Takvi su ljudi rođeni kraj vode. Nauče čitati iz tišine, žive kako govore a govore iz srca. Čak i kada odlutaju daleko, poznat ćeš ih po pogledu koji traži nešto što voda čuva i čime ih mami da se vrate. Grade svoje kuće okrenute tako da se s prozora može vidjeti mjesečina kako se prosipa po valovima, žene svoje sinove dobrim djevojkama i igraju na svadbama sitnim, veselim koracima, podvriskujući od dragosti kao da se dešava čudo. A čudo jeste kad dobrota iznjedri lijep dan u kojemu se svi raduju. Čudo je i kad dvoje staraca na bašči razastru netom obranu lipu pa se gledaju kao kad su bili mladi, čudo je i kad djeca trče prašnjavim putem s ukradenim dunjama u džepovima.
Voda upamti ponešto od svega što vrijedi biti upamćeno pa priziva one koji umiju slušati.
Bilo je jednom tako da se neka djevojčica sažalila na vrbov prut bačen uz cestu pa ga ponijela i zasadila pod svojim prozorima. Omladila se vrba, pustila tanke žilice u mrkoj zemlji, povijala se i rasla.
Kako joj je stablo stasavalo tako se i djevojčurak u djevojku pretvarao. Gusta joj se kosa niz leđa talasala baš kao i vrbine vitice a smijala se nježno kao kad se oglasi zvončić u polju.
Znalo je Sunce što svakog dana upamti stotine istina, da su je vile rodile i ostavile kraj vode. Poput mirnog jezerceta usred plavih planina, duša joj se u samom nebu ogledala.
Nije to moglo dugo biti tako jer svaki dan ima noć koja ga čeka, i svaki početak hvata se za ruke s nekim krajem pa se kotrljaju, kao nebo i zemlja, zajedno, jer jedno bez drugog ne mogu.
Tako su na nju nabasali Bjesovi. Kako im ime kaže, ta zla stvorenja ne miruju dok se ne zaslade nečijom dobrotom.
Upleli se oni u vrbine vitice i čekali svoj čas.
Svanuo dan, vedar i lijep a djevojka krenula u jezero da se okupa. Nagela se nad plićakom i ugledala kako su joj prozirna krila narasla preko noći. Upašila se sirotica. Voda ju je stala tješiti i pričati joj priču o vilinskim majkama, ne bi li je umirila.
-Jadna li sam, jecala je ona. Čudovište, tako će me zvati. Kako da ih sakrijem, gdje ću s njima?
Iz vode se ukazala plava haljina.
-Obuci je, šapnuo je glas, tvoja je. Mati tvoja nije te zaboravila.
Obuče se djevojka i u čudu vidje kako je haljina sakrila krila.
Samo što su joj se suze osušile kraj vode naiđe sin starog pastira i zagleda se u nju.
Ona mu se osmijehnu i zametnu se ljubav među njima. Ali, čim je djevojka došla do vrbe, prvi od Bjesova uskoči joj u haljinu i zaigra se s krilima sve govoreći glasom koji je ličio na onaj iz jezera:
-Zar će pastirov sin znati prihvatiti tvoja krila djevojko? Kad mu budeš prela vunu i mijesila kruh, kako ćeš ih sakriti? Kud ćeš s pastirom kad možeš letjeti?
I probudi se oholost po prvi put u njenom srcu a voda se u jezeru zamuti kao da su vile kolo u njoj zaigrale.
Drugoga dana, kad pastir dođe na vodu i osmjehnu se svojoj dragoj, ona okrenu glavu i ode cestom, pjevajući u svojoj novoj, plavoj haljini.
Mladi je čovjek skoro prestao disati. Toliko mu se srce steglo. Uze kamen i baci ga u vodu poželivši da je taj oblutak ljubav njegova, pa da je se riješi i ode, slobodan, bez tereta što mu lupa u prsima.
-Idi za njom, začu se glas iz jezera. Uzmi joj haljinu i bit će tvoja.
Uplaši se on, poskoči, a onda omađijan krenu krijući se za djevojkom što je pjevala glasom koji kao da više i nije bio njezin.
Dođe ona do vrbe, skide haljinu i raširi krila ali nikako joj se ne dade da poleti, kao da su krila od olova.
Gledala je u u oblake i visine a Bjesovi je spopadali sve žešće tako da se od neke jarosti sva tresla i grdila sve čemu se prije divila.
