Pahulje

U njihovom padu
nema vriska temperamentne kiše.
One su, samo,
lagana muzika oblaka.

Jagoda Iličić

Armagedon

Nestalo je struje
i svijet je utihnuo.
Našli smo se, odjednom
sami sa svojim mislima.
Uginule su na ekranima
reprize sapunica
stale su veš mašine,
radio stanice i blenderi.
Šta ćemo sada,
pitalo je dijete
uplašeno
nekom pričom
o smaku svijeta?
Razdraženi otac tražio je broj
Elektrodistribucije
Majka je tiho dodala,
umorna i za oktavu tiša
nego žene sa Zapada
Mogli bismo
malo razgovarati.

Jagoda Iličić

Masakr

Preko krhkih svjetiljki,
kroz noć
razlila se magla.
Kao ogladnjeli psi
tragom nečega zakopanog u tami
pojurili su snovi.

Uronjeni u tople plahte
svojih gnijezda
klizavu svilu noći
igrali smo se čudima
sve dok ih nije pokosila
nemilosrdna konjica jutra.

Jagoda Iličić

Neki...

Nekima polazi za rukom
razvući trenutak
na čitav roman.
Neki roman
svedu na trenutak.
Neki nemaju ni roman
ni trenutak.
Oni se, jednostavno,
još nisu rodili.
Za sada žive
samo svoje čekanje.

Jagoda Iličić

Riječ

Razlomila se
kao bijela zraka
kao kap vode
u mnoštvo malih značenja.
Promijenilo ju je jutro,
podne i dan.
U razigranim mislima ljudi
ugnijezdila se
kako je mogla,
pronašla dom
ili, samo prenoćište.
Nikada je nismo razumjeli potpuno
i nikad joj se više
nismo vratili
jer nismo znali
kako stići ponovo
do početka
kada je riječ
bila samo jedna

Jagoda Iličić

Šta ćemo sad?

Prebrojali smo sve mladeže ispod košulje,

uzdahnuli, potajno, za svim usnama

na čiji smo okus nabasali jedno u drugom,

i, šta ćemo sad?



Ispričali smo provjerene priče,

sakrili poneki ožiljak

rukavom jakne ili tišinom

i, šta ćemo sad?



Pomiješali su se u našim dodirima

svi koje smo voljeli,

jer, godine nikada nisu prošle,

one su se samo pritajile u našim glavama,

uspavane zvjerke

što nas grebu iznutra

i šetaju našim snovima mačjim, gipkim hodom.



Sada su se srela ta dva čopora

i nas dvoje između njih.

Spavajte zvijeri!

Ostavite na miru ovaj dan

u kome sjedimo na istoj strani rijeke,

jednom ćemo uzdisati za ovim satima

ali, šta ćemo sad?



Jagoda Iličić

L'aria del Mare

U misao se sakrila

slana kap,

i bijelo jedro

i glatka put kamena.



Ponijela sam ih kući

pod olistala brda

u sjenu teških zidova.



Sada mi šapuće more

čak i kada utihnu misli

i riječi zašute

poput uplašenih ptica

ispod zlokobnog neba

punog tamnih oblaka.


Jagoda Iličić