Vrijeme je arhipelag, oblak ispleten od kopna i vode. Kako inače objasniti snove koji te tjeraju da uvijek izroniš na istome mjestu, i zaroniš , duboko, u potrazi za svjetlom čiji varavi trag mami kroz vodu i pjeva glasom koji čuje samo tvoje srce.
Sakupljam mrvice, osipa se iz dlanova, komad kruha, pečenog ispod velike kupole vremena. Dok naučim što ću s njim već ga je pola nestalo, postalo hrana gladnim pticama koje prate ljudske tragove.
Teško je vratiti se, preći s ove strane kože. Kada zatvorim oči i put , vijugava staza bez znakova povede me...moje tijelo ućuti poput velike nule na crti vremena, beskonačnom pravcu koji s obje strane vodi u nedogled.
Nedogled u prošlost i nedogled u budućnost , bilo kuda da okreneš lice, uvijek si na raskrsnici. Ne zbunjuju me putevi koje mogu obuhvatiti pogledom. Zbunjuju me teška, proturječna putovanja bez vidljivog smisla i nezamislivih stanica . Strah me da se jednom neću znati vratiti. Plašim se dubokih spilja ispod sunčeve svjetlosti.
Možda, jednom, neka bezimena sila pokrene vrtlog i izroni iz bezdana , oštrih jasnih obrisa ,možda...nestane , razdvoji se u milion kapi rasprši se u oceanu i nestane , tiho , ledeni brijeg , uronjen u vodu...
Neću pričati o ljubavi . Da se mene pita, zabranila bih da joj se izgovara ime, kao što je vijekovima, izabrani narod, drhtao od pomena Boga kome su se klanjali.
Ne želim ponavljati riječi koje su , prelazeći od usana do usana, kao stepenice malenih primorskih gradova, postale klizave i opasne za korak.
