Wednesday, December 10, 2008

Profil

Ena i ja pile smo espreso ispred tržnog centra . Ena je super. Nosi romantične haljinice i naušnice na kojima su likovi iz crtića. Taj dan imala je žutu suknju i tašnu, sandale...samo je nedostajao put od žutih cigli i kakav uragan da je odnese iz Kanzasa.
Žega je već bila nepodnošljiva. Danima je pržila ulice. Kao usput , Ena me upitala imam li kakav profil na internetu? Tada nisam znala ni da takvo šta postoji. Nasmijala sam se...
Ispričala sam joj epizodu sa svih 56 mojih blogova koji su nikli preko noći i ugašeni istom brzinom.
Lako se upada u zamku iznošenja intime na javnu raspravu. Kad su noći duge, kad je dosada na stolici pored tebe i masira ti leđa, poželiš barem s monitorom podijeliti nježnost.
Pričala mi je o likovima koje je srela u virtualnom svijetu...galerija likova, paralelni svijet u koji pređeš poput Alise, kroz malena vrata usb-a. Sinulo mi je u tome trenutku, istina , trenutak otkrovenja.
Znači tamo su svi nestali. Svijet što hoda ulicama, razgovara, radi...nije onaj isti koji nakon iscrpljujućeg dana sjedne ispred tastature i uhvati talas.
Često smo razgovarale o tome kako je teško upoznati nekog novog, nekoga ko nije iz tvoga svijeta. Ni Ena ni ja nismo baš u cvijetu mladosti. Obje smo sretno razvedene već cijeli niz godina.
Srca vremenom postanu poput starih kišobrana. Teško se otvaraju, škripe, na njima su tragovi zahrđalih žica od nekih davnih kiša a platno ima ustajali miris ipod koga nije romantično .
Ja sam svoj sakrila u najudaljeniji kut ormara, zaboravila da postoji. Lakše je tako. Umirujuća dnevna rutina postane dragocjena.Kad odvagaš da li da je mijenjaš zbog nekoga ili zbog nečega, u najvećem broju slučajeva, ona pobijedi.
Svi mi vremenom postanemo autisti.
Popile smo kafu, otračale malo usput, i rastale se. Ja sam krenula kući s čvrstom odlukom da i ja napravim profil.
* * *
Vremenom se sve usložnjava i život godinama ne postaje jednostavniji. Otkriješ tako, dok s pijace vučeš punu kesu paprika i salate, kajmaka...otkriješ kako ono što ti treba ne možeš više naći na jednome mjestu. Namirnice koje ti trebaju nalaze se na različitim policama, ili čak i na različitim mjestima...kakav filozofija, primjenjena ...
Dok smo mladi desi se da u jednoj osobi dobiješ i nježnog ljubavnika i dobrog prijatelja i utočište....sve što ti treba...pravi mali ljudski tržni centar, sve na jednom mjestu. A ti samo mijenjaš pozicije s kojih uzimaš ono što će ti utažiti glad, slatkiše i informacije s pulta za recepciju, igračke iz odjeljenja igraonice....eh kasnije više nije tako
Galerija likova nekako mi poput filmske trake prohuja pred očima, brzi voz s licima koja vire kroz prozore.Propušteni vozovi, vozovi kojima se putuje samo par stanica, loko, međugradski...oooo o čemu sve žena ne razmišlja dok tegli kese s pijace.
Šta ženama treba? Treba im prijatelj i ljubavnik i romantična luda koja dođe samo da te poljubi pred spavanje i piše ti sms-ove cijelu noć.
Ali nezgodno je to što samo s kafom imaš 3 u jedan. I kafu i mlijeko i šećer. S ljudima je to drugačije.
U jednome nađeš samo šećer u drugome kafu a mlijeko...eh što si stariji ti s mliječnim dodatkom sve su rjeđi.


