Iščekivanje

Čeka te jedna prazna stolica
U mnoštvu koje talasa
Usred buke u kojoj se miješaju glasovi
Usred boja reflektora i žurbe
Koraka u visokim potpeticama
Kravata s inicijalima
Brižljivo popeglanih okovratnika
Kapi parfema zakačenih iza uha
Čeka te ta jedna strahovito prazna stolica
I kao crna rupa usisava blještavi svemir dvorane

Doba cvjetanja

Ponekad
zaleprša kroz noć
bijelo čudo
i sve ono
što nas čini boljima
procvjeta na površini
ružičaste kože
našeg osmijeha!

***

Bili smo zbunjeni tog jutra, nespretni poput srednjoškolaca, nismo znali o čemu govoriti dok se doručak hladio na stolu. Gledala je preko ograde terase, ja sam se pokušavao našaliti . Usred cijele te improvizirane prdstave ustala je i poput dramaturga koji pogađa pravi trenutak, odlučno povukla konopac i spustila zavjesu. Prišla je i zagrlila me, snažno i toplo, bez strasti, bez glasa. Nisam znao šta reći, nisam se ni pomakao. Mislim da to nije ni očekivala. Osmjehnula se zavjerenički i ja sam u tom trenutku znao da mi je oprošteno sve što jesam i sve što nisam učino. Otišla je prije nego sam uspio reći bilo šta. Sjedio sam na terasi, zbunjen, dugo, sve dok se kelner nije približio mome stolu i diskretno počeo kupiti posuđe.
Poslije sam pokucao na njena vrata. Otvorila je hotelska sobarica.
Ugledao sam na podu zgužvane plahte i još jednom osjetio mučan grč u stomaku.
Ukrcao sam se na brod tog popodneva.Gledao sam u more naslonjen na ogradu palube. Tražio sam svoj odraz u dubokom, uznemirenom plavetnilu, ali se moj lik stalno gubio u igri valova.



("Nomadi")

Da nema onog što nam oblak skriva...

Ovaj dan
Uhvaćen je u kulu od oblaka
I poput zarobljene ptice
Sanja plavo , osunčano nebo
A misao njegova o slobodi snažnija je i ljepša
Od same slobode
Sanjaj, tužni dane!
Čemu bi ti srce žurilo
Da nema onog što ti oblak skriva
Da nema onog
Što ti magla brani?

Lijekovi doktora Nepostojikusa

U malenom gradu pored šume živi doktor Nepostojikus. Nije on običan doktor. Zato je i završio u mojoj priči.
Doktor Nepostojikus nosi mantil u duginim bojama a umjesto naočala na nosu mu često stoji dvogled. Dvogledom pregleda ljude ali i drveće i nebo jer i oni, kako kaže Nepostojikus, ponekad budu bolesni. Kada je nebo bolesno plače po cijeli dan. Kada je drveće bolesno na njemu nema nijednog gnijezda.
Kada su mame bolesne on ih liječi ovako:
-Draga gospođo, vaše stanje je ozbiljno. Zato predlažem sljedeću terapiju. Tri puta na dan , najmanje , zagrlite svoje dijete. Svaka dva sata isperite grlo osmijehom. Ujutro, natašte, popijte čaj pored otvorenog prozora, ali pazite da vam pogled bude zakačen za neko lijepo drvo ili oblak.
Ovaj doktor liječi i bolesne učiteljice. Propiše im da svakoga dana trebaju pomilovati, barem jedanput, svakog đaka po kosi. Trebaju se osmjehivati djeci u učionici po mogućnosti što češće. Učiteljice s jako izraženim simptomima bolesti stavlja na strogu dijetu. Zabranjuje im daljnje zadavanje domaće zadaće . Oduzima im priručnike u kojima čekaju testovi, kontrolni i ostali zadaci za provjeru. Obično virusi dođu odatle.
Za dobro raspoloženje Nepostojikus piše recepte kojima se kupuje čokolada s lješnjacima i to na popust.
Stvarno bi bilo lijepo kada bi doktor Nepostojikus promijenio ime u doktor Stvarnikus.





