Proricanje

Stavljam minđušu,

ogrćem šal,

palim svijeće i

proričem samo sretne stvari.

Kupim u svoju šarenu torbu

sve što su drugi zaboravili

odbačene marame, iznošene cipele

rukavice, ogrlice

u rukavicama su ostale sjenke darova

u maramama otisci zagrljaja

u cipelama koraci koji su žurili nekome...

i ne znam zašto se čude

kada im vratim

komad nečega čega su se odrekli

u tihom plesu zaborava.

Tako je to,

neki gube,

neki sakupljaju,

meni je da proričem sretne stvari

i zveckam svojim minđušama.

Sve što se prepozna

u nečemu, nekome, negdje,

miriše na tragove ostavljene,

na nekoj zaboravljenoj cesti.

Ne postoje proljeća,

postoji samo svijet

koji postane vidljiv, ogoljen, mirisan

onakav kakav jeste,

ispod svilene bjeline zime,

u podivljalim bojama jeseni,

opustošen u jesenskim kišama,

i ti znaš šta pripada tebi

i čemu se raduješ

samo se, ponekad, teško sjetiti

kako miriše bagrem

i gdje je živa voda

na kojoj smo vječito mladi.

Stavljam minđušu,

ogrćem šal,

palim svijeće i

proričem samo sretne stvari.

Dan poezije

Gdje je poezija u ovom današnjem društvu,

 pitala je stroga novinarka s ružom na glavi?

Zašto ljudi ne čitaju knjige,zašto...

Tražila je  odgovor koji može svesti na nešto

što bi prepoznao SI sistem,

kao da je riječ haljina,

samo moraš pogoditi broj i progutati cijenu.

 

Poput lošeg  đaka migoljila sam se između odgovora

jeftinih odgovora za jeftinu javnost

ljudi su gladni, nema tu poezije.

 

A onda me dočekalo jutro,

plavo jutro izvan zidova, daleko od kamere

i ruže iznad mikrofona.

S trga su sklanjali klizalište

Gdje li  su nestali svi oni snjegovi?

Sanjiva djeca žurila su u školu

U mojim su mislima zamirisale kupine.