Mladić se prikrade i ugrabi joj haljinu.
Ciknuše Bjesovi pa se posakrivaše u vrbine grane a djevojka se zastidje svoje nagosti. Pastir joj dade haljinu a ona se zagleda u njega kao da ga prvi put vidi.
Pastir joj reče da je voli tako krilatu i raspjevanu, odvede je svojoj kući i legoše u istu postelju.
Ne htjedoše Bjesovi mirovati, nego se prikradoše prozoru i onaj što je znao kako je govorio glas iz jezera poče šaputati:
-Pazi, djevojko! Tvoj dragi samo čeka da zaspiš pa da ti ukrade krila. Onda ti, više, nema spasa. Ljubav se potroši, nestane je kao što svega nestane. Bit će kasno kada se budeš kajala i tugovala za onim čega si se odrekla.
Otkako je ugledala krila, sirota djevojka se samo s nevoljama hrvala. Ona zapravo, i nije znala što će s njima i kud bi je krila mogla odvesti? Zamišljala je svakojaka čuda ali tek u nekoj magli, nejasnih obrisa koji više plaše nego što hrabre. Predugo su je vile samu ostavile pa je izgubila sjećanja i naučila živjeti tako kako su živjeli ljudi kraj vode.
Otvorila je oči širom i u njima se ogledala sumnja a radosni pastir koji se nageo nad njom ne bi li je prije sna još jednom poljubio, ugleda sve što se rodilo u njenom pogledu i srce mu se opet ražalosti.
Nestade ona prije zore, iskrade se iz postelje i ode netragom.
***
-Kao da bi je ljubav moja zarobila, ponavljao je u sebi pastir i tugovao kraj vode. S večeri je lijegao u postelju iz koje je isčezla njegova draga, mirisao jastuk i naslanjao lice na otisak njenog, čuvajući tu krhku uspomenu.
-Gdje je nestala, pitali su se Bjesovi?
Istina je bila da se te noći, dok je pastir spavao, djevojka iskrala iz kolibe i pojurila, gonjena nekim strahom. Haljina joj se saplitala o korake, krila su joj poskakivala na leđima kao neki teški teret. Trčala je i trčala sve dok joj nije ponestalo daha, sve dok mjesečine nije nestalo, sve dok je topla, mrkla noć, nije sasvim obavila. Nije se vidjelo ništa. U toj je tami samo kucalo njeno srce .
Onda se začuo glas iz tame i djevojka se uplašila kao nikad u životu.
-Od čega bježiš, pitao je glas, ni oštar ni grub?
Zamislila se djevojka nad ovim pitanjem. Sjetila se milog lica svog voljenog, sjetila se kako je toplo bilo u njegovom zagrljaju.
-Moje je srce bilo golo u njegovim očima, odgovorila je. I moja krila...tu je zastala.
Onda je Mjesečevo lice provirilo iz mraka i obasjalo put mjesečinom.
-Obučena srca ne postoje, progovorio je srebrni vitez. Krila ti, ionako, ničemu ne služe ako tvoje srce nije zarobljeno. Zar ti tvoje vilinske majčice nisu objasnile kako se leti?
-Ako se vratim...počela je tiho govoriti a on je prihvatio njene riječi i nastavio ih kao pjesmu koja je zvonila poput sjajnih zvončića.
Ako se vratiš tvoj će te pastir voljeti dok vam bude suđeno. Zamisli se djevojka i ne osjeti kad se njena krila koja joj do tada poskakivahu na leđima, raširiše i ponesoše je natrag. Pastir je spavao u kolibi. Djevojka ga poljubi tako usnulog, skupi se uz njega a on je privi u snu i poljubi u čelo najmekšim poljupcem na svijetu.
Tog se jutra Sunce stidljivo pojavilo iza planina. Pronašlo je pastira i djevojku zagledane u vodu.
-Sanjao sam da si otišla, govorio je on.
Ona nije odgovorila ništa, samo se pripila uz njega i osluškivala kako njeno srce bije negdje u njemu. Krila su joj treperila ispod haljine poput paučine koja je u zamku uhvatila sunce.
-Svaki put kada me zagrliš, ja se sastanem sa svojim srcem, napokon je rekla.
Onda su se pogledali i nisu više govorili ništa. U tom dugom i nježnom pogledu, sreli su se kao u nekoj prekrasnoj zemlji u kojoj su bili jedno.
