Nomadi lutaju prostranstvima u potrazi za zelenijim pašnjacima,paleći ognjište gdje god se osjećaju dobro. Pojednostavljeno tumačeći sve to: ognjište znači toplinu,pašnjak znači hranu a prostranstva znače prostorni i vremeski okvir u kome se sve to događa. Na kraju samo trebamo postaviti sebi pitanje koja je vatra u stanju ogrijati naše srce, kakva hrana najbolje prija našem biću i kojim smo koordinatama odredili putanju vlastitog lutanja.Zaključak se nameće sam. Nismo li svi mi nomadi na neki poseban i samo nama svojstven način?
Tim nije bio lijep čovjek, ne na način kojim svjetski modni magazini mjere ljepotu. Njegova kosa, opasano rijetka na tjemenu, spuštala se u tankim pramenovima sve do ramena. Nosio ju je vezanu u rep. Širokih ramena ali kratkih nogu kretao se mornarski samouvjereno. Najljepši ukras njegovom licu bile su plave ,čiste oči iza naočara bez okvira.
Odeta ga nikad nije gledala očima drugih ljudi. On je za nju uvijek bio njezin hodajući dnevnik, dežurno rame za plakanje, prijatelj koji zna sve i ne sablažnjava se ni radi čega.
Idem, odlučila je iznenada te večeri nakon što se opraštala od Tima. Tim je otišao u svoj hotel a Odeta se vratila kući. Poštansko sanduče i dalje je prijetilo netaknuto, poput skrivenog zlikovca u holu njezine zgrade.
Počela je pakirati stvari za put. Malo odjeće, kuhalo za kafu i puno papira. Radovala se ali i osjećala laganu strepnju negdje u nekom skrivenom, neistraženom dijelu misli. Neću sada misliti o tome, skarletovski hrabro zanemarivala je pitanja što su uporno jurišala na njezinu savjest. Njegova žena, šta će reći kad sazna? Ali ja sam , s te , ženske strane, bezazlen stvor u njihovom bračnom životu. Skoro kao ameba, bez spola. Tim i ja smo prijatelji, na kraju krajeva, ja ga poznajem duže, mnogo duže nego ona.
Možda i nije u redu, mudrovala je peglajući džins, neuspješno i nestrpljivo prelazeći preko platna presušenog u sušilici rublja. Mrzim peglanje!
Misli su joj preskakale prepone u glavi poput zbunjene žabe, s lokvanja na lokvanj.
Do vraga i ispravan život! Ispravna sam već godinama i nisu mi dodijelili nikakvu medalju radi toga. Jednom, barem jednom, u nizu posljednjih godina, učinit ću nešto uzbudljivo i impulsivno. Na kraju krajeva, to je samo obična reportaža o Kotromanićima , zajednički projekt profesora i novinara, spoj dokumenta i lirike...prestani s tim glupostima!!! Naređivala je sama sebi dok se, uznemirena trkom pitanja i odgovora u vlastitoj glavi, spremala u krevet. I dok je zaranjala u svoje žute, frotirne plahte veliko lice punog mjeseca umirujuće se osmjehivalo s tamnog neba. Nešto poznato, mjesec, nebo, moji veliki prozori i stara siva, udobna pidžama. Dobar pokušaj ali nemir se ne liječi rutinom. Nemir je uvijek, predhonik neke velike bitke, vjesnik koji viče: „Spasite grad, zatvorite kapije, osigurajte utvrdu...
Odeta je jedva zaspala te večeri, Sanjala je teškim, isprekidanim snom, budila se na mahove da bi ugledala ravnodušno lice ogromnog mjeseca ogrnutom tamom.
Jagoda Iličić
