Thursday, May 31, 2012

Rasipništvo

S večeri,
otvaram veliki ormar, 
u duboke pregrade pospremim
nepotrošeni dan kao neotvoren dar
i zatvorim vrata.

Mnogo ih je unutra.
Znam da im se neću vratiti
izgubljeni su za mene.

Rasipnička, neviđena bahatost
djece koja ne znaju
kud će sa skupim igračkama.

Veliko, dobro lice rizničara
prima ih natrag
i ozbiljno vrti glavom.

Masakr




Preko krhkih svjetiljki,
kroz noć
razlila se magla.
Kao ogladnjeli psi
tragom nečega zakopanog u tami
pojurili su snovi.

Uronjeni u tople plahte
svojih gnijezda
klizavu svilu noći
igrali smo se čudima
sve dok ih nije pokosila
nemilosrdna konjica jutra.

Monday, May 28, 2012

Jabuke, knjige i ptice





  Bio jednom jedan brod i na njemu je živio gusar. Plovio je morima, sretao  ljude, bio raznorazne bitke... Kada bi se umorio od svoga gusarskog života, silazio je s broda na kopno i pretvarao se u trgovca koji prodaje knjige. Zašto baš knjige? Zato, što je gusar, za vrijeme dugih primirja na moru, između bitaka, pisao priče.

 Jednom je, lutajući kopnom, stigao u kraj u kome je živjela strašna kneginja. Narod ju je zvao, eh, pa sad, ne moramo prepričavati sve što narod kaže jer, kao što to uvijek biva s istinama, ni ona nije uvijek bila zločesta, samo ponekad. Živjela je u svojoj kuli, daleko od mora i tamo pisala knjige pune crne, bijele i ružičaste magije. Rijetki su bili oni koji su joj dolazili u posjetu pa je  magiju svojih priča iskušavala tako što ih je glasno čitala pticama koje su se okupljale oko njenog prozora.
Kada bi joj dojadilo razgovarati s pticama ona se iskradala iz svog dvorca, prerušena u djevojku sa sela. Lutala bi tako poljima i šumama. Ljudi bi je pozdravljali i ne sluteći ko se krije ispod pletenica i umilnog osmijeha. Samo su je ptice umjele prepoznati ali ljudi ne vjeruju pticama pa je tako bila sigurna.
Lutajući tako,  nabasali su jedno na drugo. Gusar se spotakao o granu koja se isprječila na putu kojim je, baš tada, prolazila kneginja njišući korpom punom jabuka. Gusar je kupio svoje knjige iz prašine a kneginja mu je, umiljato ponudila pomoć. 
Pošto su pokupili knjige, sjeli su na jedno oboreno deblo i jeli jabuke iz njene korpe. Kneginja se smješkala, gusar se crvenio i tako su se zaljubili. 
Priča ne kaže ništa o tome gdje su pronašli kuću, je li bila bliže moru ili starome gradu u kojemu je stolovala kneginja. Valjda i u pričama postoji vrijeme kada se glavnim junacima dozvoli da se malo sakriju od očiju radoznalih čitalaca i posvete onome što zaljubljeni već rade kad su u tom stanju; mahanju trepavica, držanju za ruke, izgovaranju riječi od kojih se crveni...
Dakle, nastavak priče pronašao ih je u istoj kući, nekoliko poglavlja kasnije. I dalje su se osmjehivali, jeli jabuke i listali knjige. Samo što je kneginja sve česće prilazila prozoru i dozivala ptice a gusar oštrio kuhinjske noževe i solio vodu za piće.
Možda bi živjeli tako zajedno dugo, dugo da gusar nije, nehotice, gađajući neku zamišljenu metu, najoštrijim nožem pogodio krilo najdraže ptice svoje drage.
Zacrnilo se nebo od njenih pogleda a tamne oblake prošarale su munje njenog bijesa. Gusar, naravno, nije ostao dužan nego se sa svim žarom svoje gusarske duše bacio u bitku čime je stigao. Najbolje bi bilo preskočiti i ovaj dio priče jer ljude kao i u ljubavi tako i u sukobima, ponekad samo treba ostaviti na miru.
Bilo kako bilo, kneginja se opet našla u svom dvorcu a gusar na svom brodu a između njih su trčali umorni glasnici, noseći u torbama pisma puna bibera.
Trajalo je to dugo, dugo, sve dok se svi glasnici nisu toliko umorili da su popadali sa svojih konja.
Ptice se više nisu primicale prozoru na kome je zlovoljna knjeginja čitala stihove pune sirćeta. 
Gusari više nisu htjeli ići u bitku pored druga koji je neprijatelje napadao olovkama umjesto mačem.
Polako su se, od svega, umorili, napokon, i njih dvoje.
Gusar je naoštrio srce posljednje olovke i napisao jedno kratko pismo s nekoliko rečenica: 
-Oprosti mi! Nisam znao da je ptica tvoja. Nije lijepo ubijati ptice ma čije one bile!
Kneginja je, još  neko vrijeme, mrko odbijala popustiti ali je na kraju i ona poslala jednu hrabru pticu koja je gusaru šapnula nesto.
Kako se priča završava...kao i sve prave priče, s nekoliko krajeva. 
Gusar je vodio svoje bitke, kneginja je stolovala u svome gradu ali ponekad, u posebno doba godine, kada bi mjesec postajao srebrn i bucmast, iskradali su se oboje u tamnu noć, jeli jabuke, listali knjige i smješkali se jedno drugom!


