Jedna je marioneta odlučila pobjeći....

Većina ljudi budi se jutrom po navici, najmanje zato što to želi, povlače poteze poput dobro uštimanih marioneta čiji mozak ne pripada tijelu koje pravi pokrete. Poneki trenutak, zrnce sreće ,ohrabruje nas da se nosimo sami sa sobom.Vremenom se toliko naviknemo na to da smo privezani za nekoga ili za nešto da nas beztežinska sloboda plaši.
Zamislite sada jedno lutkarko pozorište u kome lutke svakodnevno izvode predstave i čiji dan izgleda otprilike ovako. Leže po policama ,nepomičnih tijela ispunjenih ko zna kakvim snovima..
Vrijeme je za šou, ruka uzima konce, diže se zastor i vesele lutke plešu,razgovaraju,tuguju, pjevaju...Odmah nakon aplauza spušta se debela zavjesa i na scenu pada mrak bez publike. Lutke ponovo odlaze na svoju policu i čekaju novu predstavu.Neke ostanu prekrivene prašinom i bez mogućnosti scenskog nastupa jer niko nije smislio dovoljno zanimljivu igru u kojoj bi ih upotrijebili.
Ali ovo nije priča o nekoj skromnoj ,nenametljivoj lutki.Ne, ovo je priča o jednoj vedroj kraljici gusara koja je nakon predstave odlučila pobjeći.Odluka je pala kada je predstava u kojoj je glumila nagrađena burnim aplauzom.Osjetila je neko čudno uzbuđenje, ne kao do sada, preko konca nego u sebi i odlučila otići.
-Želim upoznati svijet,neću čekanje na polici.Želim vidjeti kako to izgleda kad sam povlačiš svoje konce.
I dok je na scenu padao mrak, ona se tiho iskrala do izlaza za osoblje, preko uskog stepeništa i stigla do izlaza.Na vratima je malo zastala, zadivljena svjetlima grada .Njeni konci vukli su se za njom ali ona ih je nosila s mnogo dostojanstva kako to priliči gusarskoj kraljici.
-Koliko publike, kakav veliki šou! Znači ovamo odlaze nakon
naših predstava.Pa ovdje se nastupa svaki dan!
Automobili su jurili,ljudi koračali, zrak je pucketao naelektrisan prašinom i dimom. Bila je zadivljena . Bila je sretna.Sve do trenutka kada su se njeni konci zapetljali za žbun pored neke svijetleće reklame.
Tog trenutka, gusarska kraljica shvatila je da su njeni konci dio nje.Uvijek će se vući za njom i tražiti da bude privezana za nešto. Kakva sudbina!
Ali postojalo je još nešto, jedna nova misao .
-Ako moram biti vezana, pomisli ona, barem ću odabrati ruke koje će povlačiti moje konce, ruke koje će pripadati nekome ko razumije moju prirodu i moje potrebe.
Podigla je pogled i ugledala usamljeno visoko drvo pored jedne banke.Vjetar ga je pokušavao nagovoriti da se sagne i pokloni blještavim prozorima pored sebe.Drvo se nije obaziralo. Šuštalo je svoju tihu pjesmu i dozivalo ptice koje su davno odletjele iz grada.Jesen je umirala .Golubovi su birali pitomija mjesta a vrane nestrpljivo kružile po predgrađu.
Gusarska kraljica nabra na ruke svoje konce i poče se polako, verati uz stablo.Nije se plašila.Drvo se u čudu, ukočilo poput velikog upitnika.
Odabrala je granu koja se račvala na mnogo manjih grančica i odlučno prebacila svoje konce preko njih.Poput pauka ,razapela je mrežu niti na vrhu drveta .
Puhnuo je vjetar, prosula se mjesečina.U zgradi su se pogasila svjetla . Bezbrojne reklame pored ulice rasipale su neonske boje po prolaznicima.
Zabavljala ju je pomisao da u njenoj igri imaju udjela vjetar, oblaci, staro
drvo ,grad prepun ljudi
Bila je prva marioneta koja je ostavila pozornicu i sama odabrala mjesto svoje igre.

Nikada nisam pisala o ratu...

Nikada nisam pisala o ratu...


