Noć uzima danak našim srcima, blagoslovljeno vrijeme kada je dozvoljeno sanjati.
Ispod porušenih stubova hrama, dignu se sablasti i proganjaju me, ja izmičem, budim se i osjećam jednoličnost i skromnost mog života. Negdje sam izgubila jedro , proklela samu sebe i od tada lutam poput mitskih junaka u potrazi za domom i vjernom polovinom sebe.
Zavidim ljudima koji imaju nekoga čiji zagrljaj tjera noćne more, ljudima čija jutra uranjaju u postelju toplu od sna i zagrljaja, zavidim im na prvom osmjehu bez riječi koji daruju onima sa kojima dijele uzglavlje.
Nisam ispunjena gorčinom. Samo sam usamljena, jezivo usamljena i samoća moja priča mi bajke o tuđim životima.Možda je sve to varka , ne znam i ne želim znati.
Voljela sam njegovu kosu, njegove mekane kovrdže golicale su moje lice dok me držao u zagrljaju.Magla prekriva njegov lik, magla godina.Samo , ponekad, dijelovi naše priče izrone iz mraka, i opet sam zbunjena djevojčica koja ne zna kome vjerovati.
Ponekad, u snu, kao da čujem njegove riječi. Budim se opustošena čežnjom i ne znam da li je svjetlost dana blagoslov ili kazna.
Voljela sam ga, i on je volio mene.Bio je najsnažniji čovjek koga sam ikada upoznala, dala sam mu srce, uzela njegovo, izgradili smo grad pun ljubavi a onda sam ga izdala, prodala za čarobni grah koji nikad nije stigao do oblaka.
Mislila sam ,ako ga ostavim bespomoćnog, bez tajnovite snage kojom je dizao stijene, bit će mi lakše krenuti putem koji sam odabrala.
Nisam se tada osvrtala na riječi koje su me zvale natrag ali ih je moje srce dobro upamtilo.Ponavlja ih sada, uvijek iznova, kao eho koji ne prestaje, kome vrijeme ne može ništa.
Kada bih mogla vratiti vrijeme, nikada ne bih izdala. Nikada ne bih bježala iz krletke njegovih ruku.Daleko je, duboko je, zatrpan ruševinama grada u kome su se trebala igrati naša djeca, iz koga bismo brojili godine i čekali jesen.
Zaćutala je opet. Mudrac je ustao, bez riječi, uzeo je za ruku i poveo. Ćutke su koračali ulicama grada. Žena više nije govorila, rekla je možda i više nego što je htjela. Pored grada, na uzvisini s koje se moglo vidjeti daleko, starac se zaustavi i pusti njezinu ruku.
Topli vjetar igrao se u travi. U daljini se moglo vidjeti more.
Polako, kao da mjeri i kroji svaku riječ, starac poče govoriti.
- Svako svoju samoću obuče kao haljinu od dana kada se rodi i iskrca iz tople krletke pored majčinog srca u ovaj suludi, besmisleni svijet.
Pogledaj, i pokaza rukom na drvo koje je raslo na samom rubu litice.
Kora mu je ogrubjela, krošnja razgranata. Oko njegove srži, kao kod čovjeka, bezbroj je krugova očvrslih, složenih po godinama. Davno je bilo mladica što se povijala u nježnom zagrljaju vjetra.
Vrijeme čini svoje. Nauči nas odupirati se olujama. Nauči nas kako da okružimo i sakrijemo najnježniji dio sebe. Ali, negdje u samom centru nas, duboko ispod ogrubjele kore, sakrivena nit treperi još uvijek onako kao što je drhtala svog prvog proljeća.
- Nema povratka, kćeri moja. Iako je srž dio tebe od nje te dijeli bezbroj savršenih krugova vremena. Nikada se ne možeš vratiti nečemu što si ostavio. Izgubljeni trenutak samo sjećanje čini živim.
Pomalo razočarana, žena krenu natrag u grad. Mudrac ostade sam. Treperilo je lišće drveta na litici. Starac se sageo, uzeo kamenčić koji je u prašinu utisnuo korak žene koja je otišla. Nekoliko ga je puta premetnuo u dlanovima dok ga, napokon, nije pohranio u široku torbu i krenuo dalje ne osvrćući se na grad što je tonuo u izmaglici.
Odlomak iz knjige u pripremi "Gutači vremena"