                    Jagoda Iličić


Saturday, May 19, 2012

Između mene i tebe


Između mene i tebe nekoliko slova u abecedi,
kilometri planina i bezbroj malih,
 prašnjavih, autobuskih stanica.
Između mene i tebe
nešto što se nikako
ne da podijeliti
iako to pokušavamo,
dugo i strpljivo.
Između mene i tebe
jedna razigrana plesačica na žici.
Širiš ruke ne bi li  je uhvatio 
ako joj se korak zaplete.
Između mene i tebe
modra rijeka,
plavi zec, čuperak kose,
 i sve ono čega se Barbara sjetila
dok je pljuštala kiša.
Između mene i tebe
put od žutih cigli
kojim ti požurim u susret
kad god mi se osmijehneš
iz daljine.








Friday, May 18, 2012

Ljuljaška za Trnoružicu


Ljudi vole na različite načine. Iz obijesti, požude, razuma...ove posljednje ljubavi  su najgore. Licemjerne, naštimane kao enterijer dnevne sobe u izlogu robne kuće. Savršene, udobne. Jedina mana im je to što nisu dom. Prije ili kasnije otkriješ da su anarhija i beskraj vlastite samoće mnogo bolji i jestiviji od savršenog reda izloga u kome je teško biti živ.
Svako ima svoje vreteno, ormar, jastuk i poljubac. 
***

Ruže su poludjele od bola. Počele su divljati u svom nježnom svijetu, razgoropadile se i razgranale kao čudovišta. Uzaludni su bili svi pokušaji da se urazume. Nešto je bilo ostavljeno u samoj zemlji, neka čudna magija koja ih je tjerala da rastu i prijete oštrim, sjajnim trnjem.
 -Neće na dobro, šaputali su  kraljevski mudraci!
Dvorište im je uskoro postalo tijesno. Kao neka varvaska pošast, prešle su brižljivo čuvane granice svojih lijeha i okomile se na bijele, visoke zidove. Uspuzale su se uz vitke kule, ugušile pobunu rascvjetalih hortenzija koje su pokušale cvjetati svoj dio priče.
Kada su, napokon, u svoj prekrasni zagrljaj stegle cijeli zamak, okupirale sve prozore i ostavile stažare na zidovima, posustale su i ukočile se kao kotač slomljen na strmoj nizbrdici.
Zaustavio ih je pogled sa zidina, taj duboki, široki, beskrajni pogled koji je oduzimao dah. Mislim da su tek tada razumjele da su ruke koje su toliko voljele otišle preko  duboke, plave vode, negdje u široki svijet i da im se više nikada neće vratiti.
Da su mogle, sakrile bi se u svoje korijenje, kao postiđena djeca. Ali, bilo je prekasno za to. 

