Wednesday, July 18, 2012

Priča

Moje tijelo
  moj dah
    moje misli
poput neke bujice
u tijesnom koritu
ulijevaju se u
  tvoje tijelo
    tvoj dah
      tvoje misli.
Kako ćemo se razmrsiti?


Jutrom, obučena  u tvoj zagrljaj
posežem za prvim zalogajem
dijelimo osmijeh
pečeš mi uštipke, miješaš cedevitu
vežem ti kravatu,

Volim te!
-kažeš dok gledaš kako
moja sjenka odmiče ulicom.
Volim te!
kažem dok kupujem kartu
a onda ti dolazim u susret
na svakom trgu
i ti mi se osmjehuješ
iz košnice uzavrelog grada
Uzmi me!-kažeš
Uzmi me-kažem.
I vodimo ljubav kradom
dok kupujemo povrće i sir,
čitamo vijesti,
ćaskamo s prijateljima...

U tvom je pogledu plava ptica.
Hranim je malinama iz svog vrta,
dopušta mi da posudim njena krila
Hoćemo li joj pronaći gnijezdo?
Treba li nam jedno drvo
kada je cijeli svijet
samo naš?

Monday, July 16, 2012

Vjetar

Nisu to talasi
obala, niti jedrenjaci
to vjetar otvara
latice sjećanja
pa more šumi u nama.


Wind

Das sind keine Wellen
Strand,keine Segelboote
der Wind stößt
die Erinnerungsflügel auf
und das Meer rauscht in uns.


Jagoda Iličić (Der Traum der Perlmuttmuschel, 1999.)




Saturday, July 7, 2012

Jutro, more, obala

U tirkiz uronjen kamen
i zlatni sunčev vez.
Bijela plesačica
njiše bokovima na pučini.
Lepršaju joj  jedra
vjetarom zaigrana.


Sanjiva obala,
poput ispruženog tijela
tek razbuđene žene,
doziva tople ruke sunca.



Planine iznad mora

Planine iznad mora nemaju prijatelje.
Obronci im miruju u plavetnilu
poput leđa poleglih zvijeri
izgubljenih u vatri vlastititih misli.

One sanjaju svoje teške snove
i puštaju vrijeme da se igra
na obali, s djecom u  pijesku,
s kupačima u valovima,
na šarenim prostirkama
i rascvjetalim suncobranima.

Planine iznad mora
kriju glatka, zmijska tijela
i okreću  lice
buri, suncu i kišama.
Dok pamte svoje uspomene
istrgnute iz nečega
što se samo njima ukazalo,
spavaju, čekaju
usnule u  okamenjenim snovima.




