Bio jednom jedan brod i na njemu je živio jedan gusar. Plovio je gusar debelim morima, sretao različite ljude, vodio raznorazne bitke a kada bi se umorio od svoga gusarskog života, silazio je sa svog broda na kopno i onda se pretvarao u prodavača knjige. Zašto baš knjiga? Zato što je gusar, za vrijeme dugih primirja na moru, između bitaka u kojima nije ubijao ljude pisao priče.
I tako, kada bi odložio mač, prihvatio bi se knjiga a oboje su mu ležali u ruci kao saliveni.
Jednom je, lutajući kopnom, stigao u kraj u kome je živjela strašna kneginja. Narod ju je zvao, eh, pa sad, ne moramo prepričavati sve što narod kaže jer, kao što to uvijek biva s istinama, ni ona nije uvijek bila zločesta, samo ponekad. Živjela je u svojoj kuli, daleko od mora i tamo pisala knjige pune crne, bijele i ružičaste magije. Rijetki su bili oni koji su se usuđivali doći u posjet ozloglašenoj kneginji pa je ona magiju svojih priča iskušavala tako što ih je glasno čitala pticama koje su se okupljale oko njenog prozora.
Kada bi joj dojadilo razgovarati s pticama ona se iskradala iz svog dvorca, prerušena u djevojku sa sela. Lutala bi tako poljima i šumama. Ljudi bi je pozdravljali i ne sluteći ko se krije ispod pletenica i umilnog osmijeha. Samo su je ptice umjele prepoznati ali ljudi ne vjeruju pticama pa je tako bila sigurna.
Lutajući, tako, jednom su nabasali jedno na drugo. Gusar se spotakao o granu koja se isprječila na putu kojim je, baš tada, prolazila kneginja njišući korpom punom jabuka. Gusar je kupio svoje knjige iz prašine a kneginja mu je, umiljato, ponudila svoju pomoć.
Pošto su pokupili knjige, sjeli su na jedno oboreno deblo i jeli jabuke iz njene korpe. Kneginja se smješkala, gusar se crvenio i tako su se zaljubili.
Priča ne kaže ništa o tome gdje su pronašli kuću, je li bila bliže moru ili starome gradu u kojemu je stolovala kneginja. Valjda i u pričama postoji vrijeme kada se glavnim junacima dozvoli da se malo sakriju od očiju radoznalih čitalaca i posvete onome što zaljubljeni već rade kad su u tom stanju; mahanju trepavica, držanju za ruke, izgovaranju riječi od kojih se crvene u licu...
Dakle, nastavak priče pronašao ih je u istoj kući, nekoliko poglavlja kasnije. I dalje su se osmjehivali, jeli jabuke i listali knjige. Samo što je kneginja sve češće prilazila prozoru i dozivala ptice a gusar oštrio kuhinjske noževe i solio vodu za piće.
Možda bi živjeli tako zajedno dugo, dugo da gusar nije, nehotice, gađajući neku zamišljenu metu, najoštrijim nožem pogodio krilo najdraže ptice svoje drage.
Zacrnilo se nebo od njenih pogleda a tamne oblake prošarale su munje njenog bijesa. Gusar, naravno, nije ostao dužan nego se sa svim žarom svoje gusarske duše bacio u bitku. Najbolje bi bilo preskočiti i ovaj dio priče jer ljude kako u ljubavi tako i u sukobima, ponekad samo treba ostaviti na miru.
Bilo kako bilo, kneginja se opet našla u svom dvorcu a gusar na svom brodu a između njih su trčali umorni glasnici, noseći u torbama pisma puna bibera.
Trajalo je to dugo, dugo, sve dok se svi glasnici nisu toliko umorili da su popadali sa svojih konja.
Ptice se više nisu primicale prozoru na kome je zlovoljna knjeginja čitala stihove pune sirćeta.
Gusari više nisu htjeli ići u bitku pored druga koji je neprijatelje napadao olovkama umjesto mačem.
Polako su se, od svega, umorili, napokon, i njih dvoje.
Gusar je naoštrio srce posljednje olovke i napisao jedno kratko pismo s nekoliko rečenica:
-Oprosti mi! Nisam znao da je ptica tvoja. Nije lijepo ubijati ptice ma čije one bile!
Kneginja je, još neko vrijeme, mrko odbijala popustiti ali je na kraju i ona poslala jednu hrabru pticu koja je gusaru šapnula nesto.
Kako se priča završava...kao i sve prave priče, s nekoliko krajeva.
Gusar je vodio svoje bitke, kneginja je stolovala u svome gradu ali ponekad, u posebno doba godine, kada bi mjesec postajao srebrn i bucmast, iskradali su se oboje u tamnu noć, jeli jabuke, listali knjige i smješkali se jedno drugom!
Jagoda Iličić
