Vrijeme je da krenem, pomislio je, dok je na obali promatrao kako se mreška voda, prozirna ispred njegovih stopala, duboka i plava na obzoru. Tragovima u pijesku igrali su se pjenušavi i hitri prsti talasa, spretne ruke mora.
-Kada bih, nekako, mogao sačuvati ovaj trenutak, poželi starac.
Pogled mu privuče neobičan kamen što se svjetlucao u plićaku. Uzeo ga je u ruke, zagledao sa svih strana. Na dlanu kamen više nije bio tako poseban.
Snažne ruke mora otrgle su ga davno s velike stijene i donijele na pustu obalu s koje se spremao krenuti na dug i neizvjestan put.
Na njegovom dlanu kamen je bio jedan, sam sa svojom mukom, ispunjenim čekanjem i mirom.
Iznenada, kao i uvijek, počeo je šaputati trenutak otkrovenja u sasvim običnoj kapljici vremena, trenutak kada naprsne zid tišine i spoznaš više nego što možeš razumjeti i pohraniti u svoja ljudska sjećanja.
Nije isto odakle gledaš, pomisli. S visokih stijena nad obalom, neću vidjeti kamen, vidjet ću obalu i vidjet ću more. Ovaj kamen koji grije moj dlan, odnijeti će možda, neki nepoznati brod u daleke zemlje i ugraditi u zidove nekog grada. Možda ću ga ponijeti da me podsjeća na trenutak koji ne želim zaboraviti i više ga neće zapljuskivati more, neće biti dio obale. Strpljive ruke vremena stalno nas premještaju iz jednog u drugi mozaik. U svakoj slici značimo nešto drugo. Ali jedno uvijek treba imati na umu:
Nisu razlike to što nas spaja u obalu, u cjelinu. Nisu ni sličnosti , niti bilo kakav fluid koji može povezati i uklopiti dijelove šarenih kamenčića u mozaik.
Pogled koji se spušta iznad stijene ili otvorenog dlana odlučuje o tome hoćeš li vidjeti kamen ili cjelinu. Jedan ili mnoštvo. Usamljen ili upleten...Jesi li dio mora ili dio kopna...pogled je sudac.
Na pučini, dokle god mu je pogled dosezao, vjetar je plesao iznad talasa.
Kako neumoljivo umije biti more dok ostavlja svoju djecu na žalu, malene talase rođene u ljuljuškane na pučini.I svaki put kada otkine dio sebe i ostavi rasute kapljice na obali, vraća se svojim dubinama, svojoj prekrasnoj plavoj utrobi, zastrašujućoj, ispunjenoj tajnama. Kako neumoljivo umije biti more...Pomisli Mudrac, spusti kamen u torbu i krenu na put ostavljajući iza sebe buku talasa što su se razbijali o stijene.
"Gutači vremena"
