Ljudi vole na različite
načine. Iz obijesti, požude, razuma...ove posljednje ljubavi su najgore. Licemjerne, naštimane kao
enterijer dnevne sobe u izlogu robne kuće. Savršene, udobne. Jedina mana im je
to što nisu dom. Prije ili kasnije otkriješ da su anarhija i beskraj vlastite
samoće mnogo bolji i jestiviji od savršenog reda izloga u kome je teško biti
živ.
Svako ima svoje vreteno,
ormar, jastuk i poljubac.
***
***
Ruže su poludjele od bola. Počele
su divljati u svom nježnom svijetu, razgoropadile se i razgranale kao
čudovišta. Uzaludni su bili svi pokušaji da se urazume. Nešto je bilo
ostavljeno u samoj zemlji, neka čudna magija koja ih je tjerala da rastu i
prijete oštrim, sjajnim trnjem.
-Neće na dobro, šaputali su kraljevski mudraci!
Dvorište im je uskoro
postalo tijesno. Kao neka varvaska pošast, prešle su brižljivo čuvane granice
svojih lijeha i okomile se na bijele, visoke zidove. Uspuzale su se uz vitke
kule, ugušile pobunu rascvjetalih hortenzija koje su pokušale cvjetati svoj dio
priče.
Kada su, napokon, u svoj
prekrasni zagrljaj stegle cijeli zamak, okupirale sve prozore i ostavile
stažare na zidovima, posustale su i ukočile se kao kotač slomljen na strmoj nizbrdici.
Zaustavio ih je pogled sa
zidina, taj duboki, široki, beskrajni pogled koji je oduzimao dah. Mislim da su
tek tada razumjele da su ruke koje su toliko voljele otišle preko duboke, plave vode, negdje u široki svijet i
da im se više nikada neće vratiti.
Da su mogle, sakrile bi se
u svoje korijenje, kao postiđena djeca. Ali, bilo je prekasno za to.
