Masakr

Preko krhkih svjetiljki,
kroz noć
razlila se magla.
Kao ogladnjeli psi
tragom nečega zakopanog u tami
pojurili su snovi.

Uronjeni u tople plahte
svojih gnijezda
klizavu svilu noći
igrali smo se čudima
sve dok ih nije pokosila
nemilosrdna konjica jutra.

Jagoda Iličić

Neki...

Nekima polazi za rukom
razvući trenutak
na čitav roman.
Neki roman
svedu na trenutak.
Neki nemaju ni roman
ni trenutak.
Oni se, jednostavno,
još nisu rodili.
Za sada žive
samo svoje čekanje.

Jagoda Iličić

Riječ

Razlomila se
kao bijela zraka
kao kap vode
u mnoštvo malih značenja.
Promijenilo ju je jutro,
podne i dan.
U razigranim mislima ljudi
ugnijezdila se
kako je mogla,
pronašla dom
ili, samo prenoćište.
Nikada je nismo razumjeli potpuno
i nikad joj se više
nismo vratili
jer nismo znali
kako stići ponovo
do početka
kada je riječ
bila samo jedna

Jagoda Iličić

Šta ćemo sad?

Prebrojali smo sve mladeže ispod košulje,

uzdahnuli, potajno, za svim usnama

na čiji smo okus nabasali jedno u drugom,

i, šta ćemo sad?



Ispričali smo provjerene priče,

sakrili poneki ožiljak

rukavom jakne ili tišinom

i, šta ćemo sad?



Pomiješali su se u našim dodirima

svi koje smo voljeli,

jer, godine nikada nisu prošle,

one su se samo pritajile u našim glavama,

uspavane zvjerke

što nas grebu iznutra

i šetaju našim snovima mačjim, gipkim hodom.



Sada su se srela ta dva čopora

i nas dvoje između njih.

Spavajte zvijeri!

Ostavite na miru ovaj dan

u kome sjedimo na istoj strani rijeke,

jednom ćemo uzdisati za ovim satima

ali, šta ćemo sad?



Jagoda Iličić

L'aria del Mare

U misao se sakrila

slana kap,

i bijelo jedro

i glatka put kamena.



Ponijela sam ih kući

pod olistala brda

u sjenu teških zidova.



Sada mi šapuće more

čak i kada utihnu misli

i riječi zašute

poput uplašenih ptica

ispod zlokobnog neba

punog tamnih oblaka.


Jagoda Iličić

Ah, kakva je zvijer moj Taddy!

Dok danju drijema
negdje u sjeni
pomisliš kako
to brdo krzna
čak ni mrava
zgazilo ne bi,
mekan k'o pamuk,
pitom k'o jagnje
s očima boje ćilibara.

Ali, kad otkuca ponoć
ta snena beast
uz muklu tercu
sprema se na skok
sav od mišića
strašnoga bića
s očima boje ćilibara.

Kao u priči
okrene se svijet
dok udahneš zrak
i povratiš dah
na tebi ostavi crveni trag.
Od plišanog straha
jutro te zatekne
skoro bez daha
pred njime
zatvarat vrata
ne vrijedi
kada te pogleda
već znaš šta ti slijedi...

Ah, kakva je zvijer moj Taddy!


Jagoda Iličić

Jutro

Između bijelih, žutih, crvenih zidova
ljudi piju svoju jutarnju kafu
I pospremaju ono što su sanjali
u tople plahte i tamne pretince ormara.

Oblačim osmijeh, haljinu i sandale
Stavljam kapljice parfema iza uha
I zveckave minđuše.
Izlazim u jutro kroz koje se razigrala
pjesma ptice s rascvjetale lipe.
U mislima te držim za ruku.

Poput divlje loze
pripile su se plave žilice na našim dlanovima,
krvavi bršljan omotan oko linija života
i svega što je tamo napisano.



