Friday, September 24, 2010
Na sjednici Nastavničkog vijeća
Sve je počelo „kovanjem prstenova“ rekao bi Tolkien, ili možda rečenicom kako dječaci kada odrastu izgube brkove od kečapa i dobiju prave brkove a djevojčice se prestanu igrati učiteljica i postanu prave učiteljice …zapravo, ja i ne znam kako je sve počelo. To sada i nije važno. Važno je to gdje sam sada.
Sjedim na sjednici Nastavničkog vijeća i pišem zapisnik. Ne onaj službeni. Svaki zapisnik na početku ima broj prisutnih i odsutnih, ali, koliko ja mogu vidjeti, niti su svi prisutni prisutni niti su svi odsutni doista odsutni.
Nastavnica jezika u mislima je uz kćerkicu koja ima upalu grla i svaki čas pogledava na kazaljke sata u želji da malčice “pogura” vrijeme. Mislim da rečenice koje lepršaju okolo, do njezine svijesti dopiru tek kao umorni prsti valova istrošeni na nekoj obali. Ona misli na svoju djevojčicu. U mislima joj, svaki čas, stavlja ruku na toplo čelo i zabrinuto odmahuje glavom.
Mlade kolege uvijek se drže jedni drugih. Tako je bilo i u školi u kojoj sam radila prije, (samo što sam i ja tada sjedila u tom dijelu “partera”). Oni uglavnom ne razumiju zašto se starije kolege brinu oko koeficijenta za obračun plaće ili nagrada za životno djelo.
Razumljivo je to. Još nisu sjeli s ove strane zavjese, iza kulisa, i pogledali film sjednice očima roditelja. Još uvijek vjeruju da su djeca onakva kakvim ih zamisliš i da je dovoljna čvrsta ruka i moderne pedagoške metode. Dobacim im, ponekad, u mislima, ne zlobno, čisto kao informaciju koju će razumjeti kada dođu do nje kao do određene dionice puta:
-Čekajte dok vaša krenu u školu!
Učiteljice čine poseban glas prosvjetnoga zbora, uvijek. Mislim da bih ih svrstala u soprane jer svojim visokim glasićima, izvježbanim da okupe jato nestašnih “pilića” uvijek unesu živost i razigranost u sumorne teme dnevnog reda.
One su u stanju satima govoriti o svakom pojedinom učeniku, secirajući njegove navike, socijalno okruženje, materijalni status…sve dok se nastavnici iz predmetne nastave ne počnu migoljiti na stolicama i kolutati očima.
Učiteljice svi doživljavaju u kontekstu njihovih razreda. Bilo da su bučne, tihe, nježne ili “otresite”, sve do jedne vremenom, počnu ličiti na svoje đake, (i oni na njih).
Nastavniku matematike, očigledno, idu na živce. On bi u svemu uveo matematički red a razgovore sveo na zajednički sadržalac koristeći olakšice.
Godišnji plan rada škole, planirane aktivnosti, raspored sekcija…stigosmo i do prijedloga za dodjelu nagrade za životno djelo.
Na tome je mjestu čekao jedan veliki upitnik, barem u mojim mislima.
Koliko svi mi znamo jedni o drugima, i kroz kakve se prizme gledamo? Matematičara smo prošle godine uokvirili u diplomu prvog mjesta na kantonalnom natjecanju, nastavniku tjelesnog smijali smo se jer je u istom kolektivu sa svastikom i samim tim pod “oštrom prismotrom”.
Od nastavnice Engleskog zazirali su mnogi jer ne trpi nepravdu, ima zakon u malom prstu a djeca joj ne silaze s ljestvice najboljih u Federaciji.
Ali to su samo djelići, mrvice neke slike, nekog kolača koji nam nikad nije bio serviran do kraja s točnim popisom sastojaka.
Šta smo, zapravo znali, o žaru ili ravnodušnosti s kojom je svako od nas uzimao svoj dnevnik i žurio pred radoznale, dječije oči?
