Krhka je moja kula od oblaka
tren jedan
rasprši bijelu pređu
i nestane moj dom u zraku
proguta me
bezvremeno plavetnilo
zalutam u padu
poput lista
koji više ne pripada
nijednom stablu
nijednoj grančici
nijednoj šumi...
Sve dok me, ponovo
ne pronađe moj oblak
negdje pri samom mrkom tlu
prihvati i obgrli
u trenucima kada zlatna svjetlost
isprepliće niti s maglom
u nestvarni zastor
od nebeskog kašmira
i ušuška u somot
moje misli
što se preganjaju
poput uplašenih ptica.
Znam, doći će opet
tren
oštar kao hrid obale
razbit će se magla
poput talasa
o njegovo oštro naručje
ostat ću na obali
poput jedrenjaka
razbijenog, nemoćnog
bez jedara i kormila
strpljive su ruke vremena
primaknut će dio po dio
uplesti pramac i jarbole
istkati jedra , iskopati sidro
iz tamnih dubina
porinut će me u toplu, plavu vodu
zagrlit će me sunce, opet
i ponijeti vjetar
poput lađe, poput oblaka
do nove hridi
do nove obale
novog čekanja i novog porinuća.
