(Odlomak iz romana koji je u pripremi „Nomadi“)
Lijepo je nordijsko nebo obasjano suncem. Dani poslije dugih i mučnih kiša stignu kao blagoslov. Žedni svjetlosti izmilimo iz zidova u parkove i na osunčane trgove. Strancima je uvijek čudno kada stignu u Geteborg za vrijeme lijepog vremena. Čude se licima okrenutim suncu u nevjerovatnom spokoju, kao da piju samu vodu života. Ne razumiju tu našu žeđ ljudi koji dolaze iz primorskih gradova. Njihove molitve prizivaju kišu ...Nama..kako sam se lako poistovjetio s tim „nama“...?Lako -možda. Sada, nakon niza godina u kojima nisam znao na koju sliku okačiti to „nama“... da li u dvorište ispod sitnog, plavog grožđa koje niko ne jede, ispred kuće skrpljene od ručno napravljenih opeka usred brdovite, bosanske zemlje. ili to „nama“ pripada slici snimljenoj ispred statue postavljene pred Pozorištem u Geteborgu. Pištolj zavezane cijevi, da rata više ne bude...Oni ne znaju šta je rat..nije ga bilo u Švedskoj stotinama godina unatrag.
Moja su djeca rođena ovdje. U njihovim glavicama Bosna je povezana s bučnim posjetama brojnoj familiji koja nas dočeka svakog ljeta. Svakog..sada već i preskočimo koje. Djeca rastu i ljeto žele provesti s vršnjacima koji govore istim jezikom. Čim pređemo granicu postajemo stranci rođenoj djeci. Iskopamo iz same utrobe prošlosti uspomene koje ona ne razumiju. Veselimo se stvarima koje u njima ne bude ništa izuzev čuđenja.
Negdje , u nekom vremenskom džepu, zapela su sjećanja naše generacije. Bosna u kojoj smo živjeli kao djeca više ne postoji. Mnogo toga više ne postoji...previše! Ne zaranjam više tako često ispod površine. Lakše je živjeti dan za danom. Ponekad je mašina koja nas drobi milosrđe...umor je najbolja brana snovima. Umoran čovjek brzo zaspi. Nema vremena za sjećanja. A sjećanja su kao odjeća. Što ih rjeđe nosiš to se više zapliću u mrak ormara sve dok ne zarone sasvim izvan dometa naših ruku. Postanu blijeda i iznošena. Uskrsnu tek kada se vratimo mjestu koje smo nekada zvali dom. I što sam stariji to mi je teže stupiti nogom na stari seoski put.
Kroz polja na kojima nema pšenice, pokraj kuća u kojima niko ne živi. Pusto, sablasno, naseljeno uspomenama.
Nikada nisam pisao o tim godinama užasa. Teško je nositi tugu bez glasa. Tvrd orah koji ne daje ploda ali ti stalno pritiska utrobu.
Nisam pisao o djeci koja su učila u skloništu dok su nam iznad škole fijukale granate, o teretnim vozovima kojima smo dolazili u grad, vozovima poput onih kojima su ljude vozili u Aušvic a opet,...nismo išli pješke.
Nisam pisao o Kapiji, stravičnoj tišini osakaćenih tijela i vrisku nas koji smo preživjeli. Nisam mogao pisati o tome.
Bezbrojnim konvojima koji se nisu vraćali, odlazili su moji prijatelji. Sve ono što su za nas, u dragocjenim seharama djetinjstva spremale naše majke, nestalo je. Nismo trebali tako rasti.
Opustjela su polja, otišli su ljudi...Samo starci i jeziva tišina ispod dubokog, plavog neba
Sada, godinama poslije, skoro da ne postoji zemlja u kojoj ne živi neko iz moga kraja. Razišli su nam se putevi, zaživjeli smo različitim životima, djeca nam ne govore istim jezicima.
Čim nogom kročim na seoski put, kao iz zasjede sačekaju me uspomene i ja ne znam kako se izboriti s njima. Previše je prostora za tugu. Oronula kuća na vrhu brijega, majka koja je preko noći nestala u skrhanoj starici koja iščekuje ko će joj od djece, razbacane po svijetu, otvoriti vrata.
Ta njena strpljivost gora je od tišine zasijane sjećanjima.
Neki drugi život živjeli smo tada. Neki čudan život živimo sada.
Kroz pusta polja, njive obrasle travama, pokraj voćki otežalih od plodova koje niko ne bere, povede me put.