Brkovi od kečapa

Brkovi od kečapa

Kada dječaci odrastu izgube svoje brkove od kečapa ili eurokrema i dobiju prave brkove.
Kada djevojčice odrastu prestanu se igrati učiteljica i postanu prave učiteljice.
Ja to najbolje znam. Moje ime je Onpasi i ja sam patuljak. Tako sam mali da me čak i djeca jedva mogu vidjeti. A odrasli? Eh, odrasli toliko odrastu da ne vide ni kuda ih nose njihove noge. Patuljke iz tih visina ne mogu prepoznati. Tamo vide nešto drugo.
Zašto se zovem Onpasi. Zato što je to skraćenica od:

Ostavi to!
Ne diraj to!
Polako hodaj
Ako to ne pospremiš,
Sutra nema
Igrica!

Bilo bi suviše izgovoriti to sve odjedanput kao ime pa me zato skraćeno zovu Onpasi.
Moji prijatelji imaju jedinstven znak po kome ih možete prepoznati. Svi nose, barem na kratko, brkove od kečapa.
Ja sam lutalica. To znači da nemam stalno mjesto na kome živim. Nisam stalan kao drvo na primjer. Njega ćeš uvijek naći na istom mjestu. Ono se nikako ne može zvati Onpasi. Njegovo ime znači :

Drago biće koje
Radi kao tvornica zraka
Vjevericama dom
Oblacima blizu.

Lutam po dječijim sobama ili se nastanim u nečijoj školskoj torbi.
Postoji jedna riječ koju odrasli važno izgovaraju a zove se FRE-KVEN-CI-JA. Pokušajte to brzo izgovoriti. Zvuči kao hokuspokus ili abrakadabra. Frekvencija je moja čarobna riječ. Kada slušate radio morate naštimati frekvenciju. Da biste čuli mene morate, također, podesiti frekvenciju. To nikako ne uspijeva ljudima koji su suviše ozbiljni.
Moj je program raznovrstan. Nagovaram djecu na nestašluke, šapućem im šale kada trebaju biti ozbiljni. Pozovem ih na igru kada trebaju pisati zadaću.
Pišem vam ovo pismo u sobi jednog dječaka. Jutros je otišao u školu i zaboravio me ponijeti tamo. To je prva neobična stvar koja se jutros desila. Desilo se još nešto.
Jutros je dječakova mama ušla u sobu. Nije imala brkove od kečapa ali mi se prijateljski osmjehnula.
Pozdravljam sve vas koji nosite naš tajni znak.

Vaš Onpasi-patuljak od Frekvencije!





("Brkovi od kečapa"- Jagoda Iličić)

Dani

Zveckaju dani
k'o šarene perle
na vratu ciganke
noć, i dan,
dan i noć,
ti sve misliš
to je nešto novo
a ono
isti dan i ista noć,
ista čežnja
i ista radost
k'o voda u viru
vrte se, vrte...




("Snovi sedefaste školjke")

Kompas

Kad izgubiš kompas
negdje između
porinuća i luke,
u mraku samoga sebe,
kako pronaći put?

Kada u nekome trenu
zaćuti svijet
poput uplašene ptice
ispod nepoznate strehe
a zrak izgubi
okus
tvoga daha
i samo sumnja
beskrajna, kao tišina
crta
poput mraza
prekrasne rešetke
iza kojih zarobljeno
kuca tvoje srece,
kako
naći put
u mraku
samoga sebe?

...

Ja volim moju zemlju ali ne mašem tom ljubavlju kao zastavom nad okupiranim područjem. Volim je kao što se voli kiša ili plavo nebo, ili behar nakon duge i hladne zime.Nema nikakve politike u tome. Uvijek sam se klonio bilo kakvog tabora. Podupirao sam ljudske zakone iz prikrajka i plivao uvijek uz obalu, nikad sredinom rijeke. Lososi koji prkose strujama u potrazi za mjestom na kome se mrijeste ne objašnjavaju nikome svoju tvrdoglavost...

