Stavljam minđušu,
ogrćem šal,
palim svijeće i
proričem samo sretne stvari.
Kupim u svoju šarenu
torbu
sve što su drugi
zaboravili
odbačene marame,
iznošene cipele
rukavice, ogrlice
u rukavicama su ostale
sjenke darova
u maramama otisci zagrljaja
u cipelama koraci koji
su žurili nekome...
i ne znam zašto se čude
kada im vratim
komad nečega čega su se
odrekli
u tihom plesu zaborava.
Tako je to,
neki gube,
neki sakupljaju,
meni je da proričem
sretne stvari
i zveckam svojim
minđušama.
Sve što se prepozna
u nečemu, nekome, negdje,
miriše na tragove
ostavljene,
na nekoj zaboravljenoj cesti.
Ne postoje proljeća,
postoji samo svijet
koji postane vidljiv, ogoljen,
mirisan
onakav kakav jeste,
ispod svilene bjeline
zime,
u podivljalim bojama jeseni,
opustošen u jesenskim
kišama,
i ti znaš šta pripada
tebi
i čemu se raduješ
samo se, ponekad, teško
sjetiti
kako miriše bagrem
i gdje je živa voda
na kojoj smo vječito
mladi.
Stavljam minđušu,
ogrćem šal,
palim svijeće i
proričem samo sretne stvari.
