Ponekad, snažna, hirovita rijeka
dospije u nježni zagrljaj obale.
Zarobe je sjenke krošnji
koje njiše razigrani vjetar
i ona pomisli kako pripada tu,
toj nježnoj mahovini i pitomom plićaku.
Okuje je pjesma ptica i
umiri mjesec što prosipa srebro
po njenoj puti,
začudi je igra vilinih konjica
i zarumeni praskozorje
dok noć rađa dan,
to čudesno dijete svilene kose.
Ukroćena čudom mirne uvale,
na tren se pomiri sa samom sobom,
sve dok se ne sjeti svoje snage
i pohrli dalje bogata sjećanjima,
željna sunovrata,
nemoćna pred svojim ja
Ta snažna, nepredvidiva rijeka.