Sunday, July 1, 2012

Vila, pastir i Bjesovi



                                                    
  Takvi su ljudi rođeni kraj vode. Nauče čitati iz tišine, žive kako govore a govore iz srca. Čak i kada odlutaju daleko, poznat ćeš ih po pogledu koji traži nešto što voda čuva i čime ih mami da se vrate. Grade svoje kuće okrenute tako da se s prozora može vidjeti mjesečina kako se prosipa  po valovima, žene svoje sinove dobrim djevojkama i igraju na svadbama sitnim, veselim koracima, podvriskujući od dragosti kao da se dešava čudo. A čudo jeste kad dobrota iznjedri  lijep dan u kojemu se svi raduju. Čudo je i kad dvoje staraca na bašči razastru netom obranu lipu pa se gledaju kao kad su bili mladi, čudo je i kad djeca trče prašnjavim putem s ukradenim dunjama u džepovima.
Voda upamti ponešto od svega što vrijedi biti upamćeno pa priziva one koji umiju slušati.
 Bilo je jednom tako da se neka djevojčica  sažalila na vrbov prut bačen uz cestu pa ga ponijela i zasadila pod svojim prozorima. Omladila se vrba, pustila tanke žilice u mrkoj zemlji, povijala  se i rasla.
Kako joj je stablo stasavalo tako se i djevojčurak u djevojku pretvarao. Gusta joj se kosa niz leđa talasala baš kao i vrbine vitice a smijala se nježno kao kad se oglasi zvončić u polju.
Znalo je Sunce što svakog dana upamti stotine istina, da su je vile rodile i ostavile kraj vode. Poput  mirnog  jezerceta usred plavih planina, duša joj se u samom nebu ogledala.
Nije to moglo dugo biti tako jer svaki dan ima noć koja ga čeka, i svaki početak hvata se za ruke s nekim krajem pa se kotrljaju, kao nebo i zemlja, zajedno, jer jedno bez drugog ne mogu.
Tako su na nju nabasali Bjesovi. Kako im ime kaže, ta zla stvorenja ne miruju dok se ne zaslade nečijom dobrotom.
Upleli se oni u vrbine vitice i čekali svoj čas.
Svanuo dan, vedar i lijep a djevojka krenula u jezero da se okupa. Nagela se nad plićakom i ugledala kako su joj prozirna  krila narasla preko noći. Upašila se sirotica. Voda ju je stala tješiti i pričati joj priču o vilinskim majkama, ne bi li je umirila.
-Jadna li sam, jecala je ona. Čudovište, tako će me zvati. Kako da ih sakrijem, gdje ću s njima?
Iz vode se ukazala plava haljina.
-Obuci je, šapnuo je glas, tvoja je. Mati tvoja nije te zaboravila.
Obuče se djevojka i u čudu vidje kako je haljina sakrila krila.
Samo što su joj se suze osušile kraj vode naiđe sin starog pastira i zagleda se u nju.
Ona mu se osmijehnu i zametnu se ljubav  među njima.  Ali, čim je djevojka došla do vrbe, prvi od Bjesova uskoči joj u haljinu i zaigra se s krilima sve govoreći glasom koji je ličio na onaj iz jezera:
-Zar će pastirov sin znati prihvatiti tvoja krila djevojko? Kad mu budeš prela vunu i mijesila kruh, kako ćeš ih sakriti? Kud ćeš s pastirom kad možeš letjeti?
I probudi se oholost po prvi put u njenom srcu a voda se u jezeru zamuti kao da su vile kolo u njoj zaigrale.
Drugoga dana, kad pastir dođe na vodu i osmjehnu se svojoj dragoj, ona okrenu glavu i ode cestom, pjevajući  u svojoj novoj, plavoj haljini.
Mladi je čovjek skoro prestao disati. Toliko mu se srce steglo. Uze kamen i baci ga u vodu poželivši da je taj oblutak ljubav njegova, pa da je se riješi i ode, slobodan, bez tereta što mu lupa u prsima.
-Idi za njom, začu se glas iz jezera. Uzmi joj haljinu i bit će tvoja.
Uplaši se on, poskoči, a onda omađijan krenu krijući se za djevojkom što je pjevala glasom koji kao da više i nije bio njezin.
Dođe ona do vrbe, skide haljinu i raširi krila ali nikako joj se ne dade da poleti, kao da su krila od olova.
Gledala je u u oblake i visine a Bjesovi  je spopadali sve žešće tako da se od neke jarosti sva tresla i grdila sve čemu se prije divila.
Mladić se prikrade i ugrabi joj haljinu.
Ciknuše Bjesovi pa se posakrivaše u vrbine grane a djevojka se zastidje svoje nagosti. Pastir joj dade haljinu a ona se zagleda u njega kao da ga prvi put vidi.
Pastir joj reče  da je voli tako krilatu i raspjevanu, odvede je svojoj kući i legoše u istu postelju.
Ne  htjedoše Bjesovi mirovati, nego se prikradoše prozoru i onaj što je znao kako je govorio glas iz jezera poče šaputati:
-Pazi, djevojko! Tvoj dragi samo čeka da zaspiš pa da ti ukrade krila. Onda ti, više, nema spasa. Ljubav se potroši, nestane je kao što svega nestane. Bit će kasno kada se budeš kajala i tugovala za onim čega si se odrekla.
Otkako je ugledala krila, sirota djevojka se samo s nevoljama hrvala. Ona zapravo, i nije znala što će s njima i kud bi je krila mogla odvesti? Zamišljala je svakojaka čuda ali tek u nekoj magli, nejasnih obrisa koji više plaše nego što hrabre. Predugo su je vile samu ostavile pa je izgubila sjećanja i naučila živjeti tako kako su živjeli ljudi kraj vode.
Otvorila je oči širom i u njima se ogledala sumnja  a radosni pastir koji se nageo nad njom ne bi li je prije sna još jednom poljubio, ugleda sve što se rodilo u njenom pogledu  i srce mu se opet ražalosti.
Nestade ona prije zore, iskrade se iz postelje i ode netragom.

