Školovanje

Ah, kako je to egzotično!

Aboridžani crtaju stoljećima

iste crteže,

Bušmani love

u sprženim stepama Afrike.

Naši nomadi nisu tako zanimljivi.

Oni samo smetaju na semaforima,

ili kupe odbačene stvari iz kontejnera.
Julia Roberts, začas,

izgradi karijeru!

Ne kao ove naše sponzoruše!

Eh! i ih! rezervirani su

za ljubavne priče s Bospora.

Čemu učite tu djecu,

pita učiteljicu jedan

nezadovoljni djed?

Stvarno?

Čemu ih učimo?

Sloboda

Sloboda nije uvijek

vrč bistre, hladne vode.

Prije nego li je doista okusiš

gorka je, strašna,
  plaši svojim beskrajnim,
moćnim krilima,

kao nepoznato čudovište.

Ne možeš je zauzdati,

ne možeš je pokoriti,

možeš joj se jedino

prepustiti jer,

divna je

kad je istinski

 odabereš!

Postojanje

Nisam ti dah, jutro ni nebo.

Nema me ispod jorgana

kojim se pokrivaš u sumrake,

vrijeme koje smo načeli

peklo se za gladne godine

 ljudi koje ne poznajem.

Nisam i nema me,

a ipak, u toj mrvi vremena

u kojoj nestane sve što je uz mene

i sve što je uz tebe,

kada se izbriše krajolik

kojim smo se ogrnuli,

u tom zrnu

rodi se cijeli svijet

naslikan na prekrasnoj slici

u kojoj jesam

sve ono što sam ikada htjela biti.

Kako se zove ta divna zemlja u kojoj postojim?

Zjenica

Vodi je da teče

kaže moj prijatelj, pjesnik.

Šta je čovjeku?

Šta ženi?

Ispod ovog neba koje ne postoji,

već nam se samo pričinjava

kao sve u životu što nam se čini

što ne postoji

izuzev privida u našim očima.

Toliko se toga rodilo

umrlo

isčezlo

u malenom, tamnom otoku

na kome se rađaju naši pogledi.

Jagoda Iličić

Nježnost

Divna je ova pjesma koju mi poklanjaš.
 Čini čuda u mojoj glavi.
 Šetam i čujem kako zveckaju  rime,
 jutrom me žuljaju grudi
zarobljene u tvom zagrljaju,
ove koje nosim samo su hologrami.
 Zabridi mi koža, iznenada,

na tajnom mjestu iza uha,

zastanem i nasmiješim se

nekom nevidljivom glasniku
 koji promakne zrakom.

Nosim ti slatkiš na usnama,
  dijelim s tobom jutarnje novosti,
i dan je uvijek sunčan,
i  korak mi je lak

  Moje tabane golicaju rese čarobnog tepiha,
 veliki duh ispunjava sve što poželim.
 Isti je ti
živi u lampi
 lampa je u mom srcu
 i ja je milujem
 svaki dan!

Čekanje

Nekima polazi za rukom
razvući trenutak
na čitav roman.
Neki roman
svedu na trenutak.
Neki nemaju ni roman
ni trenutak.
Oni se, jednostavno,
još nisu rodili.
Za sada žive
samo svoje čekanje

Proricanje

Stavljam minđušu,

ogrćem šal,

palim svijeće i

proričem samo sretne stvari.

Kupim u svoju šarenu torbu

sve što su drugi zaboravili

odbačene marame, iznošene cipele

rukavice, ogrlice

u rukavicama su ostale sjenke darova

u maramama otisci zagrljaja

u cipelama koraci koji su žurili nekome...

i ne znam zašto se čude

kada im vratim

komad nečega čega su se odrekli

u tihom plesu zaborava.

Tako je to,

neki gube,

neki sakupljaju,

meni je da proričem sretne stvari

i zveckam svojim minđušama.

Sve što se prepozna

u nečemu, nekome, negdje,

miriše na tragove ostavljene,

na nekoj zaboravljenoj cesti.

Ne postoje proljeća,

postoji samo svijet

koji postane vidljiv, ogoljen, mirisan

onakav kakav jeste,

ispod svilene bjeline zime,

u podivljalim bojama jeseni,

opustošen u jesenskim kišama,

i ti znaš šta pripada tebi

i čemu se raduješ

samo se, ponekad, teško sjetiti

kako miriše bagrem

i gdje je živa voda

na kojoj smo vječito mladi.

Stavljam minđušu,

ogrćem šal,

palim svijeće i

proričem samo sretne stvari.