upitala imam li kakav profil na internetu? Tada nisam znala ni da takvo šta postoji. Nasmijala sam se...
Ispričala sam joj epizodu sa svih 56 mojih blogova koji su nikli preko noći i ugašeni istom brzinom.
Lako se upada u zamku iznošenja intime na javnu raspravu. Kad su noći duge, kad je dosada na stolici pored tebe i masira ti leđa, poželiš barem s monitorom podijeliti nježnost.
Pričala mi je o likovima koje je srela u virtualnom svijetu...galerija likova, paralelni svijet u koji pređeš poput Alise, kroz malena vrata usb-a. Sinulo mi je u tome trenutku, istina , trenutak otkrovenja.
Znači tamo su svi nestali. Svijet što hoda ulicama, razgovara, radi...nije onaj isti koji nakon iscrpljujućeg dana sjedne ispred tastature i uhvati talas.
Često smo razgovarale o tome kako je teško upoznati nekog novog, nekoga ko nije iz tvoga svijeta. Ni Ena ni ja nismo baš u cvijetu mladosti. Obje smo sretno razvedene već cijeli niz godina.
Srca vremenom postanu poput starih kišobrana. Teško se otvaraju, škripe, na njima su tragovi zahrđalih žica od nekih davnih kiša a platno ima ustajali miris ipod koga nije romantično .
Ja sam svoj sakrila u najudaljeniji kut ormara, zaboravila da postoji. Lakše je tako. Umirujuća dnevna rutina postane dragocjena.Kad odvagaš da li da je mijenjaš zbog nekoga ili zbog nečega, u najvećem broju slučajeva, ona pobijedi.
Svi mi vremenom postanemo autisti.
Popile smo kafu, otračale malo usput, i rastale se. Ja sam krenula kući s čvrstom odlukom da i ja napravim profil.
* * *
Vremenom se sve usložnjava i život godinama ne postaje jednostavniji. Otkriješ tako, dok s pijace vučeš punu kesu paprika i salate, kajmaka...otkriješ kako ono što ti treba ne možeš više naći na jednome mjestu. Namirnice koje ti trebaju nalaze se na različitim policama, ili čak i na različitim mjestima...kakav filozofija, primjenjena ...
Dok smo mladi desi se da u jednoj osobi dobiješ i nježnog ljubavnika i dobrog prijatelja i utočište....sve što ti treba...pravi mali ljudski tržni centar, sve na jednom mjestu. A ti samo mijenjaš pozicije s kojih uzimaš ono što će ti utažiti glad, slatkiše i informacije s pulta za recepciju, igračke iz odjeljenja igraonice....eh kasnije više nije tako
Galerija likova nekako mi poput filmske trake prohuja pred očima, brzi voz s licima koja vire kroz prozore.Propušteni vozovi, vozovi kojima se putuje samo par stanica, loko, međugradski...oooo o čemu sve žena ne razmišlja dok tegli kese s pijace.
Šta ženama treba? Treba im prijatelj i ljubavnik i romantična luda koja dođe samo da te poljubi pred spavanje i piše ti sms-ove cijelu noć.
Ali nezgodno je to što samo s kafom imaš 3 u jedan. I kafu i mlijeko i šećer. S ljudima je to drugačije.
U jednome nađeš samo šećer u drugome kafu a mlijeko...eh što si stariji ti s mliječnim dodatkom sve su rjeđi.


* **
Napravila sam profil i tako sam upoznala Njega. Ne znam kako je te dane u sebi skladištio On. Ja sam letjela i to na krilima koje je s ponosom mogao nositi air-bus Nisam ispuštala mobitel iz ruku, a svako novo blinkanje ikonice na kojoj je bilo pismo izazivalo je slatki grč u stomaku. Osmijeh mi nije silazio s lica i svi su to primjetili. Bilo je to neko Miholjsko ljeto mog srca.
Ljudi su ponekad slični žabama. U stanju su da se zakopaju u blato i čekaju kišu, nevjerovatno dugo, ponekad čak i dok ne zaborave kako sladak ukus ima voda i kako sunce može bit toplo a dani radosni.
Žene su umrežene i bez interneta. Mreže koje grade cijeli život uključuju, uglavnom veliki broj sličnih profila među kojima kruže informacije, čestitke, mali i veliki tračevi.
Onaj uski krug „top-frendova“ pratio je iz epizode u epizodu sapunicu u kojoj sam se doslovno kupala.
Meni se dugo godina nije se dešavalo ništa .
Kad je to nepoznato stvorenje sa svoje udaljene tastature poslalo poziv da se upoznamo face to face uhvatila me panika. Zaboravila sam kako izgleda izaći na kafu s nekim ko nije istog spola, nije ti prijatelj, žirant, kolega ,...neko kome se možda sviđaš na zaboravljeni način koji uključuje hemijske reakcije.
Naravno da sam otišla frizeru, satima sam birala odjeću koja je u stanju pokriti maleni šlauf oko moga struka i skrenuti pogled na dijelove kojih se nisam trebala stidjeti.
Stigla sam ranije i smjestila se u najudaljeniji ćošak restorana koji je zjapio prazan. Nisam htjela doći u velikom stilu akademskog kašnjenja, manekenski hod već odavno nije moja omiljena disciplina.Sjećam se da su na velikom ekranu puštali utakmicu a u bašti ispred neko društvance slavilo je rođendan. Restoran je imao dva ulaza. A ja sam se dvoumila između pobjeći i ostati.
Mili Bože, kakav li će majmun ući na vrata, u panici sam se pitala? To nije bilo jedino pitanje na koje nisam imala odgovota. Pitala sam sam se što-šta, pravi mali blic kontrolni, profesionalna deformacija.
Šta radiš ovdje? Koga čekaš? Jesi li ti normalna?
Knjiga koja objašjava tajnu svemira tih je dana kružila u krugu mojih prijateljica. Teorija se, u najprostijem obliku, svodila na to da svemir kopira naše želje i šalje nam ono što smo poželjeli.
Kada se pojavio na vratima restorana prvo što mi je palo na pamet bilo je“Kako ga je dobro iskopirao!!!!
Savršena kopija mojih želja koje su „nesvjesno“ godinama odašiljane u eter bezgraničnog, nasmiješila se i sjela preko puta. Vjerovatno sam kolutala očima jer me par puta čudno pogledao. Ja sam već pila kafu, on je poručio svoju. Oboje smo se igrali mobitelima. Govorili smo o nekim glupostima, oprezno ispitujući teren. Mislila sam kako će svakog trenutka naći neki razlog i otići, izbrisati ili blokirati moju adresu na messengeru. Ali on je ostao.
Postoje neka šašava istraživanja koja govore o tome šta žene prvo primjete kod muškarca i obrnuto. Meni su uvijek prve u oči padale ruke .
Uživala sam na neki stidljivi, neočekivani način, kao da jedeš tortu od čokolade spremljenu samo za tebe i kriješ komadiće koje ćeš dijeliti s prijateljicama , kasnije.
Pola od onoga što mi je govorio ili nisam čula nikako ili sam čula u interpretaciji mog zakovitlanog kardiovaskularnog sistema. Znam da je mjesec iznad bašte drugog restorana u koji smo otišli poslije onog prvog bio ogroman, kao u trećerazrednim ljubavnim filmovima, limunada koju su mi donijeli imala je ukus sredstav za čišćenje a kelner je prilazio da promijeni pepeljare svaki čas i uzbuđeno saopćavao rezultate utakmice. Izgleda je igrala reprezentacija...kao da me bilo briga . Vanzemaljac širokih ramena govorio je o letvama i šarafima a ja sam se osmjehivala i igrala slamčicom.
Kružili smo gradom prije nego se zaustavio ispred mog ulaza. Istrčala sam iz auta i uletjela u haustor.U tom je trenutku sve bilo savršeno. Jedva sam pogodila ključaonicu. Hvatala sam dah u hodniku mog stana.