Uvijek me obuzme tuga kada krenem kući u kojoj živi moja majka. Kroz polja na kojima nema pšenice, pokraj kuća u kojima niko ne živi. Pusto, sablasno, naseljeno uspomenama. Rat je završen prije sedamnaest godina.
Nikada nisam pisala o tim godinama užasa. Teško je nositi tugu bez glasa. Tvrd orah koji ne daje ploda ali ti stalno pritiska utrobu.
Nisam pisala o djeci koju sam tješila u skloništu dok su nam iznad škole fijukale granate, o teretnim vozovima kojima smo dolazili u grad, vozovima poput onih kojima su ljude vozili u Aušvic a opet,...nismo išli pješke.
Nisam pisala o Kapiji, stravičnoj tišini osakaćenih tijela i vrisku nas koji smo preživjeli. Nisam mogla pisati o tome.
Bezbrojnim konvojima koji se nisu vraćali, odlazili su moji prijatelji. Sve ono što su za nas, u dragocjenim seharama djetinjstva spremale naše majke, nestalo je. Nismo trebali tako rasti.
Postoji dan u godini koji odćutim. Povedem svog sina za ručicu koja je snažnija kako godine odmiču i kada sat otkuca devet zaplačem , kao i uvijek...i on me upita
-Zašto, mama...a ja ne mogu odgovoriti je li to zbog njih ukopanih one zore, dok je još sumrak drhtao zajedno s nama što smo ih ispraćali ili zbog nas živih i godina koje su nam ukrali, osakatili, oteli...
Dijelili smo tada i ono malo što smo imali. U ratu se ljudi okrenu jedni drugima.
Neljude ne pominjem.Možda ni cijeli život neću pronaći riječ koja bi im dorasla.
Selo je, tih ratnih godina bilo puno ljudi. Na njivama se sadilo, djeca sklonjena iz grada, igrala su se i vriskala kao da nema užasa koji nam je svima visio nad glavom.
Opustjela su polja, otišli su ljudi...Samo starci i jeziva tišina ispod dubokog, plavog neba
Nema zemlje u kojoj ne živi neko iz moga kraja. Razišli su nam se putevi, zaživjeli smo različitim životima, djeca nam ne govore istim jezicima.
Čim nogom kročim na seoski put, kao iz zasjede sačekaju me uspomene i ja ne znam kako se izboriti s njima Previše je prostora za tugu. Oronula kuća na vrhu brijega, majka koja je preko noći nestala u skrhanoj starici koja iščekuje ko će joj od djece razbacane po svijetu, otvoriti vrata.
Ta njena strpljivost gora je od tišine zasijane sjećanjima.
Neki drugi život živjeli smo tada. Neki čudan život živimo sada.
Kroz pusta polja, njive obrasle travama, pokraj voćki otežalih od plodova koje niko ne bere, povede me put.
Nikad nisam pisala o ratu.

Postmoderna-post-šta?

