Bol

Ništa nije tako snažno
ni tako živo
kao bol.
Bol u nama ima svoj krvotok,
svoje vene i arterije
i svi ti kanali
tajnovita su Altamira
po čijim stijenama
spavaju odrazi naših strahova.

("Snovi sedefaste školjke")

Palma

Bila je tama. Osjećala sam sigurnost i toplinu svugdje oko sebe. Odnekud, iz daljine, dopirali su čudni zvuci i to je bilo sve.
Prolazilo je vrijeme. Polako, ne znam odakle, javljala se sumnja da ovaj topli mrak možda ima svoj kraj, da je izvan njega neki drugačiji svijet.
Nisam više bila sama.Uz mene je počeo klijati nemir. Počinjala sam osjećati zidove svog zrna.Htjela sam van iz tog tijesnog prostora...
I dođe čas u kome zaboli svaki dio mene i bol moj učini da se zrno rasprsne u bezbroj komadića. Zapljusnu me strahovito plavetnilo, boje, glasovi...Zvuci koje su ranije mutno kuckali negdje blizu mene, odjednom su postali jasni i svježi poput vode. Dopadao mi se ukus neba u mom mladom lišću.
Nešto nježno, nešto što nisam osjetila nikada prije, pomilovalo me i reklo da se zovem palma a da je ono vjetar.
Sada rađam kokosove orahe i slušam more koje šumi blizu mene. Upoznala sam pjesmu ptica i vrisak oluje. Saznala sam da nebo nije uvijek plavo i da mnogi u ovome svijetu žele biti nešto drugo.
Još je više onoga što mi je ostalo nepoznato. Ovo zrno mnogo je veće.
Ali, znam da će jednoga dana, moje lišće dotaknuti opnu iza koje postoji neki novi svijet. Jednom ću čuti neobične zvuke koji će početi kuckati negdje izvana, u početku tiho, a onda sve jače i ovaj svijet postat će mi uzan i tjeskoban.
Znam, da ću se nakon dugih sati rađanja, obreti ispod nekog drugog neba, i neki novi vjetar reći će mi kako se zovem.

("Snovi sedefaste školjke")

Noć

Noć je zagrizla u
vreli, rumeni
mjesec iznad grada
i mi smo tu
dva olistala drveta
usred zime.

(Snovi sedefaste školjke)

Gdje čovjek da nađe svoj dom

Gdje čovjek da nađe svoj dom?
kolibu može porušiti vjetar,
kućicu na splavu može odnijeti voda...
u srcu svom
sagradi svom dom
tamo mu oluje i vjetrovi
neće srušiti stijene
Ali pazi da ga
ne pretrpaš uspomenama
da se u samom sebi
ne bi ugušio.

("Snovi sedefaste školjke")

Vjetar

Nisu to talasi,
obala, niti jedrenjaci
to vjetar otvara
latice sjećanja
pa more šumi u nama.
("Snovi sedefaste školjke")

Menuet

Tri vitka drveta na horizontu
tri nježne siluete
ogrću plavu koprenu
oko uzdrhtalog struka
i na vjetru
povijaju glave
ukrašene pticama.

("Snovi sedefaste školjke"1999.)

Onako, usput...

Prave riječi nikad ne dolaze iz punog srca. Sreća ne treba riječi, radost govori osmijehom.
Prave riječi pojave se tek kada ti se misli razmrve,kada nestane tanki štit i plodova voda života počne oticati negdje u bezdan...i ti se rađaš u nekom novom, nepoznatom svijetu, uz bol i krik,poput nagog,uplašenog djeteta.
Nije boja lica, biljeg koji nosimo cijelog života.Ne razdvajaju nas ni molitve ni jezici niti nevidljive granice nacrtane preko rijeka. Sve se to može razumjeti i sve nam može postati manje ili više blisko.
Čemu doista pripadamo?? Tajanstvenoj hordi onih koji se tješe na isti način. Bezimeno je ono što čeka u svima nama. Najljepše i najmoćnije stvari nemaju ime.
Žeđ za riječima koje nose smisao i lice drevnih istina, rađa se u nekim srcima isto tako kao što se u nekima rađa praznina.
Dok živimo,naše oči traže slike koje nosi naše srce.