Jagoda Iličić

Jabuke, knjige i ptice

Bio jednom jedan brod i na njemu je živio jedan gusar. Plovio je gusar debelim morima, sretao različite ljude, vodio raznorazne bitke a kada bi se umorio od svoga gusarskog života, silazio je sa svog broda na kopno i onda se pretvarao u prodavača knjige. Zašto baš knjiga? Zato što je gusar, za vrijeme dugih primirja na moru, između bitaka u kojima nije ubijao ljude pisao priče.
I tako, kada bi odložio mač, prihvatio bi se knjiga a oboje su mu ležali u ruci kao saliveni.
Jednom je, lutajući kopnom, stigao u kraj u kome je živjela strašna kneginja. Narod ju je zvao, eh, pa sad, ne moramo prepričavati sve što narod kaže jer, kao što to uvijek biva s istinama, ni ona nije uvijek bila zločesta, samo ponekad. Živjela je u svojoj kuli, daleko od mora i tamo pisala knjige pune crne, bijele i ružičaste magije. Rijetki su bili oni koji su se usuđivali doći u posjet ozloglašenoj kneginji pa je ona magiju svojih priča iskušavala tako što ih je glasno čitala pticama koje su se okupljale oko njenog prozora.
Kada bi joj dojadilo razgovarati s pticama ona se iskradala iz svog dvorca, prerušena u djevojku sa sela. Lutala bi tako poljima i šumama. Ljudi bi je pozdravljali i ne sluteći ko se krije ispod pletenica i umilnog osmijeha. Samo su je ptice umjele prepoznati ali ljudi ne vjeruju pticama pa je tako bila sigurna.
Lutajući, tako, jednom su nabasali jedno na drugo. Gusar se spotakao o granu koja se isprječila na putu kojim je, baš tada, prolazila kneginja njišući korpom punom jabuka. Gusar je kupio svoje knjige iz prašine a kneginja mu je, umiljato, ponudila svoju pomoć.
Pošto su pokupili knjige, sjeli su na jedno oboreno deblo i jeli jabuke iz njene korpe. Kneginja se smješkala, gusar se crvenio i tako su se zaljubili.
Priča ne kaže ništa o tome gdje su pronašli kuću, je li bila bliže moru ili starome gradu u kojemu je stolovala kneginja. Valjda i u pričama postoji vrijeme kada se glavnim junacima dozvoli da se malo sakriju od očiju radoznalih čitalaca i posvete onome što zaljubljeni već rade kad su u tom stanju; mahanju trepavica, držanju za ruke, izgovaranju riječi od kojih se crvene u licu...
Dakle, nastavak priče pronašao ih je u istoj kući, nekoliko poglavlja kasnije. I dalje su se osmjehivali, jeli jabuke i listali knjige. Samo što je kneginja sve češće prilazila prozoru i dozivala ptice a gusar oštrio kuhinjske noževe i solio vodu za piće.
Možda bi živjeli tako zajedno dugo, dugo da gusar nije, nehotice, gađajući neku zamišljenu metu, najoštrijim nožem pogodio krilo najdraže ptice svoje drage.
Zacrnilo se nebo od njenih pogleda a tamne oblake prošarale su munje njenog bijesa. Gusar, naravno, nije ostao dužan nego se sa svim žarom svoje gusarske duše bacio u bitku. Najbolje bi bilo preskočiti i ovaj dio priče jer ljude kako u ljubavi tako i u sukobima, ponekad samo treba ostaviti na miru.
Bilo kako bilo, kneginja se opet našla u svom dvorcu a gusar na svom brodu a između njih su trčali umorni glasnici, noseći u torbama pisma puna bibera.
Trajalo je to dugo, dugo, sve dok se svi glasnici nisu toliko umorili da su popadali sa svojih konja.
Ptice se više nisu primicale prozoru na kome je zlovoljna knjeginja čitala stihove pune sirćeta.
Gusari više nisu htjeli ići u bitku pored druga koji je neprijatelje napadao olovkama umjesto mačem.
Polako su se, od svega, umorili, napokon, i njih dvoje.
Gusar je naoštrio srce posljednje olovke i napisao jedno kratko pismo s nekoliko rečenica:
-Oprosti mi! Nisam znao da je ptica tvoja. Nije lijepo ubijati ptice ma čije one bile!
Kneginja je, još neko vrijeme, mrko odbijala popustiti ali je na kraju i ona poslala jednu hrabru pticu koja je gusaru šapnula nesto.
Kako se priča završava...kao i sve prave priče, s nekoliko krajeva.
Gusar je vodio svoje bitke, kneginja je stolovala u svome gradu ali ponekad, u posebno doba godine, kada bi mjesec postajao srebrn i bucmast, iskradali su se oboje u tamnu noć, jeli jabuke, listali knjige i smješkali se jedno drugom!



Jagoda Iličić