Jutros sam u novinama nabasala na intervju sa spisateljicom koja je dugi niz godina sakupljala građu za svoje književno djelo. Postala je poznata otkako je dobila nagradu. Prije je bila samo obična domaćica.
Kaže da je (citiram) «Istraživala dugi niz godina a od kada je primila nagradu, iz kuhinje je izbacila šerpe i unijela računare, pa samo stvara».Ta je izjava poput Njutnove jabuke tresnula na moju uspavanu maštu.
Sinula mi je ideja da bih i ja mogla pokušati nešto slično. Trebale su mi pare a i slava nije na odmet. Dakle, treba istraživati.Ali, od čega početi? Istraživanja su skupa, putovanja isključena s obzirom na cijene aranžmana a biblioteke u gradu skromno opremljene literaturom takve vrste. Jedino što je ostalo na raspolaganju besplatno bilo je da se „bacim“ na istraživanje svog života što se može dugi niz godina, jeftino je i intrigantno, s mnogo zapleta iz «realnosti». Naravno, ja ću poštedjeti egzodusa moje šerpe jer nikad se ne zna.
I prihvatim se ja tako posla. Na samome početku trebalo je da se predstavim čitaocima. Ko sam ja? Imam mali krug prijatelja koji razumiju moje depresije a veći dio njih upustio se u avanturu zvanu « budi mi žirant». I tu sam „naišla“ na genijalnu ideju da rukopis učinim interaktivnim.
Dok sam čitala stranice tog nagrađenog romana koji « slika našu stvarnost», riješila sam čvrsto da će i moj rukopis krasiti dovoljna količina prostota, krvi, sexa, «realnog života», riječi koje ,po mom nekadašnjem mišljenju, kulturan čovjek ne izgovara a kamo li objavljuje. Kako bih napravila kompromis odlučila sam se na mali pakt s čitaocima koji glasi ovako: Hajde da se dogovorimo, kad napišem „stop“ ti ubaciš psovku po želji.
Gdje sam?(Bit će mnogo «stopova»)Stop!
Kuda idem?(Opet stop!)Moj životni plan podijeljen je poput ruskih «petoljetki».Kad se izvučem iz kredita, kad moj sin odraste, kad....U stvari moji snovi sve više svode se na preživljavanje dana i konstantni strah od poštanskog sandučeta. Smišljam priče i to mi dođe kao uže koje me povuče iz tijela u pravedniji svijet u kome ima smisla i radosti.
Nekako mi to predstavljanje nije mirisalo na početak djela koje bi moglo dobiti nagradu. Žiri čita početak pa ako mu se svidi svidi, ako ne svidi niko ne čita dalje.U želji da mom rukopisu dam ozbiljan ton nastavila sam.
U životu svakog čovjeka postoji trenutak sličan onome kad na monumentalnoj brani napukne zid i sve ono što je nataloženo godinama i godinama provali poput plimnog vala, noseći mulj, blato, otpatke ali i svježu, pjenušavu vodu punu životne snage.
U toj bujici ponekad je teško razaznati šta sve nosi.
Kako sam počela, posmislit ćete da radim u vodovodu a to nije istina.Zamolili su me da napišem nešto što će u vidu predgovora upozoriti čitatelje ali i zagolicati im znatiželju kako bi djelo pročitali do kraja.
Sugerirali su mi da pronađem nit koja povezuje tekstove u cjelinu. Jedino rješenje koje mogu ponuditi jeste savjet izdavaču da uz knjigu dijeli i klupko konca pa dok čitate, iglu u ruke i na posao...
( Ne , nisam ni krojač)...
Prokletstvo...o čemu da pišem....i nastavak se nametnuo logično. Pa o prokletstvima. Nastavila sam hrabro...
Nekima iznad glave leprša oreol, nekima mač. Lako je nositi glavu kojoj ništa ne prijeti. Neki su vječito ili samo ponekad prokleti.
Šta je , ustvari , prokletstvo?
U pradavna vremena prokletsvo je služilo kao kazna za one koji se razlikuju od ostalih .Pojedinci koji su svojim inovacijama razbijali « savršeni» krug i unosili smutnju i nedoumice u sliku svijeta, neminovno su bivali kažnjavani i odbačeni sve dok ih neke buduće generacije ne bi prepoznale kao svoje suvremenike i pretvorile u heroje ali za njih same, suviše kasno.Proš'o voz (stop).
U današnja vremena prokletstva su sofisticirana , prikrivena i smještena dublje pod kožu prokletnika.»Nova vremena» hvale postignuća i promjene, prihvatajući skoro bez kriterija čak i nevjerovatne gluposti pod čarobnim plaštom novog, neistraženog i obećavajućeg. Valjda, poučeni ranijim iskustvima i ne želeći da zakasne ako neki poslije otkriju da je dotični bio genije.
I dok mu kimaju glavom prijateljski ga tapšući po ramenu, prokletnik zna da će «prevrnuti» očima čim im okrene leđa uz komentar: -» A, budale»!
Spinoza je bio javo odbačen, proklet samoćom .Našim žargonom rečeno, znao je na čemu je. On je opet ostao čvrstih uvjerenja i postao neko ko se pamti.
Danas se prokletstva razlikuju po stupnjevima. Na samom vrhu nalazi se prokletstvo čitave zajednice kome su izloženi svi njeni članovi na različite načine. Slijede prokletstva svih onih čiji um nije preživio mutacije novog doba i evoluciju vrijednosti u kojoj su pripadnici zakržljalih vrsta preuzeli dominaciju i zeznuli Darvina. I dok se oni trude ubijediti druge da nije lijepo ratovati, krasti, vrijeđati...većina se trudi «uhvatiti ritam» novog doba.
Posljednja na listi su mala prokletstva svih nas ponaosob , povremeni ili konstantni osjećaj da si nepotreban, odbačen, neshvaćen, usamljen.
I dok se nakon paklenog dana kao nakon bičevanja , s dušom punom starih i novih ožiljaka, uz osmijeh zategnut poput plastelina preko glave u kojoj vrište raznorazna čula, vraćaš u pećinu zvanu dom, čini se da su ti leđa upravo bila podvrgnuta prastarom ritualu žigosanja .