***
-Kao da bi je ljubav moja zarobila, ponavljao je u sebi pastir i tugovao kraj vode. S večeri je lijegao u postelju iz koje je isčezla njegova draga, mirisao jastuk i naslanjao lice na otisak njenog, čuvajući tu krhku uspomenu.
-Gdje je nestala, pitali su se Bjesovi?
Istina je bila da se te noći, dok je pastir spavao, djevojka iskrala iz kolibe i pojurila, gonjena nekim strahom. Haljina joj se saplitala o korake, krila su joj poskakivala na leđima kao neki teški teret. Trčala je i trčala sve dok joj nije ponestalo daha, sve dok mjesečine nije nestalo, sve dok je topla, mrkla noć, nije sasvim obavila. Nije se vidjelo ništa. U toj je tami samo kucalo njeno srce .
 Onda se začuo glas iz tame i djevojka se uplašila kao nikad u životu.
-Od čega bježiš, pitao je glas, ni oštar ni grub?
Zamislila se djevojka nad ovim pitanjem. Sjetila se milog lica svog voljenog, sjetila se kako je toplo bilo u njegovom zagrljaju.
-Moje je srce bilo golo u njegovim očima, odgovorila je. I moja krila...tu je zastala.
Onda je  Mjesečevo lice provirilo  iz mraka i obasjalo put mjesečinom.

-Obučena srca ne postoje, progovorio je srebrni vitez. Krila ti, ionako, ničemu ne služe ako tvoje srce nije zarobljeno.  Zar ti tvoje vilinske majčice nisu objasnile kako se leti?
-Ako se vratim...počela je tiho govoriti  a on je prihvatio njene riječi i nastavio ih kao pjesmu koja je zvonila poput sjajnih zvončića.
Ako se vratiš tvoj će te pastir voljeti dok vam bude suđeno. Zamisli se djevojka i ne osjeti kad se njena krila koja joj do tada poskakivahu na leđima, raširiše i ponesoše je natrag. Pastir je spavao u kolibi. Djevojka ga poljubi tako usnulog, skupi se uz njega a on je privi u snu i poljubi u čelo najmekšim poljupcem na svijetu.
Tog se jutra Sunce stidljivo pojavilo iza planina. Pronašlo je pastira i djevojku zagledane u vodu.
-Sanjao sam da si otišla, govorio je on.
Ona nije odgovorila ništa, samo se pripila uz njega i osluškivala kako njeno srce bije negdje u njemu. Krila su joj treperila ispod haljine poput paučine koja je u zamku uhvatila sunce.
-Svaki put kada me zagrliš, ja se sastanem sa svojim srcem, napokon je rekla.
Onda su se pogledali i nisu više govorili ništa. U tom dugom i nježnom pogledu, sreli su se kao u nekoj prekrasnoj zemlji u kojoj su bili jedno.









Wednesday, June 27, 2012

Zbunjitis




Pa, pa, pa sad!
Ako baš hoćeš,
ni  Zemlja nije baš okrugla,
ne misle isto čudotvorci, stihoklepci
mudrozborci i čarobni grah.

Ponekad se stvore piramide
tamo gdje su ih najmanje pošli tražiti
zakoni fizike na nečijem dlanu
divnim čudom prestanu  važiti,
ponekad vidiš gradove kojih nikad nije bilo
i  izmisliš riječi koje samo tebi nešto znače.

Pa, pa, ako baš hoćeš objasniti čudo,
kad se u mašti odvažiš na let,
pogledaj  pažljivo, onako sa strane
i pomislit ćeš kako su pogrešno sklopili svijet
tebi su drugačije kockice bitne,
one najmanje, najnježnije,
šarene, vesele, sitne

Pa, pa ako baš hoćeš!
Neke se riječi čuvaju kao zlatne ptice!
Neke se pišu pa izbrišu!
Neke se kažu pa se kaješ!
Pa, pa šta sad!

Ne vidimo svi Sunce
Nekima  ptice trebaju zacvrkutati „jutro je“!
Ima nas koji vidimo noć
tek kada nam kažu „smrklo se“!
Pa, pa šta sad!
I to što mi je riječ „pa“ slatka
ne mora značiti da sam patka
možda sam vilin konjic
zaljubljen u odraz lopoča u bari
možda sam...