* * *
-Kako je bilo?
Zasipale su me poruke mojoh prijateljica drugoga jutra. Ja sam milion puta ponovila kako je sve nevjerovatno a bilo je, doista, nevjerovatno. Poruke su stizale i dalje,mala verbalna pakovanja čokolade i cimeta, vanilije i marcipana koje je moje gladno srce gutalo bez provjere roka trajanja, aditiva...ma koga briga! Dešavalo se nešto ,bila sam sretna, skakala sam kao mali majmun, osmjehivala i kada nije trebalo i ono najbolje, zaboravila na hranu. Hranio me serotonin, nikakvoj dijeti do tada to nije pošlo za rukom.
Dolazio je vikend. Poruke nisu prestajale stizati, ja sam mršavila ...
Kako je samo pljuštala kiša cijelog dana. Te večeri smo se trebali ponovo sresti. Uhvatila me panika...U trbuhu sam imala najezdu zečeva koji su skakali na sve strane.
Ne znam kuda su se razbježali kada me privukao sebi, zagrlio i počeo ljubiti. Mirisao je isto kao njegove poruke, na marcipan i čokoladu, med i vanilu ...
Svitalo je kada smo se rastali.
Upalilo se sunce, poput velike sijalice na istoku i obasjalo svijet.


***

Vidjeli smo se još samo jednom. Poslije toga poruke su tajanstveno prestale stizati, isčezao je s interneta isto onako tajanstveno kao što se i pojavio.
Znam, muškarci se služe nevjerovatnim taktikama kada žele dobiti ženu a sličnu taktiku primjenjuju i kada treba zbrisati.. S nama ženama sve to izgleda drugačije. Barem tako kažu
Strašan je bio taj dan bez poruka. Moj mobitel kao da je umro a ja sam ga oplakivala.


* **
Nisam bila spremna na vijesti koje su mi prenijeli u ordinaciji Doma zdravlja.. Trudni ste već nekoliko sedmica-rekao je moj ginekolog.. A ja došla zbog bolova u stomaku i nabreklih dojki, mislila sam da imam upalu jajnika.
Izašla sam iz zgrade omamljena i bez ikake predstave o značenju onoga što sam čula. Beba...kako je došlo do toga? A onda se film počeo vrtjeti natrag, vanila, cimet, kiša, ruke koje grle čvrsto da ti se zavrti...
Ma kako to suludo zvučalo, bila sam radosna, iskreno, do posljednjeg atoma. Poslala sam nekoliko sms-ova, sjatile su se moje umrežene srodne dušice i obasule me pitanjima tipa šta ćeš sada, jesi li svjesna šta te čeka ako zadržiš bebu...
Od svega što su me pitale ja sam znala samo jedan odgovor...naravno da je želim.


Ne želim sada razmišljati o licemjerima koji će šaputati iza mojih leđa, o zgranutom licu direktora kada mu kažem zašto idem na bolovanje, o tetkama, komšijama...
Kupila sam kokice i podigla film u videoteci
U zamračenoj sobi Arnold Švarceneger izgledao je stvarno skoro kao i moj tajanstveni ljubavnik. Do suza me uvijek nasmije njegov odgovor kada mu dječak kaže:
-Ne možeš tako ići okolo i ubijati ljude
A on pun samopouzdanja odgovori,
- Mogu , ja sam terminator.
Ličilo je to na pitanja i uvjeravanja mojih prijateljica- ne možeš sada roditi tu bebu a ja odgovaram mogu, ja sam mama.
U mislima sam odlutala u park i jedno jesensko popodne i zamislila jednu ručicu kako se gnijezdi u mojoj. Imat će kovrdžavu kosicu i mirisat će na med. A kada me bude pitala gdje je njen tata vjerovatno ću joj reći da je isčezao u budućnosti za koju niko ne zna kako će izgledati. Ali tih nekoliko dana u kojima smo se voljeli bilo je za cijeli život...dovoljno.