I tu sam stala. Shvatila sam da je strašno teško napisati dobar rukopis, pogotovo ako za temu uzmeš samoga sebe. „Stop“

U mom kutku svemira

Znam

Postoje luke i planine

Sjajne ulice, raskošne palate

I kolibe kroz koje

Vjetar i sunce pletu sjajne mreže

Postoje sretni i nesretni

Vole se ili sapinju svoja srca

Ljudi

Ali ovdje,

U ovom kutku svemira

Ja sam gospodar svoje samoće

I ova noć moja je

I ova pjesma moja je

I san moj pripada

Samo meni

Noć, blagoslovljeno vrijeme kada je dozvoljeno sanjati

Mnogo sam puta iskušavala svoju sreću, preskakala zidove koji su me ostavljali bez daha i pitala se šta će biti kada jednom stanem pred stijenu kojoj ne mogu ništa? Kakav je osjećaj biti zdrobljen, bez daha, poražen?
Noć uzima danak našim srcima, blagoslovljeno vrijeme kada je dozvoljeno sanjati.
Ispod porušenih stubova hrama, dignu se sablasti i proganjaju me, ja izmičem, budim se i osjećam jednoličnost i skromnost mog života. Negdje sam izgubila jedro , proklela samu sebe i od tada lutam poput mitskih junaka u potrazi za domom i vjernom polovinom sebe.
Zavidim ljudima koji imaju nekoga čiji zagrljaj tjera noćne more, ljudima čija jutra uranjaju u postelju toplu od sna i zagrljaja, zavidim im na prvom osmjehu bez riječi koji daruju onima sa kojima dijele uzglavlje.
Nisam ispunjena gorčinom. Samo sam usamljena, jezivo usamljena i samoća moja priča mi bajke o tuđim životima.Možda je sve to varka , ne znam i ne želim znati.
Voljela sam njegovu kosu, njegove mekane kovrdže golicale su moje lice dok me držao u zagrljaju.Magla prekriva njegov lik, magla godina.Samo , ponekad, dijelovi naše priče izrone iz mraka, i opet sam zbunjena djevojčica koja ne zna kome vjerovati.
Ponekad, u snu, kao da čujem njegove riječi. Budim se opustošena čežnjom i ne znam da li je svjetlost dana blagoslov ili kazna.
Voljela sam ga, i on je volio mene.Bio je najsnažniji čovjek koga sam ikada upoznala, dala sam mu srce, uzela njegovo, izgradili smo grad pun ljubavi a onda sam ga izdala, prodala za čarobni grah koji nikad nije stigao do oblaka.
Mislila sam ,ako ga ostavim bespomoćnog, bez tajnovite snage kojom je dizao stijene, bit će mi lakše krenuti putem koji sam odabrala.
Nisam se tada osvrtala na riječi koje su me zvale natrag ali ih je moje srce dobro upamtilo.Ponavlja ih sada, uvijek iznova, kao eho koji ne prestaje, kome vrijeme ne može ništa.
Kada bih mogla vratiti vrijeme, nikada ne bih izdala. Nikada ne bih bježala iz krletke njegovih ruku.Daleko je, duboko je, zatrpan ruševinama grada u kome su se trebala igrati naša djeca, iz koga bismo brojili godine i čekali jesen.
Zaćutala je opet. Mudrac je ustao, bez riječi, uzeo je za ruku i poveo. Ćutke su koračali ulicama grada. Žena više nije govorila, rekla je možda i više nego što je htjela. Pored grada, na uzvisini s koje se moglo vidjeti daleko, starac se zaustavi i pusti njezinu ruku.
Topli vjetar igrao se u travi. U daljini se moglo vidjeti more.
Polako, kao da mjeri i kroji svaku riječ, starac poče govoriti.
- Svako svoju samoću obuče kao haljinu od dana kada se rodi i iskrca iz tople krletke pored majčinog srca u ovaj suludi, besmisleni svijet.
Pogledaj, i pokaza rukom na drvo koje je raslo na samom rubu litice.
Kora mu je ogrubjela, krošnja razgranata. Oko njegove srži, kao kod čovjeka, bezbroj je krugova očvrslih, složenih po godinama. Davno je bilo mladica što se povijala u nježnom zagrljaju vjetra.
Vrijeme čini svoje. Nauči nas odupirati se olujama. Nauči nas kako da okružimo i sakrijemo najnježniji dio sebe. Ali, negdje u samom centru nas, duboko ispod ogrubjele kore, sakrivena nit treperi još uvijek onako kao što je drhtala svog prvog proljeća.
- Nema povratka, kćeri moja. Iako je srž dio tebe od nje te dijeli bezbroj savršenih krugova vremena. Nikada se ne možeš vratiti nečemu što si ostavio. Izgubljeni trenutak samo sjećanje čini živim.
Pomalo razočarana, žena krenu natrag u grad. Mudrac ostade sam. Treperilo je lišće drveta na litici. Starac se sageo, uzeo kamenčić koji je u prašinu utisnuo korak žene koja je otišla. Nekoliko ga je puta premetnuo u dlanovima dok ga, napokon, nije pohranio u široku torbu i krenuo dalje ne osvrćući se na grad što je tonuo u izmaglici.