(Nomadi)

Godinama poslije

(Odlomak iz romana koji je u pripremi „Nomadi“)




Lijepo je nordijsko nebo obasjano suncem. Dani poslije dugih i mučnih kiša stignu kao blagoslov. Žedni svjetlosti izmilimo iz zidova u parkove i na osunčane trgove. Strancima je uvijek čudno kada stignu u Geteborg za vrijeme lijepog vremena. Čude se licima okrenutim suncu u nevjerovatnom spokoju, kao da piju samu vodu života. Ne razumiju tu našu žeđ ljudi koji dolaze iz primorskih gradova. Njihove molitve prizivaju kišu ...Nama..kako sam se lako poistovjetio s tim „nama“...?Lako -možda. Sada, nakon niza godina u kojima nisam znao na koju sliku okačiti to „nama“... da li u dvorište ispod sitnog, plavog grožđa koje niko ne jede, ispred kuće skrpljene od ručno napravljenih opeka usred brdovite, bosanske zemlje. ili to „nama“ pripada slici snimljenoj ispred statue postavljene pred Pozorištem u Geteborgu. Pištolj zavezane cijevi, da rata više ne bude...Oni ne znaju šta je rat..nije ga bilo u Švedskoj stotinama godina unatrag.
Moja su djeca rođena ovdje. U njihovim glavicama Bosna je povezana s bučnim posjetama brojnoj familiji koja nas dočeka svakog ljeta. Svakog..sada već i preskočimo koje. Djeca rastu i ljeto žele provesti s vršnjacima koji govore istim jezikom. Čim pređemo granicu postajemo stranci rođenoj djeci. Iskopamo iz same utrobe prošlosti uspomene koje ona ne razumiju. Veselimo se stvarima koje u njima ne bude ništa izuzev čuđenja.
Negdje , u nekom vremenskom džepu, zapela su sjećanja naše generacije. Bosna u kojoj smo živjeli kao djeca više ne postoji. Mnogo toga više ne postoji...previše! Ne zaranjam više tako često ispod površine. Lakše je živjeti dan za danom. Ponekad je mašina koja nas drobi milosrđe...umor je najbolja brana snovima. Umoran čovjek brzo zaspi. Nema vremena za sjećanja. A sjećanja su kao odjeća. Što ih rjeđe nosiš to se više zapliću u mrak ormara sve dok ne zarone sasvim izvan dometa naših ruku. Postanu blijeda i iznošena. Uskrsnu tek kada se vratimo mjestu koje smo nekada zvali dom. I što sam stariji to mi je teže stupiti nogom na stari seoski put.
Kroz polja na kojima nema pšenice, pokraj kuća u kojima niko ne živi. Pusto, sablasno, naseljeno uspomenama.
Nikada nisam pisao o tim godinama užasa. Teško je nositi tugu bez glasa. Tvrd orah koji ne daje ploda ali ti stalno pritiska utrobu.
Nisam pisao o djeci koja su učila u skloništu dok su nam iznad škole fijukale granate, o teretnim vozovima kojima smo dolazili u grad, vozovima poput onih kojima su ljude vozili u Aušvic a opet,...nismo išli pješke.
Nisam pisao o Kapiji, stravičnoj tišini osakaćenih tijela i vrisku nas koji smo preživjeli. Nisam mogao pisati o tome.
Bezbrojnim konvojima koji se nisu vraćali, odlazili su moji prijatelji. Sve ono što su za nas, u dragocjenim seharama djetinjstva spremale naše majke, nestalo je. Nismo trebali tako rasti.
Opustjela su polja, otišli su ljudi...Samo starci i jeziva tišina ispod dubokog, plavog neba
Sada, godinama poslije, skoro da ne postoji zemlja u kojoj ne živi neko iz moga kraja. Razišli su nam se putevi, zaživjeli smo različitim životima, djeca nam ne govore istim jezicima.
Čim nogom kročim na seoski put, kao iz zasjede sačekaju me uspomene i ja ne znam kako se izboriti s njima. Previše je prostora za tugu. Oronula kuća na vrhu brijega, majka koja je preko noći nestala u skrhanoj starici koja iščekuje ko će joj od djece, razbacane po svijetu, otvoriti vrata.
Ta njena strpljivost gora je od tišine zasijane sjećanjima.
Neki drugi život živjeli smo tada. Neki čudan život živimo sada.
Kroz pusta polja, njive obrasle travama, pokraj voćki otežalih od plodova koje niko ne bere, povede me put.