Ali, čak i da smo ptice
čak i da smo zbunjilice
čak iako dođe dan
kad zamrzimo jorgovane
jadne, nedužne i krasne
pa pustimo gromove da ih spale
u fabuli neke okrutne basne!
Nije važno!
More je duboko a grožđe je sitno
plave se i to je ono što je bitno!
Naravno, bijelo grožđe se ne računa.
A ne računa se ni Crveno more.

Pa, pa eto!
Nešto je pjesma htjela reći
nešto o velikim stvarima,
ali se zamrsila,
otkotrljala u brzake
i sad pljuska kao šašavi slap
u slapu kap
u kapi duga
u dugi svijet
stvoren da se crta
da se sanja
da se u njemu živi!


Wednesday, June 6, 2012

Sada

Kao muha u svilenoj mreži
sapeta čvrstim nitima
ležim ulovljena
u  kapljici vremena.
Moja je sjenka pobjegla,
moj je korak otrčao,
moj se dan probudio
negdje bez mene.
Ne trebam ih.
Moj je krug savršen.
Rekao si riječi.
u kojima sam ostala
zarobljena,
sretna,
sita.




Thursday, May 31, 2012

Rasipništvo

S večeri,
otvaram veliki ormar, 
u duboke pregrade pospremim
nepotrošeni dan kao neotvoren dar
i zatvorim vrata.

Mnogo ih je unutra.
Znam da im se neću vratiti
izgubljeni su za mene.

Rasipnička, neviđena bahatost
djece koja ne znaju
kud će sa skupim igračkama.

Veliko, dobro lice rizničara
prima ih natrag
i ozbiljno vrti glavom.

Masakr




Preko krhkih svjetiljki,
kroz noć
razlila se magla.
Kao ogladnjeli psi
tragom nečega zakopanog u tami
pojurili su snovi.

Uronjeni u tople plahte
svojih gnijezda
klizavu svilu noći
igrali smo se čudima
sve dok ih nije pokosila
nemilosrdna konjica jutra.

Monday, May 28, 2012

Jabuke, knjige i ptice





  Bio jednom jedan brod i na njemu je živio gusar. Plovio je morima, sretao  ljude, bio raznorazne bitke... Kada bi se umorio od svoga gusarskog života, silazio je s broda na kopno i pretvarao se u trgovca koji prodaje knjige. Zašto baš knjige? Zato, što je gusar, za vrijeme dugih primirja na moru, između bitaka, pisao priče.

