Napisala sam priču o čovjeku koji je krenuo na put kako bi pronašao istine koje vrijede toliko da ih treba sačuvati u velikoj Riznici Vremena. Krenuo je s obale na kojoj je pokupio svoj prvi kamen i našao prvu dragocjenu istinu... istinu o tome da ono sto nas spaja u cjelinu, i ono sto odlucuje jesmo li dio necega ili usamljeni odlucuje pogled...pogled je, uvijek, sudac.
Sve što je naučio , sve što je spoznao, o zamkama i sjećanjima, o izgubljenim dragocjenostima i onome što naš život čini vrijednim življenja donio je pred vrata Vremena. Ali tu nije kraj...jer, nešto uvijek nedostaje, jedna istina uvijek čeka da bude otkrivena, kamen koji nedostaje zove da krenemo iz početka.
Istine koje spoznamo svojim iskustvom svi mi pohranjujemo u male, privatne riznice. Neki drže vrata širom otvorena neki zaključaju čvrstim lokotom sve što misle da ne bi trebali dijeliti s drugima. Ali istina uvijek nađe put do onoga ko je traži. A svi mi, ma kako živjeli, gradimo gnijezda spram krila s kojima smo rođeni.
