Godinama poslije

(Odlomak iz romana koji je u pripremi „Nomadi“)




Lijepo je nordijsko nebo obasjano suncem. Dani poslije dugih i mučnih kiša stignu kao blagoslov. Žedni svjetlosti izmilimo iz zidova u parkove i na osunčane trgove. Strancima je uvijek čudno kada stignu u Geteborg za vrijeme lijepog vremena. Čude se licima okrenutim suncu u nevjerovatnom spokoju, kao da piju samu vodu života. Ne razumiju tu našu žeđ ljudi koji dolaze iz primorskih gradova. Njihove molitve prizivaju kišu ...Nama..kako sam se lako poistovjetio s tim „nama“...?Lako -možda. Sada, nakon niza godina u kojima nisam znao na koju sliku okačiti to „nama“... da li u dvorište ispod sitnog, plavog grožđa koje niko ne jede, ispred kuće skrpljene od ručno napravljenih opeka usred brdovite, bosanske zemlje. ili to „nama“ pripada slici snimljenoj ispred statue postavljene pred Pozorištem u Geteborgu. Pištolj zavezane cijevi, da rata više ne bude...Oni ne znaju šta je rat..nije ga bilo u Švedskoj stotinama godina unatrag.
Moja su djeca rođena ovdje. U njihovim glavicama Bosna je povezana s bučnim posjetama brojnoj familiji koja nas dočeka svakog ljeta. Svakog..sada već i preskočimo koje. Djeca rastu i ljeto žele provesti s vršnjacima koji govore istim jezikom. Čim pređemo granicu postajemo stranci rođenoj djeci. Iskopamo iz same utrobe prošlosti uspomene koje ona ne razumiju. Veselimo se stvarima koje u njima ne bude ništa izuzev čuđenja.
Negdje , u nekom vremenskom džepu, zapela su sjećanja naše generacije. Bosna u kojoj smo živjeli kao djeca više ne postoji. Mnogo toga više ne postoji...previše! Ne zaranjam više tako često ispod površine. Lakše je živjeti dan za danom. Ponekad je mašina koja nas drobi milosrđe...umor je najbolja brana snovima. Umoran čovjek brzo zaspi. Nema vremena za sjećanja. A sjećanja su kao odjeća. Što ih rjeđe nosiš to se više zapliću u mrak ormara sve dok ne zarone sasvim izvan dometa naših ruku. Postanu blijeda i iznošena. Uskrsnu tek kada se vratimo mjestu koje smo nekada zvali dom. I što sam stariji to mi je teže stupiti nogom na stari seoski put.
Kroz polja na kojima nema pšenice, pokraj kuća u kojima niko ne živi. Pusto, sablasno, naseljeno uspomenama.
Nikada nisam pisao o tim godinama užasa. Teško je nositi tugu bez glasa. Tvrd orah koji ne daje ploda ali ti stalno pritiska utrobu.
Nisam pisao o djeci koja su učila u skloništu dok su nam iznad škole fijukale granate, o teretnim vozovima kojima smo dolazili u grad, vozovima poput onih kojima su ljude vozili u Aušvic a opet,...nismo išli pješke.
Nisam pisao o Kapiji, stravičnoj tišini osakaćenih tijela i vrisku nas koji smo preživjeli. Nisam mogao pisati o tome.
Bezbrojnim konvojima koji se nisu vraćali, odlazili su moji prijatelji. Sve ono što su za nas, u dragocjenim seharama djetinjstva spremale naše majke, nestalo je. Nismo trebali tako rasti.
Opustjela su polja, otišli su ljudi...Samo starci i jeziva tišina ispod dubokog, plavog neba
Sada, godinama poslije, skoro da ne postoji zemlja u kojoj ne živi neko iz moga kraja. Razišli su nam se putevi, zaživjeli smo različitim životima, djeca nam ne govore istim jezicima.
Čim nogom kročim na seoski put, kao iz zasjede sačekaju me uspomene i ja ne znam kako se izboriti s njima. Previše je prostora za tugu. Oronula kuća na vrhu brijega, majka koja je preko noći nestala u skrhanoj starici koja iščekuje ko će joj od djece, razbacane po svijetu, otvoriti vrata.
Ta njena strpljivost gora je od tišine zasijane sjećanjima.
Neki drugi život živjeli smo tada. Neki čudan život živimo sada.
Kroz pusta polja, njive obrasle travama, pokraj voćki otežalih od plodova koje niko ne bere, povede me put.