 Jednom je, lutajući kopnom, stigao u kraj u kome je živjela strašna kneginja. Narod ju je zvao, eh, pa sad, ne moramo prepričavati sve što narod kaže jer, kao što to uvijek biva s istinama, ni ona nije uvijek bila zločesta, samo ponekad. Živjela je u svojoj kuli, daleko od mora i tamo pisala knjige pune crne, bijele i ružičaste magije. Rijetki su bili oni koji su joj dolazili u posjetu pa je  magiju svojih priča iskušavala tako što ih je glasno čitala pticama koje su se okupljale oko njenog prozora.
Kada bi joj dojadilo razgovarati s pticama ona se iskradala iz svog dvorca, prerušena u djevojku sa sela. Lutala bi tako poljima i šumama. Ljudi bi je pozdravljali i ne sluteći ko se krije ispod pletenica i umilnog osmijeha. Samo su je ptice umjele prepoznati ali ljudi ne vjeruju pticama pa je tako bila sigurna.
Lutajući tako,  nabasali su jedno na drugo. Gusar se spotakao o granu koja se isprječila na putu kojim je, baš tada, prolazila kneginja njišući korpom punom jabuka. Gusar je kupio svoje knjige iz prašine a kneginja mu je, umiljato ponudila pomoć. 
Pošto su pokupili knjige, sjeli su na jedno oboreno deblo i jeli jabuke iz njene korpe. Kneginja se smješkala, gusar se crvenio i tako su se zaljubili. 
Priča ne kaže ništa o tome gdje su pronašli kuću, je li bila bliže moru ili starome gradu u kojemu je stolovala kneginja. Valjda i u pričama postoji vrijeme kada se glavnim junacima dozvoli da se malo sakriju od očiju radoznalih čitalaca i posvete onome što zaljubljeni već rade kad su u tom stanju; mahanju trepavica, držanju za ruke, izgovaranju riječi od kojih se crveni...
Dakle, nastavak priče pronašao ih je u istoj kući, nekoliko poglavlja kasnije. I dalje su se osmjehivali, jeli jabuke i listali knjige. Samo što je kneginja sve česće prilazila prozoru i dozivala ptice a gusar oštrio kuhinjske noževe i solio vodu za piće.
Možda bi živjeli tako zajedno dugo, dugo da gusar nije, nehotice, gađajući neku zamišljenu metu, najoštrijim nožem pogodio krilo najdraže ptice svoje drage.
Zacrnilo se nebo od njenih pogleda a tamne oblake prošarale su munje njenog bijesa. Gusar, naravno, nije ostao dužan nego se sa svim žarom svoje gusarske duše bacio u bitku čime je stigao. Najbolje bi bilo preskočiti i ovaj dio priče jer ljude kao i u ljubavi tako i u sukobima, ponekad samo treba ostaviti na miru.
Bilo kako bilo, kneginja se opet našla u svom dvorcu a gusar na svom brodu a između njih su trčali umorni glasnici, noseći u torbama pisma puna bibera.
Trajalo je to dugo, dugo, sve dok se svi glasnici nisu toliko umorili da su popadali sa svojih konja.
Ptice se više nisu primicale prozoru na kome je zlovoljna knjeginja čitala stihove pune sirćeta. 
Gusari više nisu htjeli ići u bitku pored druga koji je neprijatelje napadao olovkama umjesto mačem.
Polako su se, od svega, umorili, napokon, i njih dvoje.
Gusar je naoštrio srce posljednje olovke i napisao jedno kratko pismo s nekoliko rečenica: 
-Oprosti mi! Nisam znao da je ptica tvoja. Nije lijepo ubijati ptice ma čije one bile!
Kneginja je, još  neko vrijeme, mrko odbijala popustiti ali je na kraju i ona poslala jednu hrabru pticu koja je gusaru šapnula nesto.
Kako se priča završava...kao i sve prave priče, s nekoliko krajeva. 
Gusar je vodio svoje bitke, kneginja je stolovala u svome gradu ali ponekad, u posebno doba godine, kada bi mjesec postajao srebrn i bucmast, iskradali su se oboje u tamnu noć, jeli jabuke, listali knjige i smješkali se jedno drugom!


                    Jagoda Iličić


Saturday, May 19, 2012

Između mene i tebe


Između mene i tebe nekoliko slova u abecedi,
kilometri planina i bezbroj malih,
 prašnjavih, autobuskih stanica.
Između mene i tebe
nešto što se nikako
ne da podijeliti
iako to pokušavamo,
dugo i strpljivo.
Između mene i tebe
jedna razigrana plesačica na žici.
Širiš ruke ne bi li  je uhvatio 
ako joj se korak zaplete.
Između mene i tebe
modra rijeka,
plavi zec, čuperak kose,
 i sve ono čega se Barbara sjetila
dok je pljuštala kiša.
Između mene i tebe
put od žutih cigli
kojim ti požurim u susret
kad god mi se osmijehneš
iz daljine.








Friday, May 18, 2012

Ljuljaška za Trnoružicu


Ljudi vole na različite načine. Iz obijesti, požude, razuma...ove posljednje ljubavi  su najgore. Licemjerne, naštimane kao enterijer dnevne sobe u izlogu robne kuće. Savršene, udobne. Jedina mana im je to što nisu dom. Prije ili kasnije otkriješ da su anarhija i beskraj vlastite samoće mnogo bolji i jestiviji od savršenog reda izloga u kome je teško biti živ.
Svako ima svoje vreteno, ormar, jastuk i poljubac. 
***