Talas i obala

Žurio je talas
svojoj stijeni na obali
šaputao mu vjetar i zlatno sunce
prozirna je pjena, poput svečane košulje
prekrivala njegov vrh
rasprsnuo se val, sretan
i mnoštvo je iskričavih kapi
zasvjetlucalo poput dragulja
šaputao je vjetar i zlatilo se sunce
nad dubokim morem, punim talasa.
* * *

Zlatna zamka

Ptica uhvaćena u zlatnu zamku sunca
Na bistrom nebu iznad septembarskog jutra
Počinje novi dan poput neobičnog poklona
Ostavljenog tu, na obali, za nas
Koji smo netom stigli iz snažne,tamne vode
Nas, koji smo u potrazi izronili
Potonule dragocjenosti , alge i školjke
Nas, koji smo i ne znajući
Razapinjali ribarske mreže u svom snu
Ne bi li pronašli davno potonule lađe
Noć,prostor u kome je srce poludjeli kompas
Jutro,obala na koju nas izbace talasi
Blagoslovljena svjetlost što snovima
Oduzima snagu
* * *

Zašto "Nomadi"?

Nomadi lutaju prostranstvima u potrazi za zelenijim pašnjacima,paleći ognjište gdje god se osjećaju dobro. Pojednostavljeno tumačeći sve to: ognjište znači toplinu,pašnjak znači hranu a prostranstva znače prostorni i vremeski okvir u kome se sve to događa. Na kraju samo trebamo postaviti sebi pitanje koja je vatra u stanju ogrijati naše srce, kakva hrana najbolje prija našem biću i kojim smo koordinatama odredili putanju vlastitog lutanja.Zaključak se nameće sam. Nismo li svi mi nomadi na neki poseban i samo nama svojstven način?



Tim nije bio lijep čovjek, ne na način kojim svjetski modni magazini mjere ljepotu. Njegova kosa, opasano rijetka na tjemenu, spuštala se u tankim pramenovima sve do ramena. Nosio ju je vezanu u rep. Širokih ramena ali kratkih nogu kretao se mornarski samouvjereno. Najljepši ukras njegovom licu bile su plave ,čiste oči iza naočara bez okvira.
Odeta ga nikad nije gledala očima drugih ljudi. On je za nju uvijek bio njezin hodajući dnevnik, dežurno rame za plakanje, prijatelj koji zna sve i ne sablažnjava se ni radi čega.
Idem, odlučila je iznenada te večeri nakon što se opraštala od Tima. Tim je otišao u svoj hotel a Odeta se vratila kući. Poštansko sanduče i dalje je prijetilo netaknuto, poput skrivenog zlikovca u holu njezine zgrade.
Počela je pakirati stvari za put. Malo odjeće, kuhalo za kafu i puno papira. Radovala se ali i osjećala laganu strepnju negdje u nekom skrivenom, neistraženom dijelu misli. Neću sada misliti o tome, skarletovski hrabro zanemarivala je pitanja što su uporno jurišala na njezinu savjest. Njegova žena, šta će reći kad sazna? Ali ja sam , s te , ženske strane, bezazlen stvor u njihovom bračnom životu. Skoro kao ameba, bez spola. Tim i ja smo prijatelji, na kraju krajeva, ja ga poznajem duže, mnogo duže nego ona.
Možda i nije u redu, mudrovala je peglajući džins, neuspješno i nestrpljivo prelazeći preko platna presušenog u sušilici rublja. Mrzim peglanje!
Misli su joj preskakale prepone u glavi poput zbunjene žabe, s lokvanja na lokvanj.
Do vraga i ispravan život! Ispravna sam već godinama i nisu mi dodijelili nikakvu medalju radi toga. Jednom, barem jednom, u nizu posljednjih godina, učinit ću nešto uzbudljivo i impulsivno. Na kraju krajeva, to je samo obična reportaža o Kotromanićima , zajednički projekt profesora i novinara, spoj dokumenta i lirike...prestani s tim glupostima!!! Naređivala je sama sebi dok se, uznemirena trkom pitanja i odgovora u vlastitoj glavi, spremala u krevet. I dok je zaranjala u svoje žute, frotirne plahte veliko lice punog mjeseca umirujuće se osmjehivalo s tamnog neba. Nešto poznato, mjesec, nebo, moji veliki prozori i stara siva, udobna pidžama. Dobar pokušaj ali nemir se ne liječi rutinom. Nemir je uvijek, predhonik neke velike bitke, vjesnik koji viče: „Spasite grad, zatvorite kapije, osigurajte utvrdu...
Odeta je jedva zaspala te večeri, Sanjala je teškim, isprekidanim snom, budila se na mahove da bi ugledala ravnodušno lice ogromnog mjeseca ogrnutom tamom.