(priča poslana na natječaj za Nagradu za kratku priču Večernjaka)

Tuesday, December 9, 2008

San o proljeću

Vrijeme čini svoje. Nauči nas odupirati se olujama. Nauči nas kako da okružimo i sakrijemo najnježniji dio sebe. Ali, negdje u samom centru nas, duboko ispod ogrubjele kore, sakrivena nit treperi još uvijek onako kao što je drhtala svog prvog proljeća.

Sunday, December 7, 2008

Svijet je pun odbjeglih zmajeva

Nebo je bilo vedro. Poneka usamljena ptica ponirala je u plavetnilo ne ostavljajući trag. U daljini su se nazirala brda. Još jedan grad gnijezdio se na njegovom putu. Sa gradskih zidina djeca su puštala zmajeve. Crveni, plavi, žuti....Lepršali su zrakom poput velikih, šarenih leptira.
Djeca, nasmiješi se Mudrac. Nije namjeravao ulaziti u grad. Jedan zmaj istrgnu se iz ručice nekog dječaka i poletje. Dijete poče plakati, Mudrac zastade. Odbjegli zmaj nestajao je u daljini.
-Moj najljepši zmaj, jecao je dječak. Letio je više od svih. Nikada više neću imati takvog zmaja, nikada...
-Zašto ga nisi čvršće držao, prigovori neka djevojčica. Znaš da se zmajevi znaju otrgnuti.
Dobro govoriš, malena moja, zmajevi se znaju otrgnuti-pomisli u sebi starac. Moraš dobro paziti da nikada ne pokažeš sve što imaš. Uvijek treba čvrsto u ruci stezati kraj konopca kojim je zmaj povezan s tvojom rukom. Taj dio treba biti nevidljiv drugima. Čim sasvim otvoriš dlan zmaj pobjegne i ne pripada više tebi.
Djeca se nisu obazirala na putnika koji je prolazio pokraj gradskih zidina. Tješili su prijatelja, nudili mu da pušta njihove zmajeve ali je on samo neutješno jecao:
-Nikada više neću imati takvog zmaja, nikada. I što je vjetar dalje nosio zmaja, on je u dječakovim mislima postajao nezamjenjiv, sve ljepši,dragocjeniji.
Svijet je pun odbjeglih zmajeva koji i ne znaju koliko su dragocjeni onima iz čijih su se ruku otrgli ali i ruku koje će do kraja svog vijeka žaliti jer nisu dovoljno čvrsto držale konopac- pomisli Mudrac i nastavi svojim putem.

Friday, December 5, 2008

Priča o leptirici...

Rijeka je jurila ...Rođena negdje u planinama, zdrava i radoznala, pohrlila je iz šume, otresla sa sebe sjenke četinara ,jurnula u polja obasjana suncem.Bilo je proljeće.Nebo je bilo čisto a zrak bistar.Zemlja se umiljavala škrtom , nerazbuđenom suncu. Radoznala voda, odebljala i primirena u pitomom kraju, tekla je laganije, povlačeći svoje talase, poput plesne haljine .
Tu, u dolini obrubljenoj brdima, ispod plavog cvijeta, skrivala se siva čahurica.Unutar čahure spavala je leptirica.
Mnogo je toga čekalo da se rodi. Sjemenkama u zemlji prskala je opna i nježni izdanci žurili su u susret suncu.Bilo je vrijeme ljubavi.
Sunčevi zraci prikradali su se kroz sitne pukotine .Zbog cvijeta koji se nadvio nad njom, unutrašnjost čahurice bila je narandžasto plava.
Leptiri se rađaju drugačije.Oni tiho urone u život svojim prekrasnim , svilenim krilima, bljesnu i nestanu , poput misli koju nije lako uhvatiti i zadržati.
Otvorila je oči leptirica u čahurici ispod plavog cvijeta.Protegla se malo, bez žurbe u svom toplom domu. Oslušnula je. Rijeka je tekla, talasi su pljuskali preko oblutaka.
Umotana u svilu svojih krila, skutrena u mrvici prostora koji je pripadao samo njoj , leptirica je osluškivala .
Od čega nam je život sazdan? Mnogo je čežnje u pjesku što curi kroz usko grlo pješčanika.Mnogo je neuhvatljive pređe snova, mnogo onoga što bi htjeli...
Tamo, u polju, njihali su cvijetovi svoje okrunjene glave.Jedan od njih mogao bi biti moj. Jedan od svih njih ,mogao bi prepoznati mene a moje bi se srce radovalo zlatnom polenu njegovih latica.
Drveće je listalo.U krošnji treperave breze zibalo se gnijezdo golubice.Ovog je proljeća imala mlado.Nestašan je bio golupčić, nestašan i radoznao, miran samo kada spava u okrilju svoje majke.
Nije lako voljeti svoju djecu.Kada ih doneseš na svijet ,poželiš im pokazati sva čuda koja su ti se otkrila, poželiš utabati staze kojima će ići, stišati oluje koje im prijete, osvijetliti noć i cijeli Svemir učiniti bezbjednim,a onda, dok rastu, otkriješ da ona ne žele gledati svijet tvojim očima.Teško ih je voljeti jer je teško naći mjeru u ljubavi.Previše bi ih moglo ugušiti, premalo ostaviti gladnima.Utapkaš li, previše brižno, mjesto u kom žive, neće znati popeti se sami na strmu liticu a opet, pustiš li ih prerano ,možeš doživjeti da se sunovrate u propast.
Znala je golubica, kao što znaju bezbrojne majke, da će njezin ptić uskoro željeti i sam okušati svoja krila .Znala je da mora iskusiti bol jer bol uči i bol rađa nešto novo.Sreća i bezbrižnost ostavljaju malo mjesta iskušenjima.Po čemu ćeš me pamtiti maleni moj, pitala se golubica dok se veliki, bezbrižni mjesec osmjehivao iznad doline?Po čemu ćeš me pamtiti kada odrasteš ?
Svaka u svome svijetu živjele su , jedna pored druge, leptirica i golubica.
Tu, u svom narandžastoplavom svijetu,leptirica je smišljala pjesmu čiji su stihovi pulsirali njezinim malenim bićem.I kada se pojavila na mome prozoru ja sam je prepoznala i razumjela.Tajanstvene niti vežu nas s bićima i stvarima oko nas. Ponekad se pojave znakovi tamo gdje ih najmanje očekujemo.Proviđenje stiže kad mu se najmanje nadamo.Na putu koji nas bira, skrivena zrna istine čekaju da nam se poklone i ispune nas radošću.Riječi su mi bile poznate, toliko sam ih puta osluškivala u svom srcu

