Bio jednom jedan brod i
na njemu je živio gusar. Plovio je morima, sretao ljude, bio raznorazne bitke... Kada bi se
umorio od svoga gusarskog života, silazio je s broda na kopno i pretvarao se u trgovca koji prodaje knjige. Zašto baš knjige? Zato, što je gusar,
za vrijeme dugih primirja na moru, između bitaka, pisao priče.
Jednom je, lutajući
kopnom, stigao u kraj u kome je živjela strašna kneginja. Narod ju je zvao, eh,
pa sad, ne moramo prepričavati sve što narod kaže jer, kao što to uvijek biva s
istinama, ni ona nije uvijek bila zločesta, samo ponekad. Živjela je u svojoj
kuli, daleko od mora i tamo pisala knjige pune crne, bijele i ružičaste magije.
Rijetki su bili oni koji su joj dolazili u posjetu pa je magiju svojih priča iskušavala tako što ih je
glasno čitala pticama koje su se okupljale oko njenog prozora.
Kada bi joj dojadilo
razgovarati s pticama ona se iskradala iz svog dvorca, prerušena u djevojku sa
sela. Lutala bi tako poljima i šumama. Ljudi bi je pozdravljali i ne sluteći ko
se krije ispod pletenica i umilnog osmijeha. Samo su je ptice umjele prepoznati
ali ljudi ne vjeruju pticama pa je tako bila sigurna.
Lutajući tako, nabasali su jedno na drugo. Gusar se spotakao
o granu koja se isprječila na putu kojim je, baš tada, prolazila kneginja
njišući korpom punom jabuka. Gusar je kupio svoje knjige iz prašine a kneginja
mu je, umiljato ponudila pomoć.
Pošto su pokupili
knjige, sjeli su na jedno oboreno deblo i jeli jabuke iz njene korpe. Kneginja
se smješkala, gusar se crvenio i tako su se zaljubili.
Priča ne kaže ništa o
tome gdje su pronašli kuću, je li bila bliže moru ili starome gradu u kojemu je
stolovala kneginja. Valjda i u pričama postoji vrijeme kada se glavnim junacima
dozvoli da se malo sakriju od očiju radoznalih čitalaca i posvete onome što
zaljubljeni već rade kad su u tom stanju; mahanju trepavica, držanju za ruke,
izgovaranju riječi od kojih se crveni...
Dakle, nastavak priče
pronašao ih je u istoj kući, nekoliko poglavlja kasnije. I dalje su se
osmjehivali, jeli jabuke i listali knjige. Samo što je kneginja sve česće prilazila
prozoru i dozivala ptice a gusar oštrio kuhinjske noževe i solio vodu za piće.
Možda bi živjeli tako
zajedno dugo, dugo da gusar nije, nehotice, gađajući neku zamišljenu metu,
najoštrijim nožem pogodio krilo najdraže ptice svoje drage.
Zacrnilo se nebo od njenih
pogleda a tamne oblake prošarale su munje njenog bijesa. Gusar, naravno, nije
ostao dužan nego se sa svim žarom svoje gusarske duše bacio u bitku čime je stigao.
Najbolje bi bilo preskočiti i ovaj dio priče jer ljude kao i u ljubavi tako i u
sukobima, ponekad samo treba ostaviti na miru.
Bilo kako bilo, kneginja
se opet našla u svom dvorcu a gusar na svom brodu a između njih su trčali
umorni glasnici, noseći u torbama pisma puna bibera.
Trajalo je to dugo,
dugo, sve dok se svi glasnici nisu toliko umorili da su popadali sa svojih
konja.
Ptice se više nisu
primicale prozoru na kome je zlovoljna knjeginja čitala stihove pune sirćeta.
Gusari više nisu htjeli
ići u bitku pored druga koji je neprijatelje napadao olovkama umjesto mačem.
Polako su se, od svega,
umorili, napokon, i njih dvoje.
Gusar je naoštrio srce
posljednje olovke i napisao jedno kratko pismo s nekoliko rečenica:
-Oprosti mi! Nisam znao
da je ptica tvoja. Nije lijepo ubijati ptice ma čije one bile!
Kneginja je, još
neko vrijeme, mrko odbijala popustiti ali je na kraju i ona poslala jednu
hrabru pticu koja je gusaru šapnula nesto.
Kako se priča
završava...kao i sve prave priče, s nekoliko krajeva.
Gusar je vodio svoje
bitke, kneginja je stolovala u svome gradu ali ponekad, u posebno doba godine,
kada bi mjesec postajao srebrn i bucmast, iskradali su se oboje u tamnu noć,
jeli jabuke, listali knjige i smješkali se jedno drugom!
Jagoda Iličić
