Prave riječi nikad ne dolaze iz punog srca. Sreća ne treba riječi, radost govori osmijehom.
Prave riječi pojave se tek kada ti se misli razmrve,kada nestane tanki štit i plodova voda života počne oticati negdje u bezdan...i ti se rađaš u nekom novom, nepoznatom svijetu, uz bol i krik,poput nagog,uplašenog djeteta.
Nije boja lica, biljeg koji nosimo cijelog života.Ne razdvajaju nas ni molitve ni jezici niti nevidljive granice nacrtane preko rijeka. Sve se to može razumjeti i sve nam može postati manje ili više blisko.
Čemu doista pripadamo?? Tajanstvenoj hordi onih koji se tješe na isti način. Bezimeno je ono što čeka u svima nama. Najljepše i najmoćnije stvari nemaju ime.
Žeđ za riječima koje nose smisao i lice drevnih istina, rađa se u nekim srcima isto tako kao što se u nekima rađa praznina.
Dok živimo,naše oči traže slike koje nosi naše srce.
