Thursday, January 17, 2013

Jeruzalem



 

Nešto bezbrižno, mlado, radosno

zarobljeno je u vremenu

                                                        koje smo podijelili.

Ti koji više nisi ti

jer ste se davno

jedan od drugog odijelili,

I ja, koja više nisam,

susreću se, možda

u beskrajnoj zemlji

ostavljenih dana.

Gdje je zavjetni kovčeg

tihog saveza o kome se ne govori?

Porušeni Jeruzalem

koji se oplakuje

u nebranjenim časovima

kad je duša gola i uplašena sjenkama

i priziva sve ono čega nema ovdje,

u ovom sivom sada.

Jedni smo u drugima

pohranili riznice

Sad to što je naše

doziva i opsjeda

Porušeni gradovi, potrošene radosti

Kako živjeti tako podijeljeno,

Tako razložena u vremenu?

 

 

 

 

 

 

Wednesday, July 18, 2012

Priča

Moje tijelo
  moj dah
    moje misli
poput neke bujice
u tijesnom koritu
ulijevaju se u
  tvoje tijelo
    tvoj dah
      tvoje misli.
Kako ćemo se razmrsiti?


Jutrom, obučena  u tvoj zagrljaj
posežem za prvim zalogajem
dijelimo osmijeh
pečeš mi uštipke, miješaš cedevitu
vežem ti kravatu,

Volim te!
-kažeš dok gledaš kako
moja sjenka odmiče ulicom.
Volim te!
kažem dok kupujem kartu
a onda ti dolazim u susret
na svakom trgu
i ti mi se osmjehuješ
iz košnice uzavrelog grada
Uzmi me!-kažeš
Uzmi me-kažem.
I vodimo ljubav kradom
dok kupujemo povrće i sir,
čitamo vijesti,
ćaskamo s prijateljima...

U tvom je pogledu plava ptica.
Hranim je malinama iz svog vrta,
dopušta mi da posudim njena krila
Hoćemo li joj pronaći gnijezdo?
Treba li nam jedno drvo
kada je cijeli svijet
samo naš?

Monday, July 16, 2012

Vjetar

Nisu to talasi
obala, niti jedrenjaci
to vjetar otvara
latice sjećanja
pa more šumi u nama.


Wind

Das sind keine Wellen
Strand,keine Segelboote
der Wind stößt
die Erinnerungsflügel auf
und das Meer rauscht in uns.


Jagoda Iličić (Der Traum der Perlmuttmuschel, 1999.)




Saturday, July 7, 2012

Jutro, more, obala

U tirkiz uronjen kamen
i zlatni sunčev vez.
Bijela plesačica
njiše bokovima na pučini.
Lepršaju joj  jedra
vjetarom zaigrana.


Sanjiva obala,
poput ispruženog tijela
tek razbuđene žene,
doziva tople ruke sunca.



Planine iznad mora

Planine iznad mora nemaju prijatelje.
Obronci im miruju u plavetnilu
poput leđa poleglih zvijeri
izgubljenih u vatri vlastititih misli.

One sanjaju svoje teške snove
i puštaju vrijeme da se igra
na obali, s djecom u  pijesku,
s kupačima u valovima,
na šarenim prostirkama
i rascvjetalim suncobranima.

Planine iznad mora
kriju glatka, zmijska tijela
i okreću  lice
buri, suncu i kišama.
Dok pamte svoje uspomene
istrgnute iz nečega
što se samo njima ukazalo,
spavaju, čekaju
usnule u  okamenjenim snovima.




