Nešto bezbrižno,
mlado, radosno
zarobljeno je u
vremenu
koje smo podijelili.
Ti koji više
nisi ti
jer ste se davno
jedan od drugog
odijelili,
I ja, koja više
nisam,
susreću se,
možda
u beskrajnoj
zemlji
ostavljenih dana.
Gdje je zavjetni
kovčeg
tihog saveza o
kome se ne govori?
Porušeni
Jeruzalem
koji se oplakuje
u nebranjenim
časovima
kad je duša gola
i uplašena sjenkama
i priziva sve
ono čega nema ovdje,
u ovom sivom
sada.
Jedni smo u
drugima
pohranili riznice
Sad to što je
naše
doziva i opsjeda
Porušeni gradovi,
potrošene radosti
Kako živjeti
tako podijeljeno,
Tako razložena u
vremenu?
