Zbunjitis

Pa, pa, pa sad!

Ako baš hoćeš,

ni  Zemlja nije baš okrugla,

ne misle isto čudotvorci, stihoklepci

mudrozborci i čarobni grah.

Ponekad se stvore piramide

tamo gdje su ih najmanje pošli tražiti

zakoni fizike na nečijem dlanu

divnim čudom prestanu  važiti,

ponekad vidiš gradove kojih nikad nije bilo

i  izmisliš riječi koje samo tebi nešto znače.

Pa, pa, ako baš hoćeš objasniti čudo,

kad se u mašti odvažiš na let,

pogledaj  pažljivo, onako sa strane

i pomislit ćeš kako su pogrešno sklopili svijet

tebi su drugačije kockice bitne,

one najmanje, najnježnije,

šarene, vesele, sitne

Pa, pa ako baš hoćeš!

Neke se riječi čuvaju kao zlatne ptice!

Neke se pišu pa izbrišu!

Neke se kažu pa se kaješ!

Pa, pa šta sad!

Ne vidimo svi Sunce

Nekima  ptice trebaju zacvrkutati „jutro je“!

Ima nas koji vidimo noć

tek kada nam kažu „smrklo se“!

Pa, pa šta sad!

I to što mi je riječ „pa“ slatka

ne mora značiti da sam patka

možda sam vilin konjic

zaljubljen u odraz lopoča u bari

možda sam...

Ali, čak i da smo ptice

čak i da smo zbunjilice

čak iako dođe dan

kad zamrzimo jorgovane

jadne, nedužne i krasne

pa pustimo gromove da ih spale

u fabuli neke okrutne basne!

Nije važno!

More je duboko a grožđe je sitno

plave se i to je ono što je bitno!
Naravno, bijelo grožđe se ne računa.
A ne računa se ni Crveno more.

Pa, pa eto!

Nešto je pjesma htjela reći

nešto o velikim stvarima,

ali se zamrsila,

otkotrljala u brzake

i sad pljuska kao šašavi slap

u slapu kap

u kapi duga

u dugi svijet

stvoren da se crta

da se sanja

da se u njemu živi!