Sunday, July 1, 2012

Vila, pastir i Bjesovi



                                                    
  Takvi su ljudi rođeni kraj vode. Nauče čitati iz tišine, žive kako govore a govore iz srca. Čak i kada odlutaju daleko, poznat ćeš ih po pogledu koji traži nešto što voda čuva i čime ih mami da se vrate. Grade svoje kuće okrenute tako da se s prozora može vidjeti mjesečina kako se prosipa  po valovima, žene svoje sinove dobrim djevojkama i igraju na svadbama sitnim, veselim koracima, podvriskujući od dragosti kao da se dešava čudo. A čudo jeste kad dobrota iznjedri  lijep dan u kojemu se svi raduju. Čudo je i kad dvoje staraca na bašči razastru netom obranu lipu pa se gledaju kao kad su bili mladi, čudo je i kad djeca trče prašnjavim putem s ukradenim dunjama u džepovima.
Voda upamti ponešto od svega što vrijedi biti upamćeno pa priziva one koji umiju slušati.
 Bilo je jednom tako da se neka djevojčica  sažalila na vrbov prut bačen uz cestu pa ga ponijela i zasadila pod svojim prozorima. Omladila se vrba, pustila tanke žilice u mrkoj zemlji, povijala  se i rasla.
Kako joj je stablo stasavalo tako se i djevojčurak u djevojku pretvarao. Gusta joj se kosa niz leđa talasala baš kao i vrbine vitice a smijala se nježno kao kad se oglasi zvončić u polju.
Znalo je Sunce što svakog dana upamti stotine istina, da su je vile rodile i ostavile kraj vode. Poput  mirnog  jezerceta usred plavih planina, duša joj se u samom nebu ogledala.
Nije to moglo dugo biti tako jer svaki dan ima noć koja ga čeka, i svaki početak hvata se za ruke s nekim krajem pa se kotrljaju, kao nebo i zemlja, zajedno, jer jedno bez drugog ne mogu.
Tako su na nju nabasali Bjesovi. Kako im ime kaže, ta zla stvorenja ne miruju dok se ne zaslade nečijom dobrotom.
Upleli se oni u vrbine vitice i čekali svoj čas.
Svanuo dan, vedar i lijep a djevojka krenula u jezero da se okupa. Nagela se nad plićakom i ugledala kako su joj prozirna  krila narasla preko noći. Upašila se sirotica. Voda ju je stala tješiti i pričati joj priču o vilinskim majkama, ne bi li je umirila.
-Jadna li sam, jecala je ona. Čudovište, tako će me zvati. Kako da ih sakrijem, gdje ću s njima?
Iz vode se ukazala plava haljina.
-Obuci je, šapnuo je glas, tvoja je. Mati tvoja nije te zaboravila.
Obuče se djevojka i u čudu vidje kako je haljina sakrila krila.
Samo što su joj se suze osušile kraj vode naiđe sin starog pastira i zagleda se u nju.
Ona mu se osmijehnu i zametnu se ljubav  među njima.  Ali, čim je djevojka došla do vrbe, prvi od Bjesova uskoči joj u haljinu i zaigra se s krilima sve govoreći glasom koji je ličio na onaj iz jezera:
-Zar će pastirov sin znati prihvatiti tvoja krila djevojko? Kad mu budeš prela vunu i mijesila kruh, kako ćeš ih sakriti? Kud ćeš s pastirom kad možeš letjeti?
I probudi se oholost po prvi put u njenom srcu a voda se u jezeru zamuti kao da su vile kolo u njoj zaigrale.
Drugoga dana, kad pastir dođe na vodu i osmjehnu se svojoj dragoj, ona okrenu glavu i ode cestom, pjevajući  u svojoj novoj, plavoj haljini.
Mladi je čovjek skoro prestao disati. Toliko mu se srce steglo. Uze kamen i baci ga u vodu poželivši da je taj oblutak ljubav njegova, pa da je se riješi i ode, slobodan, bez tereta što mu lupa u prsima.
-Idi za njom, začu se glas iz jezera. Uzmi joj haljinu i bit će tvoja.
Uplaši se on, poskoči, a onda omađijan krenu krijući se za djevojkom što je pjevala glasom koji kao da više i nije bio njezin.
Dođe ona do vrbe, skide haljinu i raširi krila ali nikako joj se ne dade da poleti, kao da su krila od olova.
Gledala je u u oblake i visine a Bjesovi  je spopadali sve žešće tako da se od neke jarosti sva tresla i grdila sve čemu se prije divila.
Mladić se prikrade i ugrabi joj haljinu.
Ciknuše Bjesovi pa se posakrivaše u vrbine grane a djevojka se zastidje svoje nagosti. Pastir joj dade haljinu a ona se zagleda u njega kao da ga prvi put vidi.
Pastir joj reče  da je voli tako krilatu i raspjevanu, odvede je svojoj kući i legoše u istu postelju.
Ne  htjedoše Bjesovi mirovati, nego se prikradoše prozoru i onaj što je znao kako je govorio glas iz jezera poče šaputati:
-Pazi, djevojko! Tvoj dragi samo čeka da zaspiš pa da ti ukrade krila. Onda ti, više, nema spasa. Ljubav se potroši, nestane je kao što svega nestane. Bit će kasno kada se budeš kajala i tugovala za onim čega si se odrekla.
Otkako je ugledala krila, sirota djevojka se samo s nevoljama hrvala. Ona zapravo, i nije znala što će s njima i kud bi je krila mogla odvesti? Zamišljala je svakojaka čuda ali tek u nekoj magli, nejasnih obrisa koji više plaše nego što hrabre. Predugo su je vile samu ostavile pa je izgubila sjećanja i naučila živjeti tako kako su živjeli ljudi kraj vode.
Otvorila je oči širom i u njima se ogledala sumnja  a radosni pastir koji se nageo nad njom ne bi li je prije sna još jednom poljubio, ugleda sve što se rodilo u njenom pogledu  i srce mu se opet ražalosti.
Nestade ona prije zore, iskrade se iz postelje i ode netragom.