Šta smo znali o satima razmišljanja o nekom učeniku, pravednosti naših ocjena dok nam je ručak gorio na šporetu ili nas vlastita djeca čekala na parkingu ispred dvorane u kojoj treniraju košarku? Koliko smo se puta pokušali opravdati riječima:
-Oprosti sine, mama je danas imala težak dan ili, sačekaj malo kćeri, tata mora ispraviti sve ove pismene zadaće!
Koliko smo bili spremni i saslušati ono što je kolega imao reći? Možda baš i nije zaslužio da tipkamo po mobitelu dok govori o stvarima koje mu pritišću srce , ili podsmijeh u kafeu preko puta gdje se sve rečenice tresu kao pšenična zrna kroz gusto rešeto.
Koliko sam uspjeha ili neuspjeha bila spremna priznati i sama sebi?
Bilo je dana kada sam gledala moje đake i zamišljala:
“Almir iz druge klupe sagradit će, sigurno, neki most preko duboke rijeke i spojiti obale razdvojenog grada, taj ima osjećaj za mjere i vrijednosti. A Katarina, na njezinu violinu čeka Carnegie Hall. Zvuci Vivaldijeve zime zadrhtat će u zraku baš kao što sada drhte iskre u njezinim nestašnim očima. Amrica će svijet učiniti radosnim i toplim, Feliks će pronaći oazu usred pustinje zahvaljujući silnim enciklopedijama koje lista u slobodno vrijeme. Neću strahovati od operacija,zar glavni kirurg nije moj musavi đak kome sam opraštala zaboravljene zadaće?
Vidjela sam samu sebe kako sjedim ispred televizora (ne “plazme”, koji učitelj može sebi priuštiti “plazmu” samo od pošteno zarađene učiteljske plaće? Nama je plazma sinonim za keks).
Dakle, sjedim ispred mog starog televizora, grickam sjemenke i povremeno kažem na glas:
-Taj je bio moj đak, i ona isto, uživajući u durskoj ljestvici ponosa.
Kao na nekom nijemom filmu koji se prikazivao u mojoj glavi, sljedeća scena pomutila je olimpijski zamah mojih misli, slika slučajno otkrivene stranice Facebook-a na kojoj se moji bivši đaci “časte” raznoraznim nadimcimaispod fotografije sa svečanosti male mature, zaboravljajući uzgred kako sam se silno trudila da ih naučim kako odrastati ne znači prerasti stare marke mobitela. Oni nisu znali a ja im nikad nisam ni govorila o tome, koliko je puta moj sin morao čekati dok sam satima pripremala neku interesantnu aktivnost baš za njih.
Tih je dana moj posao ličio na Sizifovo prokletstvo, uzaludno guranje kamenja koje se stropošta s visina čim od njega digneš ruke.
Na svu sreću, bilo je, i još uvijek ima lijepih dana, dana koji zaslužuju da se na njihovom kraju kaže:
-Kada porastu, moji će đaci očistiti sve rijeke, pronaći lijekove za teške bolesti, izgraditi prekrasna zdanja. Kada, jednom, odu iz ovih učionica, samo kada porastu, pokazat će svim zlikovcima što je poštenje, odanost i mudrost jer, dolazi novo doba i dolaze novi ljudi pravo iz ovih klupa!
Probudila sam se iz svojih misli usred žamora. Još uvijek je trajala diskusija oko nagrade. Trajat će i poslije ove sjednice.
Ne znam koliko sam toga rekla, niti kojim žanrom sam se služila. Pjesmom koja nije bila pjesma, pričom koja nije priča, crticom koja ima suviše impresija...
Možda bih trebala i završiti Tolkienom :“ Mnogo toga što nije trebalo biti zaboravljeno, zauvijek je izgubljeno“...i dodati, izgubljeno- jer to ničim nismo zabilježili. Tragovi našeg rada odrasli su i otišli u bijeli svijet zajedno s našim đacima.
Izrast će, čvrsto vjerujem u to, poneki plodan i lijep cvijet iz sjemena koje smo posijali u njihovim glavama. Da ne mislim tako, svaki bi mi dan bio Sizifov posao.
Ostalo je samo još da dodam nešto u svoje ime, na zaglavlju zapisnika Nastavničkog vijeća, jednu crticu pored moga imena koja bi trebala značiti odsutna iz opravdanih razloga!
Jagoda Iličić