* **
Napravila sam profil i tako sam upoznala Njega. Ne znam kako je te dane u sebi skladištio On. Ja sam letjela i to na krilima koje je s ponosom mogao nositi air-bus Nisam ispuštala mobitel iz ruku, a svako novo blinkanje ikonice na kojoj je bilo pismo izazivalo je slatki grč u stomaku. Osmijeh mi nije silazio s lica i svi su to primjetili. Bilo je to neko Miholjsko ljeto mog srca.
Ljudi su ponekad slični žabama. U stanju su da se zakopaju u blato i čekaju kišu, nevjerovatno dugo, ponekad čak i dok ne zaborave kako sladak ukus ima voda i kako sunce može bit toplo a dani radosni.
Žene su umrežene i bez interneta. Mreže koje grade cijeli život uključuju, uglavnom veliki broj sličnih profila među kojima kruže informacije, čestitke, mali i veliki tračevi.
Onaj uski krug „top-frendova“ pratio je iz epizode u epizodu sapunicu u kojoj sam se doslovno kupala.
Meni se dugo godina nije se dešavalo ništa .
Kad je to nepoznato stvorenje sa svoje udaljene tastature poslalo poziv da se upoznamo face to face uhvatila me panika. Zaboravila sam kako izgleda izaći na kafu s nekim ko nije istog spola, nije ti prijatelj, žirant, kolega ,...neko kome se možda sviđaš na zaboravljeni način koji uključuje hemijske reakcije.
Naravno da sam otišla frizeru, satima sam birala odjeću koja je u stanju pokriti maleni šlauf oko moga struka i skrenuti pogled na dijelove kojih se nisam trebala stidjeti.
Stigla sam ranije i smjestila se u najudaljeniji ćošak restorana koji je zjapio prazan. Nisam htjela doći u velikom stilu akademskog kašnjenja, manekenski hod već odavno nije moja omiljena disciplina.Sjećam se da su na velikom ekranu puštali utakmicu a u bašti ispred neko društvance slavilo je rođendan. Restoran je imao dva ulaza. A ja sam se dvoumila između pobjeći i ostati.
Mili Bože, kakav li će majmun ući na vrata, u panici sam se pitala? To nije bilo jedino pitanje na koje nisam imala odgovota. Pitala sam sam se što-šta, pravi mali blic kontrolni, profesionalna deformacija.
Šta radiš ovdje? Koga čekaš? Jesi li ti normalna?
Knjiga koja objašjava tajnu svemira tih je dana kružila u krugu mojih prijateljica. Teorija se, u najprostijem obliku, svodila na to da svemir kopira naše želje i šalje nam ono što smo poželjeli.
Kada se pojavio na vratima restorana prvo što mi je palo na pamet bilo je“Kako ga je dobro iskopirao!!!!
Savršena kopija mojih želja koje su „nesvjesno“ godinama odašiljane u eter bezgraničnog, nasmiješila se i sjela preko puta. Vjerovatno sam kolutala očima jer me par puta čudno pogledao. Ja sam već pila kafu, on je poručio svoju. Oboje smo se igrali mobitelima. Govorili smo o nekim glupostima, oprezno ispitujući teren. Mislila sam kako će svakog trenutka naći neki razlog i otići, izbrisati ili blokirati moju adresu na messengeru. Ali on je ostao.
Postoje neka šašava istraživanja koja govore o tome šta žene prvo primjete kod muškarca i obrnuto. Meni su uvijek prve u oči padale ruke .
Uživala sam na neki stidljivi, neočekivani način, kao da jedeš tortu od čokolade spremljenu samo za tebe i kriješ komadiće koje ćeš dijeliti s prijateljicama , kasnije.
Pola od onoga što mi je govorio ili nisam čula nikako ili sam čula u interpretaciji mog zakovitlanog kardiovaskularnog sistema. Znam da je mjesec iznad bašte drugog restorana u koji smo otišli poslije onog prvog bio ogroman, kao u trećerazrednim ljubavnim filmovima, limunada koju su mi donijeli imala je ukus sredstav za čišćenje a kelner je prilazio da promijeni pepeljare svaki čas i uzbuđeno saopćavao rezultate utakmice. Izgleda je igrala reprezentacija...kao da me bilo briga . Vanzemaljac širokih ramena govorio je o letvama i šarafima a ja sam se osmjehivala i igrala slamčicom.
Kružili smo gradom prije nego se zaustavio ispred mog ulaza. Istrčala sam iz auta i uletjela u haustor.U tom je trenutku sve bilo savršeno. Jedva sam pogodila ključaonicu. Hvatala sam dah u hodniku mog stana.