Jagoda Iličić

"Nomadi"

Koliko nas živi sada, u ovome trenutku?? Čini mi se da neprestano pokušavamo kupiti komad bijega na raznim mjestima.Od čega to bježimo tako ustrajno?Gdje smo izgubili čvrsto tlo i nebo iznad njega? Sjedim na brdu iznad kuće u kojoj sam rođen. Tišina ljepote uspavljuje me.
Daleko od gradske vreve, poput bumeranga, u srce nam se vrati sve ono što jesmo, sve ono od čega bježimo, sve potankosti o smislu i trajanju...teško je podnijeti težinu neba ako ti je srce prepuno tereta.
Naviknemo uzmicati s godinama. Između datuma, i rokova, ukradeni predah kroz prozor na monitoru dok šef ne gleda, igrica sakrivena na dnu ekrana, otvoren prozor za chat...prepune police hipermarketa, ponude u poštanskom sandučetu, ulice kojima hodaju lica s maskama. Savršena krinka uzmicanja. A onda dođeš na dvorište stare kuće i sve ono od čega bježiš sruči ti se na glavu kao teška, jesenja kiša.
Malo je ljudi s kojima mogu govoriti o ovome. Jedan živi preko oceana, na drugom kontinentu. Nekad smo bili najbolji prijatelji. Ne čujemo se često. Nemamo vremena..kakva otrcana fraza! Mislim da će prije biti da nemamo snage za svakodnevno prekopavanje po zgarištu sa koga smo otišli. Ponekad prođe i godina dok ne podignemo slušalicu. Uvijek nastavimo razgovor na istom mjestu, kao da smo juče sjedili zajedno. Sve što je došlo poslije nema nekog značaja u tim našim govorima. Spomenemo uzgred neke važnije događaje, čestitamo kakav rođendan ili godišnjicu.
Kada me zaboli mali ožiljak u duši tada moram pronaći nekoga ko je dijelio samnom vrijeme tada, ko zna o čemu govorim, neko ko razumije „žutu minutu“ mog srca .
Prekopamo sjećanja, izgovorimo monologe, svako svoj, ponekad i u isto vrijeme, i nakon toga, kada i posljednja riječ iscuri poput zna pijeska u pješčaniku, probudimo se u ovome što se zove sada i pobjegnemo, svako u svoj folder, složen u ogromnoj datoteci ljudskih sudbina.
Volim moju ženu. Moja djeca rastu sigurna i voljena u našem malom svijetu. Ona je vidljivi dio moje stvarnosti na koji se vraćam da bih udahnuo, da bih preživio. Zahvaljujem Bogu na njenoj pitomoj prirodi, na njenoj dražesnoj razigranosti za koju se ne hvataju mračne sjenke prošlosti.Ne znam naslućuje li olupine razbijene flote potonule iza osmijeha namreškanom na mom licu. Nikada joj nisam mnogo govorio tome. Zna da sam preživio rat, zna da u meni ima krhotina na koje se može posjeći ako tapka u potrazi za onim što je se ne tiče. Nikada ne pita prva. Prima onoliko koliko sam joj sposoban dati i nije nesretna radi toga.
Kada sam bio mlad mislio sam da je jedina prava i iskrena ljubav ona u kojoj se sve dijeli, i ona zadnja najcrnja misao, i san i radost, sve.Zato su mladelačke ljubavi gorke. Nikada ih ne bih ponovo preživio. Niko nije u stanju biti toliko nesretan kao zaljubljeni srednjoškolac.
Sjećam se moje djevojke iz gimnazijskih dana.Volio sam je potajno mnogo prije nego što je ona počela voljeti mene. Nije bilo tajni među nama. Toliko smo vremena provodili zajedno da više nismo mogli disati ni jedno uz drugo ni jedno bez drugog.
Potražio sam je jednog ljeta krišom, dok je moja porodica pripremala neki piknik na otvorenom. Lagao sam da idem u kupovinu i čudio se kako laž glatko klizi s mojih usana. Nije me pekla savjest. Ovo sada nema nikakve veze sa onim što je bilo i što je nastavilo živjeti samo za sebe.
Razgovarali smo dugo, poljubio sam je tražeći onaj okus velikog odmora i sendviča sa šunkom i sirom. Ne znam koga sam tada ljubio. Ženu na čijem licu nevidljivi kist crta prve bore ili djevojčicu o kojoj sam sanjao u godinama kada nisi ni dijete ni muškarac.
Nije se mnogo promijenila. Da sam ostao duže možda bi se ta skrivena iskrica i rasplamsala u mali požar ...ali nije. Nije mi dozvolila. Poslije sam zahvaljivao providnosti na njenoj mudrosti. Tajne veze su teret. Tajne ne vole čučati u mraku. Imaju ružnu osobinu da objave svoje lice tamo gdje ih najmanje očekuješ.
Moj brak možda i nije ono o čemu sam sanjao. Ne gorim velikom i isključivom ljubavlju o kojoj pišu romani ali je vatra našeg ognjišta dovoljna da ogrije naša srca i da znamo da nam je hladno kada se udaljimo suviše daleko.
Njena i moja krv pomiješala se u našoj djeci. Nijedna stara ljubav ne može se mjeriti s tom istinom. Mogu poželjeti, ponekad , neke usne koje sam davno ljubio, mogu se sjetiti naručja ili sitnica koje su me radovale, ali, kada noću, osjetim toplinu njenog tijela tik uz moje,kada planiramo rođendanske zabave, kada pijemo u kafeu pored parka čekajući da djeca završe trening, ja znam gdje pripadam i znam da mi je dobro.



