Krhka je moja kula od oblaka
Tren jedan
rasprši bijelu pređu
i nestane moj dom u zraku
Proguta me
bezvremeno plavetnilo
zalutam u padu
poput lista
koji više ne pripada
nijednom stablu
nijednoj grančici
nijednoj šumi...
Sve dok me, opet
ne pronađe moj oblak
Negdje pri samom mrkom tlu
prihvati i obgrli
u trenucima kada zlato svjetlosti
isprepliće niti s maglom
u nestvarni zastor
od nebeskog kašmira
i ušuška u somot
moje misli
što se preganjaju
poput uplašenih ptica.
Znam, doći će opet
tren
oštar kao hrid obale
Razbit će se magla
poput talasa
o njegovo oštro naručje
Ostat ću na obali
poput jedrenjaka
razbijena, nemoćna
bez jedara i kormila
Sve dok
strpljive ruke vremena
Ne primaknu dio po dio
upletu pramac i jarbole
istkaju jedra , iskopaju sidro
iz tamnih dubina
porinu me u toplu, plavu vodu
Zagrlit će me sunce, opet
i ponijeti vjetar
Poput lađe, poput oblaka
isto je to
Do nove hridi
Do nove obale
Novog čekanja i novog porinuća