Talas i obala

Žurio je talas
svojoj stijeni na obali
šaputao mu vjetar i zlatno sunce
prozirna je pjena, poput svečane košulje
prekrivala njegov vrh
rasprsnuo se val, sretan
i mnoštvo je iskričavih kapi
zasvjetlucalo poput dragulja
šaputao je vjetar i zlatilo se sunce
nad dubokim morem, punim talasa.
* * *

Zlatna zamka

Ptica uhvaćena u zlatnu zamku sunca
Na bistrom nebu iznad septembarskog jutra
Počinje novi dan poput neobičnog poklona
Ostavljenog tu, na obali, za nas
Koji smo netom stigli iz snažne,tamne vode
Nas, koji smo u potrazi izronili
Potonule dragocjenosti , alge i školjke
Nas, koji smo i ne znajući
Razapinjali ribarske mreže u svom snu
Ne bi li pronašli davno potonule lađe
Noć,prostor u kome je srce poludjeli kompas
Jutro,obala na koju nas izbace talasi
Blagoslovljena svjetlost što snovima
Oduzima snagu
* * *

Zašto "Nomadi"?

Nomadi lutaju prostranstvima u potrazi za zelenijim pašnjacima,paleći ognjište gdje god se osjećaju dobro. Pojednostavljeno tumačeći sve to: ognjište znači toplinu,pašnjak znači hranu a prostranstva znače prostorni i vremeski okvir u kome se sve to događa. Na kraju samo trebamo postaviti sebi pitanje koja je vatra u stanju ogrijati naše srce, kakva hrana najbolje prija našem biću i kojim smo koordinatama odredili putanju vlastitog lutanja.Zaključak se nameće sam. Nismo li svi mi nomadi na neki poseban i samo nama svojstven način?



Tim nije bio lijep čovjek, ne na način kojim svjetski modni magazini mjere ljepotu. Njegova kosa, opasano rijetka na tjemenu, spuštala se u tankim pramenovima sve do ramena. Nosio ju je vezanu u rep. Širokih ramena ali kratkih nogu kretao se mornarski samouvjereno. Najljepši ukras njegovom licu bile su plave ,čiste oči iza naočara bez okvira.
Odeta ga nikad nije gledala očima drugih ljudi. On je za nju uvijek bio njezin hodajući dnevnik, dežurno rame za plakanje, prijatelj koji zna sve i ne sablažnjava se ni radi čega.
Idem, odlučila je iznenada te večeri nakon što se opraštala od Tima. Tim je otišao u svoj hotel a Odeta se vratila kući. Poštansko sanduče i dalje je prijetilo netaknuto, poput skrivenog zlikovca u holu njezine zgrade.
Počela je pakirati stvari za put. Malo odjeće, kuhalo za kafu i puno papira. Radovala se ali i osjećala laganu strepnju negdje u nekom skrivenom, neistraženom dijelu misli. Neću sada misliti o tome, skarletovski hrabro zanemarivala je pitanja što su uporno jurišala na njezinu savjest. Njegova žena, šta će reći kad sazna? Ali ja sam , s te , ženske strane, bezazlen stvor u njihovom bračnom životu. Skoro kao ameba, bez spola. Tim i ja smo prijatelji, na kraju krajeva, ja ga poznajem duže, mnogo duže nego ona.
Možda i nije u redu, mudrovala je peglajući džins, neuspješno i nestrpljivo prelazeći preko platna presušenog u sušilici rublja. Mrzim peglanje!
Misli su joj preskakale prepone u glavi poput zbunjene žabe, s lokvanja na lokvanj.
Do vraga i ispravan život! Ispravna sam već godinama i nisu mi dodijelili nikakvu medalju radi toga. Jednom, barem jednom, u nizu posljednjih godina, učinit ću nešto uzbudljivo i impulsivno. Na kraju krajeva, to je samo obična reportaža o Kotromanićima , zajednički projekt profesora i novinara, spoj dokumenta i lirike...prestani s tim glupostima!!! Naređivala je sama sebi dok se, uznemirena trkom pitanja i odgovora u vlastitoj glavi, spremala u krevet. I dok je zaranjala u svoje žute, frotirne plahte veliko lice punog mjeseca umirujuće se osmjehivalo s tamnog neba. Nešto poznato, mjesec, nebo, moji veliki prozori i stara siva, udobna pidžama. Dobar pokušaj ali nemir se ne liječi rutinom. Nemir je uvijek, predhonik neke velike bitke, vjesnik koji viče: „Spasite grad, zatvorite kapije, osigurajte utvrdu...
Odeta je jedva zaspala te večeri, Sanjala je teškim, isprekidanim snom, budila se na mahove da bi ugledala ravnodušno lice ogromnog mjeseca ogrnutom tamom.