Thursday, December 4, 2008

Prava misao

Prava misao čeka u jatu, poput ptice koja se hrani zrnima koje prosipaju darežljive ruke. Prava misao nije uvijek prva koju vidimo, nema blistava krila ali ima pametan pogled i siguran je vodič. Pravu misao nije lako naći. Ponekad ona nađe nas ...Dok čekamo, najopasnije je praviti papiirne avione od listova istrgnutih iz knjige dosade.

Wednesday, December 3, 2008

Lov na snove

Nasmijani mjesec visoko iznad moje postelje. Lovim snove...moj se hvatač snova pokvario. Možda je perje pogrešno ili krug nije savršen. Kako smo bespomoćni kad noć dođe po svoje! Ne postoje blindirana vrata koja mogu zaustaviti uspomene.Kad te bujica ponese, jedino što možeš, pronaći kakvu sretnu misao, kakvu krhku nadu, i uhvatiti se za nju, kao što iscrpljeni utopljenik grčevito drži granu koja bi ga mogla spasiti iz vode.
Ima istine u tome da nam svemir "kopira" misli i vraća ono što smo poželjeli ali, nažalost, u svojoj interpretaciji. Prekasno, suviše kasno za naš ljudski vijek. Njemu je to mrvica, sitno zrno u moru koje ima, nama je mrvica, ponekad, jedino što je naše!

Saturday, November 29, 2008

Jedna je marioneta odlučila pobjeći....


Većina ljudi budi se jutrom po navici, najmanje zato što to želi, povlače poteze poput dobro uštimanih marioneta čiji mozak ne pripada tijelu koje pravi pokrete. Poneki trenutak, zrnce sreće ,ohrabruje nas da se nosimo sami sa sobom.Vremenom se toliko naviknemo na to da smo privezani za nekoga ili za nešto da nas beztežinska sloboda plaši.
Zamislite sada jedno lutkarko pozorište u kome lutke svakodnevno izvode predstave i čiji dan izgleda otprilike ovako. Leže po policama ,nepomičnih tijela ispunjenih ko zna kakvim snovima..
Vrijeme je za šou, ruka uzima konce, diže se zastor i vesele lutke plešu,razgovaraju,tuguju, pjevaju...Odmah nakon aplauza spušta se debela zavjesa i na scenu pada mrak bez publike. Lutke ponovo odlaze na svoju policu i čekaju novu predstavu.Neke ostanu prekrivene prašinom i bez mogućnosti scenskog nastupa jer niko nije smislio dovoljno zanimljivu igru u kojoj bi ih upotrijebili.
Ali ovo nije priča o nekoj skromnoj ,nenametljivoj lutki.Ne, ovo je priča o jednoj vedroj kraljici gusara koja je nakon predstave odlučila pobjeći.Odluka je pala kada je predstava u kojoj je glumila nagrađena burnim aplauzom.Osjetila je neko čudno uzbuđenje, ne kao do sada, preko konca nego u sebi i odlučila otići.
-Želim upoznati svijet,neću čekanje na polici.Želim vidjeti kako to izgleda kad sam povlačiš svoje konce.
I dok je na scenu padao mrak, ona se tiho iskrala do izlaza za osoblje, preko uskog stepeništa i stigla do izlaza.Na vratima je malo zastala, zadivljena svjetlima grada .Njeni konci vukli su se za njom ali ona ih je nosila s mnogo dostojanstva kako to priliči gusarskoj kraljici.
-Koliko publike, kakav veliki šou! Znači ovamo odlaze nakon
naših predstava.Pa ovdje se nastupa svaki dan!
Automobili su jurili,ljudi koračali, zrak je pucketao naelektrisan prašinom i dimom. Bila je zadivljena . Bila je sretna.Sve do trenutka kada su se njeni konci zapetljali za žbun pored neke svijetleće reklame.
Tog trenutka, gusarska kraljica shvatila je da su njeni konci dio nje.Uvijek će se vući za njom i tražiti da bude privezana za nešto. Kakva sudbina!
Ali postojalo je još nešto, jedna nova misao .
-Ako moram biti vezana, pomisli ona, barem ću odabrati ruke koje će povlačiti moje konce, ruke koje će pripadati nekome ko razumije moju prirodu i moje potrebe.
Podigla je pogled i ugledala usamljeno visoko drvo pored jedne banke.Vjetar ga je pokušavao nagovoriti da se sagne i pokloni blještavim prozorima pored sebe.Drvo se nije obaziralo. Šuštalo je svoju tihu pjesmu i dozivalo ptice koje su davno odletjele iz grada.Jesen je umirala .Golubovi su birali pitomija mjesta a vrane nestrpljivo kružile po predgrađu.
Gusarska kraljica nabra na ruke svoje konce i poče se polako, verati uz stablo.Nije se plašila.Drvo se u čudu, ukočilo poput velikog upitnika.
Odabrala je granu koja se račvala na mnogo manjih grančica i odlučno prebacila svoje konce preko njih.Poput pauka ,razapela je mrežu niti na vrhu drveta .
Puhnuo je vjetar, prosula se mjesečina.U zgradi su se pogasila svjetla . Bezbrojne reklame pored ulice rasipale su neonske boje po prolaznicima.
Zabavljala ju je pomisao da u njenoj igri imaju udjela vjetar, oblaci, staro
drvo ,grad prepun ljudi
Bila je prva marioneta koja je ostavila pozornicu i sama odabrala mjesto svoje igre.