Odlomak iz knjige u pripremi "Gutači vremena"

Jedan ili mnoštvo? Usamljen ili upleten....pogled je sudac.

Vrijeme je da krenem, pomislio je, dok je na obali promatrao kako se mreška voda, prozirna ispred njegovih stopala, duboka i plava na obzoru. Tragovima u pijesku igrali su se pjenušavi i hitri prsti talasa, spretne ruke mora.
-Kada bih, nekako, mogao sačuvati ovaj trenutak, poželi starac.
Pogled mu privuče neobičan kamen što se svjetlucao u plićaku. Uzeo ga je u ruke, zagledao sa svih strana. Na dlanu kamen više nije bio tako poseban.
Snažne ruke mora otrgle su ga davno s velike stijene i donijele na pustu obalu s koje se spremao krenuti na dug i neizvjestan put.
Na njegovom dlanu kamen je bio jedan, sam sa svojom mukom, ispunjenim čekanjem i mirom.
Iznenada, kao i uvijek, počeo je šaputati trenutak otkrovenja u sasvim običnoj kapljici vremena, trenutak kada naprsne zid tišine i spoznaš više nego što možeš razumjeti i pohraniti u svoja ljudska sjećanja.
Nije isto odakle gledaš, pomisli. S visokih stijena nad obalom, neću vidjeti kamen, vidjet ću obalu i vidjet ću more. Ovaj kamen koji grije moj dlan, odnijeti će možda, neki nepoznati brod u daleke zemlje i ugraditi u zidove nekog grada. Možda ću ga ponijeti da me podsjeća na trenutak koji ne želim zaboraviti i više ga neće zapljuskivati more, neće biti dio obale. Strpljive ruke vremena stalno nas premještaju iz jednog u drugi mozaik. U svakoj slici značimo nešto drugo. Ali jedno uvijek treba imati na umu:
Nisu razlike to što nas spaja u obalu, u cjelinu. Nisu ni sličnosti , niti bilo kakav fluid koji može povezati i uklopiti dijelove šarenih kamenčića u mozaik.
Pogled koji se spušta iznad stijene ili otvorenog dlana odlučuje o tome hoćeš li vidjeti kamen ili cjelinu. Jedan ili mnoštvo. Usamljen ili upleten...Jesi li dio mora ili dio kopna...pogled je sudac.
Na pučini, dokle god mu je pogled dosezao, vjetar je plesao iznad talasa.
Kako neumoljivo umije biti more dok ostavlja svoju djecu na žalu, malene talase rođene u ljuljuškane na pučini.I svaki put kada otkine dio sebe i ostavi rasute kapljice na obali, vraća se svojim dubinama, svojoj prekrasnoj plavoj utrobi, zastrašujućoj, ispunjenoj tajnama. Kako neumoljivo umije biti more...Pomisli Mudrac, spusti kamen u torbu i krenu na put ostavljajući iza sebe buku talasa što su se razbijali o stijene.

