Nikada nisam pisala o ratu...
Uvijek me obuzme tuga kada krenem kući u kojoj živi moja majka. Kroz polja na kojima nema pšenice, pokraj kuća u kojima niko ne živi. Pusto, sablasno, naseljeno uspomenama. Rat je završen prije sedamnaest godina.
Nikada nisam pisala o tim godinama užasa. Teško je nositi tugu bez glasa. Tvrd orah koji ne daje ploda ali ti stalno pritiska utrobu.
Nisam pisala o djeci koju sam tješila u skloništu dok su nam iznad škole fijukale granate, o teretnim vozovima kojima smo dolazili u grad, vozovima poput onih kojima su ljude vozili u Aušvic a opet,...nismo išli pješke.
Nisam pisala o Kapiji, stravičnoj tišini osakaćenih tijela i vrisku nas koji smo preživjeli. Nisam mogla pisati o tome.
Bezbrojnim konvojima koji se nisu vraćali, odlazili su moji prijatelji. Sve ono što su za nas, u dragocjenim seharama djetinjstva spremale naše majke, nestalo je. Nismo trebali tako rasti.
Postoji dan u godini koji odćutim. Povedem svog sina za ručicu koja je snažnija kako godine odmiču i kada sat otkuca devet zaplačem , kao i uvijek...i on me upita
-Zašto, mama...a ja ne mogu odgovoriti je li to zbog njih ukopanih one zore, dok je još sumrak drhtao zajedno s nama što smo ih ispraćali ili zbog nas živih i godina koje su nam ukrali, osakatili, oteli...
Dijelili smo tada i ono malo što smo imali. U ratu se ljudi okrenu jedni drugima.
Neljude ne pominjem.Možda ni cijeli život neću pronaći riječ koja bi im dorasla.
Selo je, tih ratnih godina bilo puno ljudi. Na njivama se sadilo, djeca sklonjena iz grada, igrala su se i vriskala kao da nema užasa koji nam je svima visio nad glavom.
Opustjela su polja, otišli su ljudi...Samo starci i jeziva tišina ispod dubokog, plavog neba
Nema zemlje u kojoj ne živi neko iz moga kraja. Razišli su nam se putevi, zaživjeli smo različitim životima, djeca nam ne govore istim jezicima.
Čim nogom kročim na seoski put, kao iz zasjede sačekaju me uspomene i ja ne znam kako se izboriti s njima Previše je prostora za tugu. Oronula kuća na vrhu brijega, majka koja je preko noći nestala u skrhanoj starici koja iščekuje ko će joj od djece razbacane po svijetu, otvoriti vrata.
Ta njena strpljivost gora je od tišine zasijane sjećanjima.
Neki drugi život živjeli smo tada. Neki čudan život živimo sada.
Kroz pusta polja, njive obrasle travama, pokraj voćki otežalih od plodova koje niko ne bere, povede me put.
Nikad nisam pisala o ratu.