Thursday, November 27, 2008

Nikada nisam pisala o ratu...


Nikada nisam pisala o ratu...


Uvijek me obuzme tuga kada krenem kući u kojoj živi moja majka. Kroz polja na kojima nema pšenice, pokraj kuća u kojima niko ne živi. Pusto, sablasno, naseljeno uspomenama. Rat je završen prije sedamnaest godina.
Nikada nisam pisala o tim godinama užasa. Teško je nositi tugu bez glasa. Tvrd orah koji ne daje ploda ali ti stalno pritiska utrobu.
Nisam pisala o djeci koju sam tješila u skloništu dok su nam iznad škole fijukale granate, o teretnim vozovima kojima smo dolazili u grad, vozovima poput onih kojima su ljude vozili u Aušvic a opet,...nismo išli pješke.
Nisam pisala o Kapiji, stravičnoj tišini osakaćenih tijela i vrisku nas koji smo preživjeli. Nisam mogla pisati o tome.
Bezbrojnim konvojima koji se nisu vraćali, odlazili su moji prijatelji. Sve ono što su za nas, u dragocjenim seharama djetinjstva spremale naše majke, nestalo je. Nismo trebali tako rasti.
Postoji dan u godini koji odćutim. Povedem svog sina za ručicu koja je snažnija kako godine odmiču i kada sat otkuca devet zaplačem , kao i uvijek...i on me upita
-Zašto, mama...a ja ne mogu odgovoriti je li to zbog njih ukopanih one zore, dok je još sumrak drhtao zajedno s nama što smo ih ispraćali ili zbog nas živih i godina koje su nam ukrali, osakatili, oteli...
Dijelili smo tada i ono malo što smo imali. U ratu se ljudi okrenu jedni drugima.
Neljude ne pominjem.Možda ni cijeli život neću pronaći riječ koja bi im dorasla.
Selo je, tih ratnih godina bilo puno ljudi. Na njivama se sadilo, djeca sklonjena iz grada, igrala su se i vriskala kao da nema užasa koji nam je svima visio nad glavom.
Opustjela su polja, otišli su ljudi...Samo starci i jeziva tišina ispod dubokog, plavog neba
Nema zemlje u kojoj ne živi neko iz moga kraja. Razišli su nam se putevi, zaživjeli smo različitim životima, djeca nam ne govore istim jezicima.
Čim nogom kročim na seoski put, kao iz zasjede sačekaju me uspomene i ja ne znam kako se izboriti s njima Previše je prostora za tugu. Oronula kuća na vrhu brijega, majka koja je preko noći nestala u skrhanoj starici koja iščekuje ko će joj od djece razbacane po svijetu, otvoriti vrata.
Ta njena strpljivost gora je od tišine zasijane sjećanjima.
Neki drugi život živjeli smo tada. Neki čudan život živimo sada.
Kroz pusta polja, njive obrasle travama, pokraj voćki otežalih od plodova koje niko ne bere, povede me put.
Nikad nisam pisala o ratu.

Postmoderna-post-šta?