"Gutači vremena"

U mraku samoga sebe...

Kad izgubiš kompas
negdje između
porinuća i luke
u mraku samoga sebe
kako pronaći put?

Kada u nekome trenu
zaćuti svijet
poput uplašene ptice
ispod nepoznate strehe
a zrak izgubi
okus
tvoga daha
i samo sumnja
beskrajna kao tišina
crta
poput mraza
prekrasne rešetke
iza kojih zarobljeno
kuca tvoje srece
kako
naći put
u mraku
samoga sebe?

Moja kula od oblaka

Krhka je moja kula od oblaka
Tren jedan
rasprši bijelu pređu
i nestane moj dom u zraku
Proguta me
bezvremeno plavetnilo
zalutam u padu
poput lista
koji više ne pripada
nijednom stablu
nijednoj grančici
nijednoj šumi...



Sve dok me, opet
ne pronađe moj oblak
Negdje pri samom mrkom tlu
prihvati i obgrli
u trenucima kada zlato svjetlosti
isprepliće niti s maglom
u nestvarni zastor
od nebeskog kašmira
i ušuška u somot
moje misli
što se preganjaju
poput uplašenih ptica.

Znam, doći će opet
tren
oštar kao hrid obale
Razbit će se magla
poput talasa
o njegovo oštro naručje
Ostat ću na obali
poput jedrenjaka
razbijena, nemoćna
bez jedara i kormila


Sve dok
strpljive ruke vremena
Ne primaknu dio po dio
upletu pramac i jarbole
istkaju jedra , iskopaju sidro
iz tamnih dubina
porinu me u toplu, plavu vodu
Zagrlit će me sunce, opet
i ponijeti vjetar
Poput lađe, poput oblaka
isto je to
Do nove hridi
Do nove obale
Novog čekanja i novog porinuća

O vremenu...

Vrijeme je arhipelag, oblak ispleten od kopna i vode. Kako inače objasniti snove koji te tjeraju da uvijek izroniš na istome mjestu, i zaroniš , duboko, u potrazi za svjetlom čiji varavi trag mami kroz vodu i pjeva glasom koji čuje samo tvoje srce.
Sakupljam mrvice, osipa se iz dlanova, komad kruha, pečenog ispod velike kupole vremena. Dok naučim što ću s njim već ga je pola nestalo, postalo hrana gladnim pticama koje prate ljudske tragove.
Teško je vratiti se, preći s ove strane kože. Kada zatvorim oči i put , vijugava staza bez znakova povede me...moje tijelo ućuti poput velike nule na crti vremena, beskonačnom pravcu koji s obje strane vodi u nedogled.
Nedogled u prošlost i nedogled u budućnost , bilo kuda da okreneš lice, uvijek si na raskrsnici. Ne zbunjuju me putevi koje mogu obuhvatiti pogledom. Zbunjuju me teška, proturječna putovanja bez vidljivog smisla i nezamislivih stanica . Strah me da se jednom neću znati vratiti. Plašim se dubokih spilja ispod sunčeve svjetlosti.
Možda, jednom, neka bezimena sila pokrene vrtlog i izroni iz bezdana , oštrih jasnih obrisa ,možda...nestane , razdvoji se u milion kapi rasprši se u oceanu i nestane , tiho , ledeni brijeg , uronjen u vodu...
Neću pričati o ljubavi . Da se mene pita, zabranila bih da joj se izgovara ime, kao što je vijekovima, izabrani narod, drhtao od pomena Boga kome su se klanjali.
Ne želim ponavljati riječi koje su , prelazeći od usana do usana, kao stepenice malenih primorskih gradova, postale klizave i opasne za korak.

Moja slika Barcelone...

Putovanja su dragocjeni komadi prtljaga našeg iskustva. Slike predjela i lica koje čuvamo u svojim aparatima razlikuju se od onoga što nam ostane u srcima, detalji kojih nema na razglednicama, mirisi, zvuci,prskanje vode...