Jutros sam u novinama nabasala na intervju sa spisateljicom koja je dugi niz godina sakupljala građu za svoje književno djelo. Postala je poznata otkako je dobila nagradu. Prije je bila samo obična domaćica.
Kaže da je (citiram) «Istraživala dugi niz godina a od kada je primila nagradu, iz kuhinje je izbacila šerpe i unijela računare, pa samo stvara».Ta je izjava poput Njutnove jabuke tresnula na moju uspavanu maštu.
Sinula mi je ideja da bih i ja mogla pokušati nešto slično. Trebale su mi pare a i slava nije na odmet. Dakle, treba istraživati.Ali, od čega početi? Istraživanja su skupa, putovanja isključena s obzirom na cijene aranžmana a biblioteke u gradu skromno opremljene literaturom takve vrste. Jedino što je ostalo na raspolaganju besplatno bilo je da se „bacim“ na istraživanje svog života što se može dugi niz godina, jeftino je i intrigantno, s mnogo zapleta iz «realnosti». Naravno, ja ću poštedjeti egzodusa moje šerpe jer nikad se ne zna.
I prihvatim se ja tako posla. Na samome početku trebalo je da se predstavim čitaocima. Ko sam ja? Imam mali krug prijatelja koji razumiju moje depresije a veći dio njih upustio se u avanturu zvanu « budi mi žirant». I tu sam „naišla“ na genijalnu ideju da rukopis učinim interaktivnim.
Dok sam čitala stranice tog nagrađenog romana koji « slika našu stvarnost», riješila sam čvrsto da će i moj rukopis krasiti dovoljna količina prostota, krvi, sexa, «realnog života», riječi koje ,po mom nekadašnjem mišljenju, kulturan čovjek ne izgovara a kamo li objavljuje. Kako bih napravila kompromis odlučila sam se na mali pakt s čitaocima koji glasi ovako: Hajde da se dogovorimo, kad napišem „stop“ ti ubaciš psovku po želji.
Gdje sam?(Bit će mnogo «stopova»)Stop!
Kuda idem?(Opet stop!)Moj životni plan podijeljen je poput ruskih «petoljetki».Kad se izvučem iz kredita, kad moj sin odraste, kad....U stvari moji snovi sve više svode se na preživljavanje dana i konstantni strah od poštanskog sandučeta. Smišljam priče i to mi dođe kao uže koje me povuče iz tijela u pravedniji svijet u kome ima smisla i radosti.
Nekako mi to predstavljanje nije mirisalo na početak djela koje bi moglo dobiti nagradu. Žiri čita početak pa ako mu se svidi svidi, ako ne svidi niko ne čita dalje.U želji da mom rukopisu dam ozbiljan ton nastavila sam.
U životu svakog čovjeka postoji trenutak sličan onome kad na monumentalnoj brani napukne zid i sve ono što je nataloženo godinama i godinama provali poput plimnog vala, noseći mulj, blato, otpatke ali i svježu, pjenušavu vodu punu životne snage.
U toj bujici ponekad je teško razaznati šta sve nosi.
Kako sam počela, posmislit ćete da radim u vodovodu a to nije istina.Zamolili su me da napišem nešto što će u vidu predgovora upozoriti čitatelje ali i zagolicati im znatiželju kako bi djelo pročitali do kraja.
Sugerirali su mi da pronađem nit koja povezuje tekstove u cjelinu. Jedino rješenje koje mogu ponuditi jeste savjet izdavaču da uz knjigu dijeli i klupko konca pa dok čitate, iglu u ruke i na posao...
( Ne , nisam ni krojač)...
Prokletstvo...o čemu da pišem....i nastavak se nametnuo logično. Pa o prokletstvima. Nastavila sam hrabro...
Nekima iznad glave leprša oreol, nekima mač. Lako je nositi glavu kojoj ništa ne prijeti. Neki su vječito ili samo ponekad prokleti.
Šta je , ustvari , prokletstvo?
U pradavna vremena prokletsvo je služilo kao kazna za one koji se razlikuju od ostalih .Pojedinci koji su svojim inovacijama razbijali « savršeni» krug i unosili smutnju i nedoumice u sliku svijeta, neminovno su bivali kažnjavani i odbačeni sve dok ih neke buduće generacije ne bi prepoznale kao svoje suvremenike i pretvorile u heroje ali za njih same, suviše kasno.Proš'o voz (stop).
U današnja vremena prokletstva su sofisticirana , prikrivena i smještena dublje pod kožu prokletnika.»Nova vremena» hvale postignuća i promjene, prihvatajući skoro bez kriterija čak i nevjerovatne gluposti pod čarobnim plaštom novog, neistraženog i obećavajućeg. Valjda, poučeni ranijim iskustvima i ne želeći da zakasne ako neki poslije otkriju da je dotični bio genije.
I dok mu kimaju glavom prijateljski ga tapšući po ramenu, prokletnik zna da će «prevrnuti» očima čim im okrene leđa uz komentar: -» A, budale»!
Spinoza je bio javo odbačen, proklet samoćom .Našim žargonom rečeno, znao je na čemu je. On je opet ostao čvrstih uvjerenja i postao neko ko se pamti.
Danas se prokletstva razlikuju po stupnjevima. Na samom vrhu nalazi se prokletstvo čitave zajednice kome su izloženi svi njeni članovi na različite načine. Slijede prokletstva svih onih čiji um nije preživio mutacije novog doba i evoluciju vrijednosti u kojoj su pripadnici zakržljalih vrsta preuzeli dominaciju i zeznuli Darvina. I dok se oni trude ubijediti druge da nije lijepo ratovati, krasti, vrijeđati...većina se trudi «uhvatiti ritam» novog doba.
Posljednja na listi su mala prokletstva svih nas ponaosob , povremeni ili konstantni osjećaj da si nepotreban, odbačen, neshvaćen, usamljen.
I dok se nakon paklenog dana kao nakon bičevanja , s dušom punom starih i novih ožiljaka, uz osmijeh zategnut poput plastelina preko glave u kojoj vrište raznorazna čula, vraćaš u pećinu zvanu dom, čini se da su ti leđa upravo bila podvrgnuta prastarom ritualu žigosanja .
I tu sam stala. Shvatila sam da je strašno teško napisati dobar rukopis, pogotovo ako za temu uzmeš samoga sebe. „Stop“