Saturday, May 12, 2012

Remek djelo Elmera književnika







Zvanje književnika pomalo liči na najstariji zanat na svijetu. Pisac dijeli intimu svog srca, dopušta drugima da zavire u najskrovitiji dio njegovog bića.
Dobro je dok samo pisac zna da je pisac. Problem nastane kada za to saznaju i drugi, pročitaju to što piše pa počnu sa „seciranjima“. Ako je djelo dobro, naći će se mnogo onih koji će se osjetiti pozvanim da „komadić mesa“ izvuku iz konteksta cjeline, da ga razgledaju i trpaju u različita „nova jela“.
Ako nije...eh , sve ovisi o kontekstu. O panorami koja se prostire iza piščevih leđa.
Najteže je onima koji iza leđa imaju samo oblake od kojih zidaju svoje književne kule.
Elmer je pisac otkako zna za sebe. Još je u školi pisao pjesme koje su se čitale na svim smotrama „Titovim stazama revolucije“. Dugo je godina pokušavao objaviti svoju prvu zbirku.
Prijatelj mu je savjetovao da promijeni žanr.
-Trebaš pisati o nečemu što će se ljudima dopasti. Ljubav, politika, trileri, to se čita. Ne razmišlja svijet više o smislu života.
Te su riječi razlog zbog kojeg je Elmer uzeo u ruke olovku u želji da napiše remek djelo po kome će ga pamtiti. Počeo je ovako:
Noćas je podivljali vjetar jahao nebom prepunim snježnih oblaka. Gurao je prozore i lomio gole krošnje strpljivog drveća. Bijesno se ritao između zidova uplašenog grada. Ja sam preživljavao trenutak staklene kugle koja pokušava skupiti svoje dijelove nakon rasprsnuća. Po ko zna koji put. Dijelovi neće doći na svoje mjesto. Pomiješat će se slike i tragovi. Ma što majmuni mislili o tome, nije lako biti čovjek. Prokletstvo zvano «biti svjestan» čini nas izgubljenima daleko više nego da se u nekoj lisnatoj džungli njišemo na lijanama. Ima dana kada ranjeni čovjek poželi prebiti noge prvom pračovjeku koji se usudio pokrenuti mašinu zvanu civilizacija.
Od tada čovječanstvo igra video igricu čije faze postaju sve složenije i zahtjevnije, treba izbjeći sve više zamki. Preživljavanje se pretvorilo u novu vrstu umjetnosti .
-Ako ovo bude čitao neko ko ne priznaje Darvina, gotov sam, pomisli on. Isto će se desiti ako moje djelo dospije u ruke čovjeka koji ne zna kako izgleda računar.
Trebao bih u tekst uvesti kakvu ljubavnu priču ili možda događaje iz moga djetinjstva? Ljudi čitaju tekstove u kojima im se savjetuje kako nabaviti novac ili kako platiti račune.
Koga zanima moja»životna realnost», s tugom se počeo pitati Elmer.
Kada bih natjerao svoju maštu da izmisli nešto poput Hery Pottera? To bi već bilo nešto. Suviše sam nervozan za to. Suviše iscrpljen hodanjem po tankoj žici opstanka. Pala mu je na pamet priča o marioneti, lutki koja je pobjegla i svoje konce hrabro zavezala za krošnju visokog drveta.
Moji su konci čvrsto zavezani za bankovne račune, pomislio je Elmer. Svako jutro kada banke otvore svoje šaltere, dio mog dostojanstva odlazi na rasprodaju rabljene robe, moje se strepnje umnožavaju s
 kamatama .Visim na vrhu drveta pa iako znam da je mjesto na koje sam se zakucao moj vlastiti izbor ne mogu a da se ne čudim otkud ja tu?
Lako je bilo pisati pjesme u školi, razmišljao je dalje, onako za sebe. Književnost je bila na cijeni. Mogao bih sada napisati, recimo, nastavak nekog poznatog djela kao što je, na primjer, Danteov Pakao. Od tada su se vremena malo promijenila.
Da sam ja Dante u moje bih krugove rasporedio savim drugačije prestupnike. Ne sjećam se da je on pominjao kreditne službenike i bivše supruge?
Pakao je zgrada preko čijeg praga pređeš ruku pod ruku s bračnim drugom.
Na recepciji se odrekneš osobnih podataka,odrede ti ražanj ispod koga potpale vatru pa ti čas prže srce čas bubrege. Juriš, trčiš, stvaraš. krpiš, (pakao je pun glagola koji te iscrpljuju) .
Ali, negdje usred razmišljanja o paklu on se zastidje samoga sebe. Taj bi tekst izgledao jeftino, za narod...
S nekim se stvarima ne bi trebalo igrati. Ne postoje riječi koje mogu opisati kako su se osjećali ljudi koji su smrt gledali okom u oko, ne postoji rečenica u koju možeš obući bol majke čije dijete boluje od bolesti koja nikad neće biti izliječena. Samo oni znaju kako je vreo njihov pakao.
Pobjesnim uvijek kada slušam priče onih što su se «poistovjetili» s žrtvama i na njihov račun pobrali nagrade, političke poene ili sumnjivu slavu.

