Bila je tama. Osjećala sam sigurnost i toplinu svugdje oko sebe. Odnekud, iz daljine, dopirali su čudni zvuci i to je bilo sve.
Prolazilo je vrijeme. Polako, ne znam odakle, javljala se sumnja da ovaj topli mrak možda ima svoj kraj, da je izvan njega neki drugačiji svijet.
Nisam više bila sama.Uz mene je počeo klijati nemir. Počinjala sam osjećati zidove svog zrna.Htjela sam van iz tog tijesnog prostora...
I dođe čas u kome zaboli svaki dio mene i bol moj učini da se zrno rasprsne u bezbroj komadića. Zapljusnu me strahovito plavetnilo, boje, glasovi...Zvuci koje su ranije mutno kuckali negdje blizu mene, odjednom su postali jasni i svježi poput vode. Dopadao mi se ukus neba u mom mladom lišću.
Nešto nježno, nešto što nisam osjetila nikada prije, pomilovalo me i reklo da se zovem palma a da je ono vjetar.
Sada rađam kokosove orahe i slušam more koje šumi blizu mene. Upoznala sam pjesmu ptica i vrisak oluje. Saznala sam da nebo nije uvijek plavo i da mnogi u ovome svijetu žele biti nešto drugo.
Još je više onoga što mi je ostalo nepoznato. Ovo zrno mnogo je veće.
Ali, znam da će jednoga dana, moje lišće dotaknuti opnu iza koje postoji neki novi svijet. Jednom ću čuti neobične zvuke koji će početi kuckati negdje izvana, u početku tiho, a onda sve jače i ovaj svijet postat će mi uzan i tjeskoban.
Znam, da ću se nakon dugih sati rađanja, obreti ispod nekog drugog neba, i neki novi vjetar reći će mi kako se zovem.
("Snovi sedefaste školjke")