( Jagoda Iličić "Nomadi")

Bol

Ništa nije tako snažno
ni tako živo
kao bol.
Bol u nama ima svoj krvotok,
svoje vene i arterije
i svi ti kanali
tajnovita su Altamira
po čijim stijenama
spavaju odrazi naših strahova.

("Snovi sedefaste školjke")

Palma

Bila je tama. Osjećala sam sigurnost i toplinu svugdje oko sebe. Odnekud, iz daljine, dopirali su čudni zvuci i to je bilo sve.
Prolazilo je vrijeme. Polako, ne znam odakle, javljala se sumnja da ovaj topli mrak možda ima svoj kraj, da je izvan njega neki drugačiji svijet.
Nisam više bila sama.Uz mene je počeo klijati nemir. Počinjala sam osjećati zidove svog zrna.Htjela sam van iz tog tijesnog prostora...
I dođe čas u kome zaboli svaki dio mene i bol moj učini da se zrno rasprsne u bezbroj komadića. Zapljusnu me strahovito plavetnilo, boje, glasovi...Zvuci koje su ranije mutno kuckali negdje blizu mene, odjednom su postali jasni i svježi poput vode. Dopadao mi se ukus neba u mom mladom lišću.
Nešto nježno, nešto što nisam osjetila nikada prije, pomilovalo me i reklo da se zovem palma a da je ono vjetar.
Sada rađam kokosove orahe i slušam more koje šumi blizu mene. Upoznala sam pjesmu ptica i vrisak oluje. Saznala sam da nebo nije uvijek plavo i da mnogi u ovome svijetu žele biti nešto drugo.
Još je više onoga što mi je ostalo nepoznato. Ovo zrno mnogo je veće.
Ali, znam da će jednoga dana, moje lišće dotaknuti opnu iza koje postoji neki novi svijet. Jednom ću čuti neobične zvuke koji će početi kuckati negdje izvana, u početku tiho, a onda sve jače i ovaj svijet postat će mi uzan i tjeskoban.
Znam, da ću se nakon dugih sati rađanja, obreti ispod nekog drugog neba, i neki novi vjetar reći će mi kako se zovem.