Ruže su poludjele od bola. Počele su divljati u svom nježnom svijetu, razgoropadile se i razgranale kao čudovišta. Uzaludni su bili svi pokušaji da se urazume. Nešto je bilo ostavljeno u samoj zemlji, neka čudna magija koja ih je tjerala da rastu i prijete oštrim, sjajnim trnjem.
 -Neće na dobro, šaputali su  kraljevski mudraci!
Dvorište im je uskoro postalo tijesno. Kao neka varvaska pošast, prešle su brižljivo čuvane granice svojih lijeha i okomile se na bijele, visoke zidove. Uspuzale su se uz vitke kule, ugušile pobunu rascvjetalih hortenzija koje su pokušale cvjetati svoj dio priče.
Kada su, napokon, u svoj prekrasni zagrljaj stegle cijeli zamak, okupirale sve prozore i ostavile stažare na zidovima, posustale su i ukočile se kao kotač slomljen na strmoj nizbrdici.
Zaustavio ih je pogled sa zidina, taj duboki, široki, beskrajni pogled koji je oduzimao dah. Mislim da su tek tada razumjele da su ruke koje su toliko voljele otišle preko  duboke, plave vode, negdje u široki svijet i da im se više nikada neće vratiti.
Da su mogle, sakrile bi se u svoje korijenje, kao postiđena djeca. Ali, bilo je prekasno za to. 

Saturday, May 12, 2012

Remek djelo Elmera književnika







Zvanje književnika pomalo liči na najstariji zanat na svijetu. Pisac dijeli intimu svog srca, dopušta drugima da zavire u najskrovitiji dio njegovog bića.
Dobro je dok samo pisac zna da je pisac. Problem nastane kada za to saznaju i drugi, pročitaju to što piše pa počnu sa „seciranjima“. Ako je djelo dobro, naći će se mnogo onih koji će se osjetiti pozvanim da „komadić mesa“ izvuku iz konteksta cjeline, da ga razgledaju i trpaju u različita „nova jela“.
Ako nije...eh , sve ovisi o kontekstu. O panorami koja se prostire iza piščevih leđa.
Najteže je onima koji iza leđa imaju samo oblake od kojih zidaju svoje književne kule.
Elmer je pisac otkako zna za sebe. Još je u školi pisao pjesme koje su se čitale na svim smotrama „Titovim stazama revolucije“. Dugo je godina pokušavao objaviti svoju prvu zbirku.
Prijatelj mu je savjetovao da promijeni žanr.
-Trebaš pisati o nečemu što će se ljudima dopasti. Ljubav, politika, trileri, to se čita. Ne razmišlja svijet više o smislu života.
Te su riječi razlog zbog kojeg je Elmer uzeo u ruke olovku u želji da napiše remek djelo po kome će ga pamtiti. Počeo je ovako:
Noćas je podivljali vjetar jahao nebom prepunim snježnih oblaka. Gurao je prozore i lomio gole krošnje strpljivog drveća. Bijesno se ritao između zidova uplašenog grada. Ja sam preživljavao trenutak staklene kugle koja pokušava skupiti svoje dijelove nakon rasprsnuća. Po ko zna koji put. Dijelovi neće doći na svoje mjesto. Pomiješat će se slike i tragovi. Ma što majmuni mislili o tome, nije lako biti čovjek. Prokletstvo zvano «biti svjestan» čini nas izgubljenima daleko više nego da se u nekoj lisnatoj džungli njišemo na lijanama. Ima dana kada ranjeni čovjek poželi prebiti noge prvom pračovjeku koji se usudio pokrenuti mašinu zvanu civilizacija.
Od tada čovječanstvo igra video igricu čije faze postaju sve složenije i zahtjevnije, treba izbjeći sve više zamki. Preživljavanje se pretvorilo u novu vrstu umjetnosti .
-Ako ovo bude čitao neko ko ne priznaje Darvina, gotov sam, pomisli on. Isto će se desiti ako moje djelo dospije u ruke čovjeka koji ne zna kako izgleda računar.
Trebao bih u tekst uvesti kakvu ljubavnu priču ili možda događaje iz moga djetinjstva? Ljudi čitaju tekstove u kojima im se savjetuje kako nabaviti novac ili kako platiti račune.
Koga zanima moja»životna realnost», s tugom se počeo pitati Elmer.
Kada bih natjerao svoju maštu da izmisli nešto poput Hery Pottera? To bi već bilo nešto. Suviše sam nervozan za to. Suviše iscrpljen hodanjem po tankoj žici opstanka. Pala mu je na pamet priča o marioneti, lutki koja je pobjegla i svoje konce hrabro zavezala za krošnju visokog drveta.
Moji su konci čvrsto zavezani za bankovne račune, pomislio je Elmer. Svako jutro kada banke otvore svoje šaltere, dio mog dostojanstva odlazi na rasprodaju rabljene robe, moje se strepnje umnožavaju s
 kamatama .Visim na vrhu drveta pa iako znam da je mjesto na koje sam se zakucao moj vlastiti izbor ne mogu a da se ne čudim otkud ja tu?
Lako je bilo pisati pjesme u školi, razmišljao je dalje, onako za sebe. Književnost je bila na cijeni. Mogao bih sada napisati, recimo, nastavak nekog poznatog djela kao što je, na primjer, Danteov Pakao. Od tada su se vremena malo promijenila.
Da sam ja Dante u moje bih krugove rasporedio savim drugačije prestupnike. Ne sjećam se da je on pominjao kreditne službenike i bivše supruge?
Pakao je zgrada preko čijeg praga pređeš ruku pod ruku s bračnim drugom.
Na recepciji se odrekneš osobnih podataka,odrede ti ražanj ispod koga potpale vatru pa ti čas prže srce čas bubrege. Juriš, trčiš, stvaraš. krpiš, (pakao je pun glagola koji te iscrpljuju) .
Ali, negdje usred razmišljanja o paklu on se zastidje samoga sebe. Taj bi tekst izgledao jeftino, za narod...
S nekim se stvarima ne bi trebalo igrati. Ne postoje riječi koje mogu opisati kako su se osjećali ljudi koji su smrt gledali okom u oko, ne postoji rečenica u koju možeš obući bol majke čije dijete boluje od bolesti koja nikad neće biti izliječena. Samo oni znaju kako je vreo njihov pakao.
Pobjesnim uvijek kada slušam priče onih što su se «poistovjetili» s žrtvama i na njihov račun pobrali nagrade, političke poene ili sumnjivu slavu.

