Većina ljudi budi se jutrom po navici, najmanje zato što to želi, povlače poteze poput dobro uštimanih marioneta čiji mozak ne pripada tijelu koje pravi pokrete. Poneki trenutak, zrnce sreće ,ohrabruje nas da se nosimo sami sa sobom.Vremenom se toliko naviknemo na to da smo privezani za nekoga ili za nešto da nas beztežinska sloboda plaši.
Zamislite sada jedno lutkarko pozorište u kome lutke svakodnevno izvode predstave i čiji dan izgleda otprilike ovako. Leže po policama ,nepomičnih tijela ispunjenih ko zna kakvim snovima..
Vrijeme je za šou, ruka uzima konce, diže se zastor i vesele lutke plešu,razgovaraju,tuguju, pjevaju...Odmah nakon aplauza spušta se debela zavjesa i na scenu pada mrak bez publike. Lutke ponovo odlaze na svoju policu i čekaju novu predstavu.Neke ostanu prekrivene prašinom i bez mogućnosti scenskog nastupa jer niko nije smislio dovoljno zanimljivu igru u kojoj bi ih upotrijebili.
Ali ovo nije priča o nekoj skromnoj ,nenametljivoj lutki.Ne, ovo je priča o jednoj vedroj kraljici gusara koja je nakon predstave odlučila pobjeći.Odluka je pala kada je predstava u kojoj je glumila nagrađena burnim aplauzom.Osjetila je neko čudno uzbuđenje, ne kao do sada, preko konca nego u sebi i odlučila otići.
-Želim upoznati svijet,neću čekanje na polici.Želim vidjeti kako to izgleda kad sam povlačiš svoje konce.
I dok je na scenu padao mrak, ona se tiho iskrala do izlaza za osoblje, preko uskog stepeništa i stigla do izlaza.Na vratima je malo zastala, zadivljena svjetlima grada .Njeni konci vukli su se za njom ali ona ih je nosila s mnogo dostojanstva kako to priliči gusarskoj kraljici.
-Koliko publike, kakav veliki šou! Znači ovamo odlaze nakon
naših predstava.Pa ovdje se nastupa svaki dan!
Automobili su jurili,ljudi koračali, zrak je pucketao naelektrisan prašinom i dimom. Bila je zadivljena . Bila je sretna.Sve do trenutka kada su se njeni konci zapetljali za žbun pored neke svijetleće reklame.
Tog trenutka, gusarska kraljica shvatila je da su njeni konci dio nje.Uvijek će se vući za njom i tražiti da bude privezana za nešto. Kakva sudbina!
Ali postojalo je još nešto, jedna nova misao .
-Ako moram biti vezana, pomisli ona, barem ću odabrati ruke koje će povlačiti moje konce, ruke koje će pripadati nekome ko razumije moju prirodu i moje potrebe.
Podigla je pogled i ugledala usamljeno visoko drvo pored jedne banke.Vjetar ga je pokušavao nagovoriti da se sagne i pokloni blještavim prozorima pored sebe.Drvo se nije obaziralo. Šuštalo je svoju tihu pjesmu i dozivalo ptice koje su davno odletjele iz grada.Jesen je umirala .Golubovi su birali pitomija mjesta a vrane nestrpljivo kružile po predgrađu.
Gusarska kraljica nabra na ruke svoje konce i poče se polako, verati uz stablo.Nije se plašila.Drvo se u čudu, ukočilo poput velikog upitnika.
Odabrala je granu koja se račvala na mnogo manjih grančica i odlučno prebacila svoje konce preko njih.Poput pauka ,razapela je mrežu niti na vrhu drveta .
Puhnuo je vjetar, prosula se mjesečina.U zgradi su se pogasila svjetla . Bezbrojne reklame pored ulice rasipale su neonske boje po prolaznicima.
Zabavljala ju je pomisao da u njenoj igri imaju udjela vjetar, oblaci, staro
drvo ,grad prepun ljudi
Bila je prva marioneta koja je ostavila pozornicu i sama odabrala mjesto svoje igre.