("Snovi sedefaste školjke")

Noć

Noć je zagrizla u
vreli, rumeni
mjesec iznad grada
i mi smo tu
dva olistala drveta
usred zime.

(Snovi sedefaste školjke)

Gdje čovjek da nađe svoj dom

Gdje čovjek da nađe svoj dom?
kolibu može porušiti vjetar,
kućicu na splavu može odnijeti voda...
u srcu svom
sagradi svom dom
tamo mu oluje i vjetrovi
neće srušiti stijene
Ali pazi da ga
ne pretrpaš uspomenama
da se u samom sebi
ne bi ugušio.

("Snovi sedefaste školjke")

Vjetar

Nisu to talasi,
obala, niti jedrenjaci
to vjetar otvara
latice sjećanja
pa more šumi u nama.
("Snovi sedefaste školjke")

Menuet

Tri vitka drveta na horizontu
tri nježne siluete
ogrću plavu koprenu
oko uzdrhtalog struka
i na vjetru
povijaju glave
ukrašene pticama.

("Snovi sedefaste školjke"1999.)

Onako, usput...

Prave riječi nikad ne dolaze iz punog srca. Sreća ne treba riječi, radost govori osmijehom.
Prave riječi pojave se tek kada ti se misli razmrve,kada nestane tanki štit i plodova voda života počne oticati negdje u bezdan...i ti se rađaš u nekom novom, nepoznatom svijetu, uz bol i krik,poput nagog,uplašenog djeteta.
Nije boja lica, biljeg koji nosimo cijelog života.Ne razdvajaju nas ni molitve ni jezici niti nevidljive granice nacrtane preko rijeka. Sve se to može razumjeti i sve nam može postati manje ili više blisko.
Čemu doista pripadamo?? Tajanstvenoj hordi onih koji se tješe na isti način. Bezimeno je ono što čeka u svima nama. Najljepše i najmoćnije stvari nemaju ime.
Žeđ za riječima koje nose smisao i lice drevnih istina, rađa se u nekim srcima isto tako kao što se u nekima rađa praznina.
Dok živimo,naše oči traže slike koje nosi naše srce.

Lipe

Još jedno ljeto...Dugo nisam pisala.Desi se tako, negdje između trenutka i trenutka , da imaginacija presuši.Čudna su ljeta i zime našega srca. Dolaze i odlaze bez nekog reda, priziva ih nešto u nama.
Pored kuhinje za socijalne slučajeve, ispred bolnice, pored igrališta, ispod gradskog parka,škola...moje kuće! Cvjetaju lipe! Slatki miris šećeri zrak, miješa se sa smogom, lakše se guta...vrijeme njihovog cvata, trenutak za koji su se pripremale cijelu godinu!

Riječ da ti poklonim
Izgubljenu
U gradu moje duše
Riječ ogrnutu
U svilu mojih snova
Kakvo bi joj lice
Dalo tvoje srce?

Jutro

Jutro je čudesan dio dana! Kad svjetlost pobijedi i zadnji pramen tame, otkriješ kako smiješno lice imaju tvoji strahovi, kako su besmislene tvoje strepnje, kako postoji put koji nije bio vidljiv u noći...