Ljudi vole iluzije. Teorije koje im pojašnjavaju razlog postojanja. Na stolu je, u zdjeli, jedna usamljena naranča čekala da bude pojedena. Elmeru slučajno pogled pade na nju i on poče pisati svoje remek –djelo:

Zamislite polje na kome, negdje blizu mora, rastu naranče. Topli, slani vjetar povija im grane poput nježnog ljubavnika, sunce rasipa obilje svoje raskoši nad zelenim krošnjama. Zlatni plodovi njišu se milovani vjetrom. Naranče zriju i postaju teške i sočne. Dobro pamte ljepotu u kojoj rastu. U njihovu svježu srž upija se značenje svjetlosti, zraka i mudrovanje zemlje, čvrstoća korijena i šapat lišća. Tajanstveni kod upisuje se u svaki plod.
Rastu na samom izvoru života. Svakog dana, tajanstvena sila uzima jedan po jedan plod i odnosi ga. Gdje? Tamo gdje počinje život. Svako srce biva darovano narančom. Svaki čovjek pokušava drugima pokazati, cijelog svog života šta nosi u svom srcu. Neki uspiju neki ne ali ono što zasigurno znam jeste istina da čovječanstvo najviše duguje ljudima od čijih je srca život napravio đus.

Sunday, May 6, 2012

Riječ


Razlomila se,
kao bijela zraka,
kao kap vode,
u mnoštvo malih značenja.
Promijenili su je jutro,
podne i dan.
U razigranim mislima ljudi,
ugnijezdila se,
kako je mogla.
Pronašla dom ili samo prenoćište.
Nikada je nismo razumjeli potpuno
i nikad joj se više,
nismo vratili,
jer, nismo znali kako
stići ponovo do početka
kada je riječ

bila samo jedna.

Snoviđenje

Ispljunula me noć
u ovo jutro
kao košticu pojedene voćke.
Sve što je na meni bilo
sočno, svježe, jestivo..
 ostalo je u tom snu

Školovanje


Ah, kako je to egzotično!
Aboridžani crtaju stoljećima
iste crteže,
Bušmani love
u sprženim stepama Afrike.
Naši nomadi nisu tako zanimljivi.
Oni samo smetaju na semaforima,
ili kupe odbačene stvari iz kontejnera.
Julia Roberts, začas,
izgradi karijeru!
Ne kao ove naše sponzoruše!
Eh! i ih! rezervirani su
za ljubavne priče s Bospora.