Jagoda Iličić

"Nomadi"

Koliko nas živi sada, u ovome trenutku?? Čini mi se da neprestano pokušavamo kupiti komad bijega na raznim mjestima.Od čega to bježimo tako ustrajno?Gdje smo izgubili čvrsto tlo i nebo iznad njega? Sjedim na brdu iznad kuće u kojoj sam rođen. Tišina ljepote uspavljuje me.
Daleko od gradske vreve, poput bumeranga, u srce nam se vrati sve ono što jesmo, sve ono od čega bježimo, sve potankosti o smislu i trajanju...teško je podnijeti težinu neba ako ti je srce prepuno tereta.
Naviknemo uzmicati s godinama. Između datuma, i rokova, ukradeni predah kroz prozor na monitoru dok šef ne gleda, igrica sakrivena na dnu ekrana, otvoren prozor za chat...prepune police hipermarketa, ponude u poštanskom sandučetu, ulice kojima hodaju lica s maskama. Savršena krinka uzmicanja. A onda dođeš na dvorište stare kuće i sve ono od čega bježiš sruči ti se na glavu kao teška, jesenja kiša.
Malo je ljudi s kojima mogu govoriti o ovome. Jedan živi preko oceana, na drugom kontinentu. Nekad smo bili najbolji prijatelji. Ne čujemo se često. Nemamo vremena..kakva otrcana fraza! Mislim da će prije biti da nemamo snage za svakodnevno prekopavanje po zgarištu sa koga smo otišli. Ponekad prođe i godina dok ne podignemo slušalicu. Uvijek nastavimo razgovor na istom mjestu, kao da smo juče sjedili zajedno. Sve što je došlo poslije nema nekog značaja u tim našim govorima. Spomenemo uzgred neke važnije događaje, čestitamo kakav rođendan ili godišnjicu.
Kada me zaboli mali ožiljak u duši tada moram pronaći nekoga ko je dijelio samnom vrijeme tada, ko zna o čemu govorim, neko ko razumije „žutu minutu“ mog srca .
Prekopamo sjećanja, izgovorimo monologe, svako svoj, ponekad i u isto vrijeme, i nakon toga, kada i posljednja riječ iscuri poput zna pijeska u pješčaniku, probudimo se u ovome što se zove sada i pobjegnemo, svako u svoj folder, složen u ogromnoj datoteci ljudskih sudbina.
Volim moju ženu. Moja djeca rastu sigurna i voljena u našem malom svijetu. Ona je vidljivi dio moje stvarnosti na koji se vraćam da bih udahnuo, da bih preživio. Zahvaljujem Bogu na njenoj pitomoj prirodi, na njenoj dražesnoj razigranosti za koju se ne hvataju mračne sjenke prošlosti.Ne znam naslućuje li olupine razbijene flote potonule iza osmijeha namreškanom na mom licu. Nikada joj nisam mnogo govorio tome. Zna da sam preživio rat, zna da u meni ima krhotina na koje se može posjeći ako tapka u potrazi za onim što je se ne tiče. Nikada ne pita prva. Prima onoliko koliko sam joj sposoban dati i nije nesretna radi toga.
Kada sam bio mlad mislio sam da je jedina prava i iskrena ljubav ona u kojoj se sve dijeli, i ona zadnja najcrnja misao, i san i radost, sve.Zato su mladelačke ljubavi gorke. Nikada ih ne bih ponovo preživio. Niko nije u stanju biti toliko nesretan kao zaljubljeni srednjoškolac.
Sjećam se moje djevojke iz gimnazijskih dana.Volio sam je potajno mnogo prije nego što je ona počela voljeti mene. Nije bilo tajni među nama. Toliko smo vremena provodili zajedno da više nismo mogli disati ni jedno uz drugo ni jedno bez drugog.
Potražio sam je jednog ljeta krišom, dok je moja porodica pripremala neki piknik na otvorenom. Lagao sam da idem u kupovinu i čudio se kako laž glatko klizi s mojih usana. Nije me pekla savjest. Ovo sada nema nikakve veze sa onim što je bilo i što je nastavilo živjeti samo za sebe.
Razgovarali smo dugo, poljubio sam je tražeći onaj okus velikog odmora i sendviča sa šunkom i sirom. Ne znam koga sam tada ljubio. Ženu na čijem licu nevidljivi kist crta prve bore ili djevojčicu o kojoj sam sanjao u godinama kada nisi ni dijete ni muškarac.
Nije se mnogo promijenila. Da sam ostao duže možda bi se ta skrivena iskrica i rasplamsala u mali požar ...ali nije. Nije mi dozvolila. Poslije sam zahvaljivao providnosti na njenoj mudrosti. Tajne veze su teret. Tajne ne vole čučati u mraku. Imaju ružnu osobinu da objave svoje lice tamo gdje ih najmanje očekuješ.
Moj brak možda i nije ono o čemu sam sanjao. Ne gorim velikom i isključivom ljubavlju o kojoj pišu romani ali je vatra našeg ognjišta dovoljna da ogrije naša srca i da znamo da nam je hladno kada se udaljimo suviše daleko.
Njena i moja krv pomiješala se u našoj djeci. Nijedna stara ljubav ne može se mjeriti s tom istinom. Mogu poželjeti, ponekad , neke usne koje sam davno ljubio, mogu se sjetiti naručja ili sitnica koje su me radovale, ali, kada noću, osjetim toplinu njenog tijela tik uz moje,kada planiramo rođendanske zabave, kada pijemo u kafeu pored parka čekajući da djeca završe trening, ja znam gdje pripadam i znam da mi je dobro.



( Jagoda Iličić "Nomadi")