***
-Kao da bi je ljubav moja zarobila, ponavljao je u sebi pastir i tugovao kraj vode. S večeri je lijegao u postelju iz koje je isčezla njegova draga, mirisao jastuk i naslanjao lice na otisak njenog, čuvajući tu krhku uspomenu.
-Gdje je nestala, pitali su se Bjesovi?
Istina je bila da se te noći, dok je pastir spavao, djevojka iskrala iz kolibe i pojurila, gonjena nekim strahom. Haljina joj se saplitala o korake, krila su joj poskakivala na leđima kao neki teški teret. Trčala je i trčala sve dok joj nije ponestalo daha, sve dok mjesečine nije nestalo, sve dok je topla, mrkla noć, nije sasvim obavila. Nije se vidjelo ništa. U toj je tami samo kucalo njeno srce .
 Onda se začuo glas iz tame i djevojka se uplašila kao nikad u životu.
-Od čega bježiš, pitao je glas, ni oštar ni grub?
Zamislila se djevojka nad ovim pitanjem. Sjetila se milog lica svog voljenog, sjetila se kako je toplo bilo u njegovom zagrljaju.
-Moje je srce bilo golo u njegovim očima, odgovorila je. I moja krila...tu je zastala.
Onda je  Mjesečevo lice provirilo  iz mraka i obasjalo put mjesečinom.

-Obučena srca ne postoje, progovorio je srebrni vitez. Krila ti, ionako, ničemu ne služe ako tvoje srce nije zarobljeno.  Zar ti tvoje vilinske majčice nisu objasnile kako se leti?
-Ako se vratim...počela je tiho govoriti  a on je prihvatio njene riječi i nastavio ih kao pjesmu koja je zvonila poput sjajnih zvončića.
Ako se vratiš tvoj će te pastir voljeti dok vam bude suđeno. Zamisli se djevojka i ne osjeti kad se njena krila koja joj do tada poskakivahu na leđima, raširiše i ponesoše je natrag. Pastir je spavao u kolibi. Djevojka ga poljubi tako usnulog, skupi se uz njega a on je privi u snu i poljubi u čelo najmekšim poljupcem na svijetu.
Tog se jutra Sunce stidljivo pojavilo iza planina. Pronašlo je pastira i djevojku zagledane u vodu.
-Sanjao sam da si otišla, govorio je on.
Ona nije odgovorila ništa, samo se pripila uz njega i osluškivala kako njeno srce bije negdje u njemu. Krila su joj treperila ispod haljine poput paučine koja je u zamku uhvatila sunce.
-Svaki put kada me zagrliš, ja se sastanem sa svojim srcem, napokon je rekla.
Onda su se pogledali i nisu više govorili ništa. U tom dugom i nježnom pogledu, sreli su se kao u nekoj prekrasnoj zemlji u kojoj su bili jedno.









Wednesday, June 27, 2012

Zbunjitis




Pa, pa, pa sad!
Ako baš hoćeš,
ni  Zemlja nije baš okrugla,
ne misle isto čudotvorci, stihoklepci
mudrozborci i čarobni grah.

Ponekad se stvore piramide
tamo gdje su ih najmanje pošli tražiti
zakoni fizike na nečijem dlanu
divnim čudom prestanu  važiti,
ponekad vidiš gradove kojih nikad nije bilo
i  izmisliš riječi koje samo tebi nešto znače.

Pa, pa, ako baš hoćeš objasniti čudo,
kad se u mašti odvažiš na let,
pogledaj  pažljivo, onako sa strane
i pomislit ćeš kako su pogrešno sklopili svijet
tebi su drugačije kockice bitne,
one najmanje, najnježnije,
šarene, vesele, sitne

Pa, pa ako baš hoćeš!
Neke se riječi čuvaju kao zlatne ptice!
Neke se pišu pa izbrišu!
Neke se kažu pa se kaješ!
Pa, pa šta sad!

Ne vidimo svi Sunce
Nekima  ptice trebaju zacvrkutati „jutro je“!
Ima nas koji vidimo noć
tek kada nam kažu „smrklo se“!
Pa, pa šta sad!
I to što mi je riječ „pa“ slatka
ne mora značiti da sam patka
možda sam vilin konjic
zaljubljen u odraz lopoča u bari
možda sam...

Ali, čak i da smo ptice
čak i da smo zbunjilice
čak iako dođe dan
kad zamrzimo jorgovane
jadne, nedužne i krasne
pa pustimo gromove da ih spale
u fabuli neke okrutne basne!
Nije važno!
More je duboko a grožđe je sitno
plave se i to je ono što je bitno!
Naravno, bijelo grožđe se ne računa.
A ne računa se ni Crveno more.

Pa, pa eto!
Nešto je pjesma htjela reći
nešto o velikim stvarima,
ali se zamrsila,
otkotrljala u brzake
i sad pljuska kao šašavi slap
u slapu kap
u kapi duga
u dugi svijet
stvoren da se crta
da se sanja
da se u njemu živi!