* * *
-Kako je bilo?
Zasipale su me poruke mojoh prijateljica drugoga jutra. Ja sam milion puta ponovila kako je sve nevjerovatno a bilo je, doista, nevjerovatno. Poruke su stizale i dalje,mala verbalna pakovanja čokolade i cimeta, vanilije i marcipana koje je moje gladno srce gutalo bez provjere roka trajanja, aditiva...ma koga briga! Dešavalo se nešto ,bila sam sretna, skakala sam kao mali majmun, osmjehivala i kada nije trebalo i ono najbolje, zaboravila na hranu. Hranio me serotonin, nikakvoj dijeti do tada to nije pošlo za rukom.
Dolazio je vikend. Poruke nisu prestajale stizati, ja sam mršavila ...
Kako je samo pljuštala kiša cijelog dana. Te večeri smo se trebali ponovo sresti. Uhvatila me panika...U trbuhu sam imala najezdu zečeva koji su skakali na sve strane.
Ne znam kuda su se razbježali kada me privukao sebi, zagrlio i počeo ljubiti. Mirisao je isto kao njegove poruke, na marcipan i čokoladu, med i vanilu ...
Svitalo je kada smo se rastali.
Upalilo se sunce, poput velike sijalice na istoku i obasjalo svijet.


***

Vidjeli smo se još samo jednom. Poslije toga poruke su tajanstveno prestale stizati, isčezao je s interneta isto onako tajanstveno kao što se i pojavio.
Znam, muškarci se služe nevjerovatnim taktikama kada žele dobiti ženu a sličnu taktiku primjenjuju i kada treba zbrisati.. S nama ženama sve to izgleda drugačije. Barem tako kažu
Strašan je bio taj dan bez poruka. Moj mobitel kao da je umro a ja sam ga oplakivala.


* **
Nisam bila spremna na vijesti koje su mi prenijeli u ordinaciji Doma zdravlja.. Trudni ste već nekoliko sedmica-rekao je moj ginekolog.. A ja došla zbog bolova u stomaku i nabreklih dojki, mislila sam da imam upalu jajnika.
Izašla sam iz zgrade omamljena i bez ikake predstave o značenju onoga što sam čula. Beba...kako je došlo do toga? A onda se film počeo vrtjeti natrag, vanila, cimet, kiša, ruke koje grle čvrsto da ti se zavrti...
Ma kako to suludo zvučalo, bila sam radosna, iskreno, do posljednjeg atoma. Poslala sam nekoliko sms-ova, sjatile su se moje umrežene srodne dušice i obasule me pitanjima tipa šta ćeš sada, jesi li svjesna šta te čeka ako zadržiš bebu...
Od svega što su me pitale ja sam znala samo jedan odgovor...naravno da je želim.


Ne želim sada razmišljati o licemjerima koji će šaputati iza mojih leđa, o zgranutom licu direktora kada mu kažem zašto idem na bolovanje, o tetkama, komšijama...
Kupila sam kokice i podigla film u videoteci
U zamračenoj sobi Arnold Švarceneger izgledao je stvarno skoro kao i moj tajanstveni ljubavnik. Do suza me uvijek nasmije njegov odgovor kada mu dječak kaže:
-Ne možeš tako ići okolo i ubijati ljude
A on pun samopouzdanja odgovori,
- Mogu , ja sam terminator.
Ličilo je to na pitanja i uvjeravanja mojih prijateljica- ne možeš sada roditi tu bebu a ja odgovaram mogu, ja sam mama.
U mislima sam odlutala u park i jedno jesensko popodne i zamislila jednu ručicu kako se gnijezdi u mojoj. Imat će kovrdžavu kosicu i mirisat će na med. A kada me bude pitala gdje je njen tata vjerovatno ću joj reći da je isčezao u budućnosti za koju niko ne zna kako će izgledati. Ali tih nekoliko dana u kojima smo se voljeli bilo je za cijeli život...dovoljno.

(priča poslana na natječaj za Nagradu za kratku priču Večernjaka)