Jutros sam u novinama nabasala na intervju sa spisateljicom koja je dugi niz godina sakupljala građu za svoje književno djelo. Postala je poznata otkako je dobila nagradu. Prije je bila samo obična domaćica.
Kaže da je (citiram) «Istraživala dugi niz godina a od kada je primila nagradu, iz kuhinje je izbacila šerpe i unijela računare, pa samo stvara».Ta je izjava poput Njutnove jabuke tresnula na moju uspavanu maštu.
Sinula mi je ideja da bih i ja mogla pokušati nešto slično. Trebale su mi pare a i slava nije na odmet. Dakle, treba istraživati.Ali, od čega početi? Istraživanja su skupa, putovanja isključena s obzirom na cijene aranžmana a biblioteke u gradu skromno opremljene literaturom takve vrste. Jedino što je ostalo na raspolaganju besplatno bilo je da se „bacim“ na istraživanje svog života što se može dugi niz godina, jeftino je i intrigantno, s mnogo zapleta iz «realnosti». Naravno, ja ću poštedjeti egzodusa moje šerpe jer nikad se ne zna.
I prihvatim se ja tako posla. Na samome početku trebalo je da se predstavim čitaocima. Ko sam ja? Imam mali krug prijatelja koji razumiju moje depresije a veći dio njih upustio se u avanturu zvanu « budi mi žirant». I tu sam „naišla“ na genijalnu ideju da rukopis učinim interaktivnim.
Dok sam čitala stranice tog nagrađenog romana koji « slika našu stvarnost», riješila sam čvrsto da će i moj rukopis krasiti dovoljna količina prostota, krvi, sexa, «realnog života», riječi koje ,po mom nekadašnjem mišljenju, kulturan čovjek ne izgovara a kamo li objavljuje. Kako bih napravila kompromis odlučila sam se na mali pakt s čitaocima koji glasi ovako: Hajde da se dogovorimo, kad napišem „stop“ ti ubaciš psovku po želji.
Gdje sam?(Bit će mnogo «stopova»)Stop!
Kuda idem?(Opet stop!)Moj životni plan podijeljen je poput ruskih «petoljetki».Kad se izvučem iz kredita, kad moj sin odraste, kad....U stvari moji snovi sve više svode se na preživljavanje dana i konstantni strah od poštanskog sandučeta. Smišljam priče i to mi dođe kao uže koje me povuče iz tijela u pravedniji svijet u kome ima smisla i radosti.
Nekako mi to predstavljanje nije mirisalo na početak djela koje bi moglo dobiti nagradu. Žiri čita početak pa ako mu se svidi svidi, ako ne svidi niko ne čita dalje.U želji da mom rukopisu dam ozbiljan ton nastavila sam.
U životu svakog čovjeka postoji trenutak sličan onome kad na monumentalnoj brani napukne zid i sve ono što je nataloženo godinama i godinama provali poput plimnog vala, noseći mulj, blato, otpatke ali i svježu, pjenušavu vodu punu životne snage.
U toj bujici ponekad je teško razaznati šta sve nosi.
Kako sam počela, posmislit ćete da radim u vodovodu a to nije istina.Zamolili su me da napišem nešto što će u vidu predgovora upozoriti čitatelje ali i zagolicati im znatiželju kako bi djelo pročitali do kraja.
Sugerirali su mi da pronađem nit koja povezuje tekstove u cjelinu. Jedino rješenje koje mogu ponuditi jeste savjet izdavaču da uz knjigu dijeli i klupko konca pa dok čitate, iglu u ruke i na posao...
( Ne , nisam ni krojač)...
Prokletstvo...o čemu da pišem....i nastavak se nametnuo logično. Pa o prokletstvima. Nastavila sam hrabro...
Nekima iznad glave leprša oreol, nekima mač. Lako je nositi glavu kojoj ništa ne prijeti. Neki su vječito ili samo ponekad prokleti.
Šta je , ustvari , prokletstvo?
U pradavna vremena prokletsvo je služilo kao kazna za one koji se razlikuju od ostalih .Pojedinci koji su svojim inovacijama razbijali « savršeni» krug i unosili smutnju i nedoumice u sliku svijeta, neminovno su bivali kažnjavani i odbačeni sve dok ih neke buduće generacije ne bi prepoznale kao svoje suvremenike i pretvorile u heroje ali za njih same, suviše kasno.Proš'o voz (stop).
U današnja vremena prokletstva su sofisticirana , prikrivena i smještena dublje pod kožu prokletnika.»Nova vremena» hvale postignuća i promjene, prihvatajući skoro bez kriterija čak i nevjerovatne gluposti pod čarobnim plaštom novog, neistraženog i obećavajućeg. Valjda, poučeni ranijim iskustvima i ne želeći da zakasne ako neki poslije otkriju da je dotični bio genije.
I dok mu kimaju glavom prijateljski ga tapšući po ramenu, prokletnik zna da će «prevrnuti» očima čim im okrene leđa uz komentar: -» A, budale»!
Spinoza je bio javo odbačen, proklet samoćom .Našim žargonom rečeno, znao je na čemu je. On je opet ostao čvrstih uvjerenja i postao neko ko se pamti.
Danas se prokletstva razlikuju po stupnjevima. Na samom vrhu nalazi se prokletstvo čitave zajednice kome su izloženi svi njeni članovi na različite načine. Slijede prokletstva svih onih čiji um nije preživio mutacije novog doba i evoluciju vrijednosti u kojoj su pripadnici zakržljalih vrsta preuzeli dominaciju i zeznuli Darvina. I dok se oni trude ubijediti druge da nije lijepo ratovati, krasti, vrijeđati...većina se trudi «uhvatiti ritam» novog doba.
Posljednja na listi su mala prokletstva svih nas ponaosob , povremeni ili konstantni osjećaj da si nepotreban, odbačen, neshvaćen, usamljen.
I dok se nakon paklenog dana kao nakon bičevanja , s dušom punom starih i novih ožiljaka, uz osmijeh zategnut poput plastelina preko glave u kojoj vrište raznorazna čula, vraćaš u pećinu zvanu dom, čini se da su ti leđa upravo bila podvrgnuta prastarom ritualu žigosanja .

I tu sam stala. Shvatila sam da je strašno teško napisati dobar rukopis, pogotovo ako za temu uzmeš samoga sebe. „Stop“