Ljudi vole iluzije. Teorije koje im pojašnjavaju razlog postojanja. Na stolu je, u zdjeli, jedna usamljena naranča čekala da bude pojedena. Elmeru slučajno pogled pade na nju i on poče pisati svoje remek –djelo:

Zamislite polje na kome, negdje blizu mora, rastu naranče. Topli, slani vjetar povija im grane poput nježnog ljubavnika, sunce rasipa obilje svoje raskoši nad zelenim krošnjama. Zlatni plodovi njišu se milovani vjetrom. Naranče zriju i postaju teške i sočne. Dobro pamte ljepotu u kojoj rastu. U njihovu svježu srž upija se značenje svjetlosti, zraka i mudrovanje zemlje, čvrstoća korijena i šapat lišća. Tajanstveni kod upisuje se u svaki plod.
Rastu na samom izvoru života. Svakog dana, tajanstvena sila uzima jedan po jedan plod i odnosi ga. Gdje? Tamo gdje počinje život. Svako srce biva darovano narančom. Svaki čovjek pokušava drugima pokazati, cijelog svog života šta nosi u svom srcu. Neki uspiju neki ne ali ono što zasigurno znam jeste istina da čovječanstvo najviše duguje ljudima od čijih je srca život napravio đus.

Sunday, May 6, 2012

Riječ


Razlomila se,
kao bijela zraka,
kao kap vode,
u mnoštvo malih značenja.
Promijenili su je jutro,
podne i dan.
U razigranim mislima ljudi,
ugnijezdila se,
kako je mogla.
Pronašla dom ili samo prenoćište.
Nikada je nismo razumjeli potpuno
i nikad joj se više,
nismo vratili,
jer, nismo znali kako
stići ponovo do početka
kada je riječ

bila samo jedna.

Snoviđenje

Ispljunula me noć
u ovo jutro
kao košticu pojedene voćke.
Sve što je na meni bilo
sočno, svježe, jestivo..
 ostalo je u tom snu

Školovanje


Ah, kako je to egzotično!
Aboridžani crtaju stoljećima
iste crteže,
Bušmani love
u sprženim stepama Afrike.
Naši nomadi nisu tako zanimljivi.
Oni samo smetaju na semaforima,
ili kupe odbačene stvari iz kontejnera.
Julia Roberts, začas,
izgradi karijeru!
Ne kao ove naše sponzoruše!
Eh! i ih! rezervirani su
za ljubavne priče s Bospora.

Čemu učite tu djecu,
pita učiteljicu jedan
nezadovoljni djed?
Stvarno?
Čemu ih učimo?