Wednesday, June 27, 2012

Zbunjitis




Pa, pa, pa sad!
Ako baš hoćeš,
ni  Zemlja nije baš okrugla,
ne misle isto čudotvorci, stihoklepci
mudrozborci i čarobni grah.

Ponekad se stvore piramide
tamo gdje su ih najmanje pošli tražiti
zakoni fizike na nečijem dlanu
divnim čudom prestanu  važiti,
ponekad vidiš gradove kojih nikad nije bilo
i  izmisliš riječi koje samo tebi nešto znače.

Pa, pa, ako baš hoćeš objasniti čudo,
kad se u mašti odvažiš na let,
pogledaj  pažljivo, onako sa strane
i pomislit ćeš kako su pogrešno sklopili svijet
tebi su drugačije kockice bitne,
one najmanje, najnježnije,
šarene, vesele, sitne

Pa, pa ako baš hoćeš!
Neke se riječi čuvaju kao zlatne ptice!
Neke se pišu pa izbrišu!
Neke se kažu pa se kaješ!
Pa, pa šta sad!

Ne vidimo svi Sunce
Nekima  ptice trebaju zacvrkutati „jutro je“!
Ima nas koji vidimo noć
tek kada nam kažu „smrklo se“!
Pa, pa šta sad!
I to što mi je riječ „pa“ slatka
ne mora značiti da sam patka
možda sam vilin konjic
zaljubljen u odraz lopoča u bari
možda sam...

Ali, čak i da smo ptice
čak i da smo zbunjilice
čak iako dođe dan
kad zamrzimo jorgovane
jadne, nedužne i krasne
pa pustimo gromove da ih spale
u fabuli neke okrutne basne!
Nije važno!
More je duboko a grožđe je sitno
plave se i to je ono što je bitno!
Naravno, bijelo grožđe se ne računa.
A ne računa se ni Crveno more.

Pa, pa eto!
Nešto je pjesma htjela reći
nešto o velikim stvarima,
ali se zamrsila,
otkotrljala u brzake
i sad pljuska kao šašavi slap
u slapu kap
u kapi duga
u dugi svijet
stvoren da se crta
da se sanja
da se u njemu živi!


Wednesday, June 6, 2012

Sada

Kao muha u svilenoj mreži
sapeta čvrstim nitima
ležim ulovljena
u  kapljici vremena.
Moja je sjenka pobjegla,
moj je korak otrčao,
moj se dan probudio
negdje bez mene.
Ne trebam ih.
Moj je krug savršen.
Rekao si riječi.
u kojima sam ostala
zarobljena,
sretna,
sita.