Saturday, May 12, 2012

Remek djelo Elmera književnika







Zvanje književnika pomalo liči na najstariji zanat na svijetu. Pisac dijeli intimu svog srca, dopušta drugima da zavire u najskrovitiji dio njegovog bića.
Dobro je dok samo pisac zna da je pisac. Problem nastane kada za to saznaju i drugi, pročitaju to što piše pa počnu sa „seciranjima“. Ako je djelo dobro, naći će se mnogo onih koji će se osjetiti pozvanim da „komadić mesa“ izvuku iz konteksta cjeline, da ga razgledaju i trpaju u različita „nova jela“.
Ako nije...eh , sve ovisi o kontekstu. O panorami koja se prostire iza piščevih leđa.
Najteže je onima koji iza leđa imaju samo oblake od kojih zidaju svoje književne kule.
Elmer je pisac otkako zna za sebe. Još je u školi pisao pjesme koje su se čitale na svim smotrama „Titovim stazama revolucije“. Dugo je godina pokušavao objaviti svoju prvu zbirku.
Prijatelj mu je savjetovao da promijeni žanr.
-Trebaš pisati o nečemu što će se ljudima dopasti. Ljubav, politika, trileri, to se čita. Ne razmišlja svijet više o smislu života.
Te su riječi razlog zbog kojeg je Elmer uzeo u ruke olovku u želji da napiše remek djelo po kome će ga pamtiti. Počeo je ovako:
Noćas je podivljali vjetar jahao nebom prepunim snježnih oblaka. Gurao je prozore i lomio gole krošnje strpljivog drveća. Bijesno se ritao između zidova uplašenog grada. Ja sam preživljavao trenutak staklene kugle koja pokušava skupiti svoje dijelove nakon rasprsnuća. Po ko zna koji put. Dijelovi neće doći na svoje mjesto. Pomiješat će se slike i tragovi. Ma što majmuni mislili o tome, nije lako biti čovjek. Prokletstvo zvano «biti svjestan» čini nas izgubljenima daleko više nego da se u nekoj lisnatoj džungli njišemo na lijanama. Ima dana kada ranjeni čovjek poželi prebiti noge prvom pračovjeku koji se usudio pokrenuti mašinu zvanu civilizacija.
Od tada čovječanstvo igra video igricu čije faze postaju sve složenije i zahtjevnije, treba izbjeći sve više zamki. Preživljavanje se pretvorilo u novu vrstu umjetnosti .
-Ako ovo bude čitao neko ko ne priznaje Darvina, gotov sam, pomisli on. Isto će se desiti ako moje djelo dospije u ruke čovjeka koji ne zna kako izgleda računar.
Trebao bih u tekst uvesti kakvu ljubavnu priču ili možda događaje iz moga djetinjstva? Ljudi čitaju tekstove u kojima im se savjetuje kako nabaviti novac ili kako platiti račune.
Koga zanima moja»životna realnost», s tugom se počeo pitati Elmer.
Kada bih natjerao svoju maštu da izmisli nešto poput Hery Pottera? To bi već bilo nešto. Suviše sam nervozan za to. Suviše iscrpljen hodanjem po tankoj žici opstanka. Pala mu je na pamet priča o marioneti, lutki koja je pobjegla i svoje konce hrabro zavezala za krošnju visokog drveta.
Moji su konci čvrsto zavezani za bankovne račune, pomislio je Elmer. Svako jutro kada banke otvore svoje šaltere, dio mog dostojanstva odlazi na rasprodaju rabljene robe, moje se strepnje umnožavaju s
 kamatama .Visim na vrhu drveta pa iako znam da je mjesto na koje sam se zakucao moj vlastiti izbor ne mogu a da se ne čudim otkud ja tu?
Lako je bilo pisati pjesme u školi, razmišljao je dalje, onako za sebe. Književnost je bila na cijeni. Mogao bih sada napisati, recimo, nastavak nekog poznatog djela kao što je, na primjer, Danteov Pakao. Od tada su se vremena malo promijenila.
Da sam ja Dante u moje bih krugove rasporedio savim drugačije prestupnike. Ne sjećam se da je on pominjao kreditne službenike i bivše supruge?
Pakao je zgrada preko čijeg praga pređeš ruku pod ruku s bračnim drugom.
Na recepciji se odrekneš osobnih podataka,odrede ti ražanj ispod koga potpale vatru pa ti čas prže srce čas bubrege. Juriš, trčiš, stvaraš. krpiš, (pakao je pun glagola koji te iscrpljuju) .
Ali, negdje usred razmišljanja o paklu on se zastidje samoga sebe. Taj bi tekst izgledao jeftino, za narod...
S nekim se stvarima ne bi trebalo igrati. Ne postoje riječi koje mogu opisati kako su se osjećali ljudi koji su smrt gledali okom u oko, ne postoji rečenica u koju možeš obući bol majke čije dijete boluje od bolesti koja nikad neće biti izliječena. Samo oni znaju kako je vreo njihov pakao.
Pobjesnim uvijek kada slušam priče onih što su se «poistovjetili» s žrtvama i na njihov račun pobrali nagrade, političke poene ili sumnjivu slavu.

Ljudi vole iluzije. Teorije koje im pojašnjavaju razlog postojanja. Na stolu je, u zdjeli, jedna usamljena naranča čekala da bude pojedena. Elmeru slučajno pogled pade na nju i on poče pisati svoje remek –djelo:

Zamislite polje na kome, negdje blizu mora, rastu naranče. Topli, slani vjetar povija im grane poput nježnog ljubavnika, sunce rasipa obilje svoje raskoši nad zelenim krošnjama. Zlatni plodovi njišu se milovani vjetrom. Naranče zriju i postaju teške i sočne. Dobro pamte ljepotu u kojoj rastu. U njihovu svježu srž upija se značenje svjetlosti, zraka i mudrovanje zemlje, čvrstoća korijena i šapat lišća. Tajanstveni kod upisuje se u svaki plod.
Rastu na samom izvoru života. Svakog dana, tajanstvena sila uzima jedan po jedan plod i odnosi ga. Gdje? Tamo gdje počinje život. Svako srce biva darovano narančom. Svaki čovjek pokušava drugima pokazati, cijelog svog života šta nosi u svom srcu. Neki uspiju neki ne ali ono što zasigurno znam jeste istina da čovječanstvo najviše duguje ljudima od čijih je srca život napravio đus.