Wednesday, November 26, 2008

U mom kutku svemira

Znam

Postoje luke i planine

Sjajne ulice, raskošne palate

I kolibe kroz koje

Vjetar i sunce pletu sjajne mreže

Postoje sretni i nesretni

Vole se ili sapinju svoja srca

Ljudi

Ali ovdje,

U ovom kutku svemira

Ja sam gospodar svoje samoće

I ova noć moja je

I ova pjesma moja je

I san moj pripada

Samo meni

Tuesday, November 25, 2008

Noć, blagoslovljeno vrijeme kada je dozvoljeno sanjati

Mnogo sam puta iskušavala svoju sreću, preskakala zidove koji su me ostavljali bez daha i pitala se šta će biti kada jednom stanem pred stijenu kojoj ne mogu ništa? Kakav je osjećaj biti zdrobljen, bez daha, poražen?
Noć uzima danak našim srcima, blagoslovljeno vrijeme kada je dozvoljeno sanjati.
Ispod porušenih stubova hrama, dignu se sablasti i proganjaju me, ja izmičem, budim se i osjećam jednoličnost i skromnost mog života. Negdje sam izgubila jedro , proklela samu sebe i od tada lutam poput mitskih junaka u potrazi za domom i vjernom polovinom sebe.
Zavidim ljudima koji imaju nekoga čiji zagrljaj tjera noćne more, ljudima čija jutra uranjaju u postelju toplu od sna i zagrljaja, zavidim im na prvom osmjehu bez riječi koji daruju onima sa kojima dijele uzglavlje.
Nisam ispunjena gorčinom. Samo sam usamljena, jezivo usamljena i samoća moja priča mi bajke o tuđim životima.Možda je sve to varka , ne znam i ne želim znati.
Voljela sam njegovu kosu, njegove mekane kovrdže golicale su moje lice dok me držao u zagrljaju.Magla prekriva njegov lik, magla godina.Samo , ponekad, dijelovi naše priče izrone iz mraka, i opet sam zbunjena djevojčica koja ne zna kome vjerovati.
Ponekad, u snu, kao da čujem njegove riječi. Budim se opustošena čežnjom i ne znam da li je svjetlost dana blagoslov ili kazna.
Voljela sam ga, i on je volio mene.Bio je najsnažniji čovjek koga sam ikada upoznala, dala sam mu srce, uzela njegovo, izgradili smo grad pun ljubavi a onda sam ga izdala, prodala za čarobni grah koji nikad nije stigao do oblaka.
Mislila sam ,ako ga ostavim bespomoćnog, bez tajnovite snage kojom je dizao stijene, bit će mi lakše krenuti putem koji sam odabrala.
Nisam se tada osvrtala na riječi koje su me zvale natrag ali ih je moje srce dobro upamtilo.Ponavlja ih sada, uvijek iznova, kao eho koji ne prestaje, kome vrijeme ne može ništa.
Kada bih mogla vratiti vrijeme, nikada ne bih izdala. Nikada ne bih bježala iz krletke njegovih ruku.Daleko je, duboko je, zatrpan ruševinama grada u kome su se trebala igrati naša djeca, iz koga bismo brojili godine i čekali jesen.
Zaćutala je opet. Mudrac je ustao, bez riječi, uzeo je za ruku i poveo. Ćutke su koračali ulicama grada. Žena više nije govorila, rekla je možda i više nego što je htjela. Pored grada, na uzvisini s koje se moglo vidjeti daleko, starac se zaustavi i pusti njezinu ruku.
Topli vjetar igrao se u travi. U daljini se moglo vidjeti more.
Polako, kao da mjeri i kroji svaku riječ, starac poče govoriti.
- Svako svoju samoću obuče kao haljinu od dana kada se rodi i iskrca iz tople krletke pored majčinog srca u ovaj suludi, besmisleni svijet.
Pogledaj, i pokaza rukom na drvo koje je raslo na samom rubu litice.
Kora mu je ogrubjela, krošnja razgranata. Oko njegove srži, kao kod čovjeka, bezbroj je krugova očvrslih, složenih po godinama. Davno je bilo mladica što se povijala u nježnom zagrljaju vjetra.
Vrijeme čini svoje. Nauči nas odupirati se olujama. Nauči nas kako da okružimo i sakrijemo najnježniji dio sebe. Ali, negdje u samom centru nas, duboko ispod ogrubjele kore, sakrivena nit treperi još uvijek onako kao što je drhtala svog prvog proljeća.
- Nema povratka, kćeri moja. Iako je srž dio tebe od nje te dijeli bezbroj savršenih krugova vremena. Nikada se ne možeš vratiti nečemu što si ostavio. Izgubljeni trenutak samo sjećanje čini živim.
Pomalo razočarana, žena krenu natrag u grad. Mudrac ostade sam. Treperilo je lišće drveta na litici. Starac se sageo, uzeo kamenčić koji je u prašinu utisnuo korak žene koja je otišla. Nekoliko ga je puta premetnuo u dlanovima dok ga, napokon, nije pohranio u široku torbu i krenuo dalje ne osvrćući se na grad što je tonuo u izmaglici.
Odlomak iz knjige u pripremi "Gutači vremena"

Jedan ili mnoštvo? Usamljen ili upleten....pogled je sudac.

