Rijeka je jurila ...Rođena negdje u planinama, zdrava i radoznala, pohrlila je iz šume, otresla sa sebe sjenke četinara ,jurnula u polja obasjana suncem.Bilo je proljeće.Nebo je bilo čisto a zrak bistar.Zemlja se umiljavala škrtom , nerazbuđenom suncu. Radoznala voda, odebljala i primirena u pitomom kraju, tekla je laganije, povlačeći svoje talase, poput plesne haljine .
Tu, u dolini obrubljenoj brdima, ispod plavog cvijeta, skrivala se siva čahurica.Unutar čahure spavala je leptirica.
Mnogo je toga čekalo da se rodi. Sjemenkama u zemlji prskala je opna i nježni izdanci žurili su u susret suncu.Bilo je vrijeme ljubavi.
Sunčevi zraci prikradali su se kroz sitne pukotine .Zbog cvijeta koji se nadvio nad njom, unutrašnjost čahurice bila je narandžasto plava.
Leptiri se rađaju drugačije.Oni tiho urone u život svojim prekrasnim , svilenim krilima, bljesnu i nestanu , poput misli koju nije lako uhvatiti i zadržati.
Otvorila je oči leptirica u čahurici ispod plavog cvijeta.Protegla se malo, bez žurbe u svom toplom domu. Oslušnula je. Rijeka je tekla, talasi su pljuskali preko oblutaka.
Umotana u svilu svojih krila, skutrena u mrvici prostora koji je pripadao samo njoj , leptirica je osluškivala .
Od čega nam je život sazdan? Mnogo je čežnje u pjesku što curi kroz usko grlo pješčanika.Mnogo je neuhvatljive pređe snova, mnogo onoga što bi htjeli...
Tamo, u polju, njihali su cvijetovi svoje okrunjene glave.Jedan od njih mogao bi biti moj. Jedan od svih njih ,mogao bi prepoznati mene a moje bi se srce radovalo zlatnom polenu njegovih latica.
Drveće je listalo.U krošnji treperave breze zibalo se gnijezdo golubice.Ovog je proljeća imala mlado.Nestašan je bio golupčić, nestašan i radoznao, miran samo kada spava u okrilju svoje majke.
Nije lako voljeti svoju djecu.Kada ih doneseš na svijet ,poželiš im pokazati sva čuda koja su ti se otkrila, poželiš utabati staze kojima će ići, stišati oluje koje im prijete, osvijetliti noć i cijeli Svemir učiniti bezbjednim,a onda, dok rastu, otkriješ da ona ne žele gledati svijet tvojim očima.Teško ih je voljeti jer je teško naći mjeru u ljubavi.Previše bi ih moglo ugušiti, premalo ostaviti gladnima.Utapkaš li, previše brižno, mjesto u kom žive, neće znati popeti se sami na strmu liticu a opet, pustiš li ih prerano ,možeš doživjeti da se sunovrate u propast.
Znala je golubica, kao što znaju bezbrojne majke, da će njezin ptić uskoro željeti i sam okušati svoja krila .Znala je da mora iskusiti bol jer bol uči i bol rađa nešto novo.Sreća i bezbrižnost ostavljaju malo mjesta iskušenjima.Po čemu ćeš me pamtiti maleni moj, pitala se golubica dok se veliki, bezbrižni mjesec osmjehivao iznad doline?Po čemu ćeš me pamtiti kada odrasteš ?
Svaka u svome svijetu živjele su , jedna pored druge, leptirica i golubica.
Tu, u svom narandžastoplavom svijetu,leptirica je smišljala pjesmu čiji su stihovi pulsirali njezinim malenim bićem.I kada se pojavila na mome prozoru ja sam je prepoznala i razumjela.Tajanstvene niti vežu nas s bićima i stvarima oko nas. Ponekad se pojave znakovi tamo gdje ih najmanje očekujemo.Proviđenje stiže kad mu se najmanje nadamo.Na putu koji nas bira, skrivena zrna istine čekaju da nam se poklone i ispune nas radošću.Riječi su mi bile poznate, toliko sam ih puta osluškivala u svom srcu
