Nebo je bilo vedro. Poneka usamljena ptica ponirala je u plavetnilo ne ostavljajući trag. U daljini su se nazirala brda. Još jedan grad gnijezdio se na njegovom putu. Sa gradskih zidina djeca su puštala zmajeve. Crveni, plavi, žuti....Lepršali su zrakom poput velikih, šarenih leptira.
Djeca, nasmiješi se Mudrac. Nije namjeravao ulaziti u grad. Jedan zmaj istrgnu se iz ručice nekog dječaka i poletje. Dijete poče plakati, Mudrac zastade. Odbjegli zmaj nestajao je u daljini.
-Moj najljepši zmaj, jecao je dječak. Letio je više od svih. Nikada više neću imati takvog zmaja, nikada...
-Zašto ga nisi čvršće držao, prigovori neka djevojčica. Znaš da se zmajevi znaju otrgnuti.
Dobro govoriš, malena moja, zmajevi se znaju otrgnuti-pomisli u sebi starac. Moraš dobro paziti da nikada ne pokažeš sve što imaš. Uvijek treba čvrsto u ruci stezati kraj konopca kojim je zmaj povezan s tvojom rukom. Taj dio treba biti nevidljiv drugima. Čim sasvim otvoriš dlan zmaj pobjegne i ne pripada više tebi.
Djeca se nisu obazirala na putnika koji je prolazio pokraj gradskih zidina. Tješili su prijatelja, nudili mu da pušta njihove zmajeve ali je on samo neutješno jecao:
-Nikada više neću imati takvog zmaja, nikada. I što je vjetar dalje nosio zmaja, on je u dječakovim mislima postajao nezamjenjiv, sve ljepši,dragocjeniji.
Svijet je pun odbjeglih zmajeva koji i ne znaju koliko su dragocjeni onima iz čijih su se ruku otrgli ali i ruku koje će do kraja svog vijeka žaliti jer nisu dovoljno čvrsto držale konopac- pomisli Mudrac i nastavi svojim putem.
