Koliko nas živi sada, u ovome trenutku?? Čini mi se da neprestano pokušavamo kupiti komad bijega na raznim mjestima.Od čega to bježimo tako ustrajno?Gdje smo izgubili čvrsto tlo i nebo iznad njega? Sjedim na brdu iznad kuće u kojoj sam rođen. Tišina ljepote uspavljuje me.
Daleko od gradske vreve, poput bumeranga, u srce nam se vrati sve ono što jesmo, sve ono od čega bježimo, sve potankosti o smislu i trajanju...teško je podnijeti težinu neba ako ti je srce prepuno tereta.
Naviknemo uzmicati s godinama. Između datuma, i rokova, ukradeni predah kroz prozor na monitoru dok šef ne gleda, igrica sakrivena na dnu ekrana, otvoren prozor za chat...prepune police hipermarketa, ponude u poštanskom sandučetu, ulice kojima hodaju lica s maskama. Savršena krinka uzmicanja. A onda dođeš na dvorište stare kuće i sve ono od čega bježiš sruči ti se na glavu kao teška, jesenja kiša.
Malo je ljudi s kojima mogu govoriti o ovome. Jedan živi preko oceana, na drugom kontinentu. Nekad smo bili najbolji prijatelji. Ne čujemo se često. Nemamo vremena..kakva otrcana fraza! Mislim da će prije biti da nemamo snage za svakodnevno prekopavanje po zgarištu sa koga smo otišli. Ponekad prođe i godina dok ne podignemo slušalicu. Uvijek nastavimo razgovor na istom mjestu, kao da smo juče sjedili zajedno. Sve što je došlo poslije nema nekog značaja u tim našim govorima. Spomenemo uzgred neke važnije događaje, čestitamo kakav rođendan ili godišnjicu.
Kada me zaboli mali ožiljak u duši tada moram pronaći nekoga ko je dijelio samnom vrijeme tada, ko zna o čemu govorim, neko ko razumije „žutu minutu“ mog srca .
Prekopamo sjećanja, izgovorimo monologe, svako svoj, ponekad i u isto vrijeme, i nakon toga, kada i posljednja riječ iscuri poput zna pijeska u pješčaniku, probudimo se u ovome što se zove sada i pobjegnemo, svako u svoj folder, složen u ogromnoj datoteci ljudskih sudbina.
Volim moju ženu. Moja djeca rastu sigurna i voljena u našem malom svijetu. Ona je vidljivi dio moje stvarnosti na koji se vraćam da bih udahnuo, da bih preživio. Zahvaljujem Bogu na njenoj pitomoj prirodi, na njenoj dražesnoj razigranosti za koju se ne hvataju mračne sjenke prošlosti.Ne znam naslućuje li olupine razbijene flote potonule iza osmijeha namreškanom na mom licu. Nikada joj nisam mnogo govorio tome. Zna da sam preživio rat, zna da u meni ima krhotina na koje se može posjeći ako tapka u potrazi za onim što je se ne tiče. Nikada ne pita prva. Prima onoliko koliko sam joj sposoban dati i nije nesretna radi toga.
Kada sam bio mlad mislio sam da je jedina prava i iskrena ljubav ona u kojoj se sve dijeli, i ona zadnja najcrnja misao, i san i radost, sve.Zato su mladelačke ljubavi gorke. Nikada ih ne bih ponovo preživio. Niko nije u stanju biti toliko nesretan kao zaljubljeni srednjoškolac.
Sjećam se moje djevojke iz gimnazijskih dana.Volio sam je potajno mnogo prije nego što je ona počela voljeti mene. Nije bilo tajni među nama. Toliko smo vremena provodili zajedno da više nismo mogli disati ni jedno uz drugo ni jedno bez drugog.
Potražio sam je jednog ljeta krišom, dok je moja porodica pripremala neki piknik na otvorenom. Lagao sam da idem u kupovinu i čudio se kako laž glatko klizi s mojih usana. Nije me pekla savjest. Ovo sada nema nikakve veze sa onim što je bilo i što je nastavilo živjeti samo za sebe.
Razgovarali smo dugo, poljubio sam je tražeći onaj okus velikog odmora i sendviča sa šunkom i sirom. Ne znam koga sam tada ljubio. Ženu na čijem licu nevidljivi kist crta prve bore ili djevojčicu o kojoj sam sanjao u godinama kada nisi ni dijete ni muškarac.
Nije se mnogo promijenila. Da sam ostao duže možda bi se ta skrivena iskrica i rasplamsala u mali požar ...ali nije. Nije mi dozvolila. Poslije sam zahvaljivao providnosti na njenoj mudrosti. Tajne veze su teret. Tajne ne vole čučati u mraku. Imaju ružnu osobinu da objave svoje lice tamo gdje ih najmanje očekuješ.
Moj brak možda i nije ono o čemu sam sanjao. Ne gorim velikom i isključivom ljubavlju o kojoj pišu romani ali je vatra našeg ognjišta dovoljna da ogrije naša srca i da znamo da nam je hladno kada se udaljimo suviše daleko.
Njena i moja krv pomiješala se u našoj djeci. Nijedna stara ljubav ne može se mjeriti s tom istinom. Mogu poželjeti, ponekad , neke usne koje sam davno ljubio, mogu se sjetiti naručja ili sitnica koje su me radovale, ali, kada noću, osjetim toplinu njenog tijela tik uz moje,kada planiramo rođendanske zabave, kada pijemo u kafeu pored parka čekajući da djeca završe trening, ja znam gdje pripadam i znam da mi je dobro.
( Jagoda Iličić "Nomadi")
