Pa,
pa, pa sad!
Ako
baš hoćeš,
ni
Zemlja nije baš okrugla,
ne
misle isto čudotvorci, stihoklepci
mudrozborci
i čarobni grah.
Ponekad
se stvore piramide
tamo
gdje su ih najmanje pošli tražiti
zakoni
fizike na nečijem dlanu
divnim
čudom prestanu važiti,
ponekad
vidiš gradove kojih nikad nije bilo
i
izmisliš riječi koje samo tebi nešto znače.
Pa,
pa, ako baš hoćeš objasniti čudo,
kad
se u mašti odvažiš na let,
pogledaj
pažljivo, onako sa strane
i
pomislit ćeš kako su pogrešno sklopili svijet
tebi
su drugačije kockice bitne,
one
najmanje, najnježnije,
šarene,
vesele, sitne
Pa,
pa ako baš hoćeš!
Neke
se riječi čuvaju kao zlatne ptice!
Neke
se pišu pa izbrišu!
Neke
se kažu pa se kaješ!
Pa,
pa šta sad!
Ne
vidimo svi Sunce
Nekima
ptice trebaju zacvrkutati „jutro je“!
Ima
nas koji vidimo noć
tek
kada nam kažu „smrklo se“!
Pa,
pa šta sad!
I
to što mi je riječ „pa“ slatka
ne
mora značiti da sam patka
možda
sam vilin konjic
zaljubljen
u odraz lopoča u bari
možda
sam...
Ali,
čak i da smo ptice
čak
i da smo zbunjilice
čak
iako dođe dan
kad
zamrzimo jorgovane
jadne,
nedužne i krasne
pa
pustimo gromove da ih spale
u
fabuli neke okrutne basne!
Nije
važno!
More
je duboko a grožđe je sitno
plave se i to je ono
što je bitno!
Naravno, bijelo grožđe se ne računa.
A ne računa se ni Crveno more.
Naravno, bijelo grožđe se ne računa.
A ne računa se ni Crveno more.
Pa,
pa eto!
Nešto
je pjesma htjela reći
nešto
o velikim stvarima,
ali
se zamrsila,
otkotrljala
u brzake
i
sad pljuska kao šašavi slap
u
slapu kap
u
kapi duga
u
dugi svijet
stvoren
da se crta
da
se sanja
da
se u njemu živi!
