***

Bili smo zbunjeni tog jutra, nespretni poput srednjoškolaca, nismo znali o čemu govoriti dok se doručak hladio na stolu. Gledala je preko ograde terase, ja sam se pokušavao našaliti . Usred cijele te improvizirane prdstave ustala je i poput dramaturga koji pogađa pravi trenutak, odlučno povukla konopac i spustila zavjesu. Prišla je i zagrlila me, snažno i toplo, bez strasti, bez glasa. Nisam znao šta reći, nisam se ni pomakao. Mislim da to nije ni očekivala. Osmjehnula se zavjerenički i ja sam u tom trenutku znao da mi je oprošteno sve što jesam i sve što nisam učino. Otišla je prije nego sam uspio reći bilo šta. Sjedio sam na terasi, zbunjen, dugo, sve dok se kelner nije približio mome stolu i diskretno počeo kupiti posuđe.
Poslije sam pokucao na njena vrata. Otvorila je hotelska sobarica.
Ugledao sam na podu zgužvane plahte i još jednom osjetio mučan grč u stomaku.
Ukrcao sam se na brod tog popodneva.Gledao sam u more naslonjen na ogradu palube. Tražio sam svoj odraz u dubokom, uznemirenom plavetnilu, ali se moj lik stalno gubio u igri valova.



("Nomadi")

Da nema onog što nam oblak skriva...

Ovaj dan
Uhvaćen je u kulu od oblaka
I poput zarobljene ptice
Sanja plavo , osunčano nebo
A misao njegova o slobodi snažnija je i ljepša
Od same slobode
Sanjaj, tužni dane!
Čemu bi ti srce žurilo
Da nema onog što ti oblak skriva
Da nema onog
Što ti magla brani?