Vrijeme je da krenem, pomislio je, dok je na obali promatrao kako se mreška voda, prozirna ispred njegovih stopala, duboka i plava na obzoru. Tragovima u pijesku igrali su se pjenušavi i hitri prsti talasa, spretne ruke mora.
-Kada bih, nekako, mogao sačuvati ovaj trenutak, poželi starac.
Pogled mu privuče neobičan kamen što se svjetlucao u plićaku. Uzeo ga je u ruke, zagledao sa svih strana. Na dlanu kamen više nije bio tako poseban.
Snažne ruke mora otrgle su ga davno s velike stijene i donijele na pustu obalu s koje se spremao krenuti na dug i neizvjestan put.
Na njegovom dlanu kamen je bio jedan, sam sa svojom mukom, ispunjenim čekanjem i mirom.
Iznenada, kao i uvijek, počeo je šaputati trenutak otkrovenja u sasvim običnoj kapljici vremena, trenutak kada naprsne zid tišine i spoznaš više nego što možeš razumjeti i pohraniti u svoja ljudska sjećanja.
Nije isto odakle gledaš, pomisli. S visokih stijena nad obalom, neću vidjeti kamen, vidjet ću obalu i vidjet ću more. Ovaj kamen koji grije moj dlan, odnijeti će možda, neki nepoznati brod u daleke zemlje i ugraditi u zidove nekog grada. Možda ću ga ponijeti da me podsjeća na trenutak koji ne želim zaboraviti i više ga neće zapljuskivati more, neće biti dio obale. Strpljive ruke vremena stalno nas premještaju iz jednog u drugi mozaik. U svakoj slici značimo nešto drugo. Ali jedno uvijek treba imati na umu:
Nisu razlike to što nas spaja u obalu, u cjelinu. Nisu ni sličnosti , niti bilo kakav fluid koji može povezati i uklopiti dijelove šarenih kamenčića u mozaik.
Pogled koji se spušta iznad stijene ili otvorenog dlana odlučuje o tome hoćeš li vidjeti kamen ili cjelinu. Jedan ili mnoštvo. Usamljen ili upleten...Jesi li dio mora ili dio kopna...pogled je sudac.
Na pučini, dokle god mu je pogled dosezao, vjetar je plesao iznad talasa.
Kako neumoljivo umije biti more dok ostavlja svoju djecu na žalu, malene talase rođene u ljuljuškane na pučini.I svaki put kada otkine dio sebe i ostavi rasute kapljice na obali, vraća se svojim dubinama, svojoj prekrasnoj plavoj utrobi, zastrašujućoj, ispunjenoj tajnama. Kako neumoljivo umije biti more...Pomisli Mudrac, spusti kamen u torbu i krenu na put ostavljajući iza sebe buku talasa što su se razbijali o stijene.

"Gutači vremena"

U mraku samoga sebe...

Kad izgubiš kompas
negdje između
porinuća i luke
u mraku samoga sebe
kako pronaći put?

Kada u nekome trenu
zaćuti svijet
poput uplašene ptice
ispod nepoznate strehe
a zrak izgubi
okus
tvoga daha
i samo sumnja
beskrajna kao tišina
crta
poput mraza
prekrasne rešetke
iza kojih zarobljeno
kuca tvoje srece
kako
naći put
u mraku
samoga sebe?

Monday, November 24, 2008

Moja kula od oblaka





Krhka je moja kula od oblaka
Tren jedan
rasprši bijelu pređu
i nestane moj dom u zraku
Proguta me
bezvremeno plavetnilo
zalutam u padu
poput lista
koji više ne pripada
nijednom stablu
nijednoj grančici
nijednoj šumi...



Sve dok me, opet
ne pronađe moj oblak
Negdje pri samom mrkom tlu
prihvati i obgrli
u trenucima kada zlato svjetlosti
isprepliće niti s maglom
u nestvarni zastor
od nebeskog kašmira
i ušuška u somot
moje misli
što se preganjaju
poput uplašenih ptica.

Znam, doći će opet
tren
oštar kao hrid obale
Razbit će se magla
poput talasa
o njegovo oštro naručje
Ostat ću na obali
poput jedrenjaka
razbijena, nemoćna
bez jedara i kormila


Sve dok
strpljive ruke vremena
Ne primaknu dio po dio
upletu pramac i jarbole
istkaju jedra , iskopaju sidro
iz tamnih dubina
porinu me u toplu, plavu vodu
Zagrlit će me sunce, opet
i ponijeti vjetar
Poput lađe, poput oblaka
isto je to
Do nove hridi
Do nove obale
Novog čekanja i novog porinuća

Sunday, November 23, 2008

O vremenu...

Vrijeme je arhipelag, oblak ispleten od kopna i vode. Kako inače objasniti snove koji te tjeraju da uvijek izroniš na istome mjestu, i zaroniš , duboko, u potrazi za svjetlom čiji varavi trag mami kroz vodu i pjeva glasom koji čuje samo tvoje srce.
Sakupljam mrvice, osipa se iz dlanova, komad kruha, pečenog ispod velike kupole vremena. Dok naučim što ću s njim već ga je pola nestalo, postalo hrana gladnim pticama koje prate ljudske tragove.
Teško je vratiti se, preći s ove strane kože. Kada zatvorim oči i put , vijugava staza bez znakova povede me...moje tijelo ućuti poput velike nule na crti vremena, beskonačnom pravcu koji s obje strane vodi u nedogled.
Nedogled u prošlost i nedogled u budućnost , bilo kuda da okreneš lice, uvijek si na raskrsnici. Ne zbunjuju me putevi koje mogu obuhvatiti pogledom. Zbunjuju me teška, proturječna putovanja bez vidljivog smisla i nezamislivih stanica . Strah me da se jednom neću znati vratiti. Plašim se dubokih spilja ispod sunčeve svjetlosti.
Možda, jednom, neka bezimena sila pokrene vrtlog i izroni iz bezdana , oštrih jasnih obrisa ,možda...nestane , razdvoji se u milion kapi rasprši se u oceanu i nestane , tiho , ledeni brijeg , uronjen u vodu...
Neću pričati o ljubavi . Da se mene pita, zabranila bih da joj se izgovara ime, kao što je vijekovima, izabrani narod, drhtao od pomena Boga kome su se klanjali.
Ne želim ponavljati riječi koje su , prelazeći od usana do usana, kao stepenice malenih primorskih gradova, postale klizave i opasne za korak.

Sunday, November 16, 2008

Moja slika Barcelone...







Putovanja su dragocjeni komadi prtljaga našeg iskustva. Slike predjela i lica koje čuvamo u svojim aparatima razlikuju se od onoga što nam ostane u srcima, detalji kojih nema na razglednicama, mirisi, zvuci,prskanje vode...