Čemu učite tu djecu,
pita učiteljicu jedan
nezadovoljni djed?
Stvarno?
Čemu ih učimo?

Sunday, April 29, 2012

Sloboda




Sloboda nije uvijek
vrč bistre, hladne vode.
Prije nego li je doista okusiš
gorka je, strašna,
  plaši svojim beskrajnim,
moćnim krilima,
kao nepoznato čudovište.
Ne možeš je zauzdati,
ne možeš je pokoriti,
možeš joj se jedino
prepustiti jer,
divna je
kad je istinski
 odabereš!

Friday, April 27, 2012

Postojanje


Nisam ti dah, jutro ni nebo.
Nema me ispod jorgana
kojim se pokrivaš u sumrake,
vrijeme koje smo načeli
peklo se za gladne godine
 ljudi koje ne poznajem.
Nisam i nema me,
a ipak, u toj mrvi vremena
u kojoj nestane sve što je uz mene
i sve što je uz tebe,
kada se izbriše krajolik
kojim smo se ogrnuli,
u tom zrnu
rodi se cijeli svijet
naslikan na prekrasnoj slici
u kojoj jesam
sve ono što sam ikada htjela biti.

Kako se zove ta divna zemlja u kojoj postojim?

Zjenica





Vodi je da teče
kaže moj prijatelj, pjesnik.
Šta je čovjeku?
Šta ženi?
Ispod ovog neba koje ne postoji,
već nam se samo pričinjava
kao sve u životu što nam se čini
što ne postoji
izuzev privida u našim očima.
Toliko se toga rodilo
umrlo
isčezlo
u malenom, tamnom otoku
na kome se rađaju naši pogledi.

Jagoda Iličić

Wednesday, April 25, 2012

Nježnost




Divna je ova pjesma koju mi poklanjaš.
 Čini čuda u mojoj glavi.
 Šetam i čujem kako zveckaju  rime,
 jutrom me žuljaju grudi
zarobljene u tvom zagrljaju,
ove koje nosim samo su hologrami.
 Zabridi mi koža, iznenada,
na tajnom mjestu iza uha,
zastanem i nasmiješim se
nekom nevidljivom glasniku
 koji promakne zrakom.
Nosim ti slatkiš na usnama,
  dijelim s tobom jutarnje novosti,
i dan je uvijek sunčan,
i  korak mi je lak
  Moje tabane golicaju rese čarobnog tepiha,
 veliki duh ispunjava sve što poželim.
 Isti je ti
živi u lampi
 lampa je u mom srcu
 i ja je milujem
 svaki dan!

Čekanje



Nekima polazi za rukom
razvući trenutak
na čitav roman.
Neki roman
svedu na trenutak.
Neki nemaju ni roman
ni trenutak.
Oni se, jednostavno,
još nisu rodili.
Za sada žive
samo svoje čekanje

Tuesday, March 27, 2012

Proricanje




Stavljam minđušu,
ogrćem šal,
palim svijeće i
proričem samo sretne stvari.

Kupim u svoju šarenu torbu
sve što su drugi zaboravili
odbačene marame, iznošene cipele
rukavice, ogrlice
u rukavicama su ostale sjenke darova
u maramama otisci zagrljaja
u cipelama koraci koji su žurili nekome...
i ne znam zašto se čude
kada im vratim
komad nečega čega su se odrekli
u tihom plesu zaborava.
Tako je to,
neki gube,
neki sakupljaju,
meni je da proričem sretne stvari
i zveckam svojim minđušama.

Sve što se prepozna
u nečemu, nekome, negdje,
miriše na tragove ostavljene,
na nekoj zaboravljenoj cesti.
Ne postoje proljeća,
postoji samo svijet
koji postane vidljiv, ogoljen, mirisan
onakav kakav jeste,
ispod svilene bjeline zime,
u podivljalim bojama jeseni,
opustošen u jesenskim kišama,
i ti znaš šta pripada tebi
i čemu se raduješ
samo se, ponekad, teško sjetiti
kako miriše bagrem
i gdje je živa voda
na kojoj smo vječito mladi.



Stavljam minđušu,
ogrćem šal,
palim svijeće i
proričem samo sretne stvari.