Noć je zagrizla u
vreli, rumeni
mjesec iznad grada
i mi smo tu
dva olistala drveta
usred zime.
(Snovi sedefaste školjke)
Tuesday, July 14, 2009
Gdje čovjek da nađe svoj dom
Gdje čovjek da nađe svoj dom?
kolibu može porušiti vjetar,
kućicu na splavu može odnijeti voda...
u srcu svom
sagradi svom dom
tamo mu oluje i vjetrovi
neće srušiti stijene
Ali pazi da ga
ne pretrpaš uspomenama
da se u samom sebi
ne bi ugušio.
("Snovi sedefaste školjke")
kolibu može porušiti vjetar,
kućicu na splavu može odnijeti voda...
u srcu svom
sagradi svom dom
tamo mu oluje i vjetrovi
neće srušiti stijene
Ali pazi da ga
ne pretrpaš uspomenama
da se u samom sebi
ne bi ugušio.
("Snovi sedefaste školjke")
Vjetar
Nisu to talasi,
obala, niti jedrenjaci
to vjetar otvara
latice sjećanja
pa more šumi u nama.
("Snovi sedefaste školjke")
obala, niti jedrenjaci
to vjetar otvara
latice sjećanja
pa more šumi u nama.
("Snovi sedefaste školjke")
Menuet
Tri vitka drveta na horizontu
tri nježne siluete
ogrću plavu koprenu
oko uzdrhtalog struka
i na vjetru
povijaju glave
ukrašene pticama.
("Snovi sedefaste školjke"1999.)
tri nježne siluete
ogrću plavu koprenu
oko uzdrhtalog struka
i na vjetru
povijaju glave
ukrašene pticama.
("Snovi sedefaste školjke"1999.)
Onako, usput...
Prave riječi nikad ne dolaze iz punog srca. Sreća ne treba riječi, radost govori osmijehom.
Prave riječi pojave se tek kada ti se misli razmrve,kada nestane tanki štit i plodova voda života počne oticati negdje u bezdan...i ti se rađaš u nekom novom, nepoznatom svijetu, uz bol i krik,poput nagog,uplašenog djeteta.
Nije boja lica, biljeg koji nosimo cijelog života.Ne razdvajaju nas ni molitve ni jezici niti nevidljive granice nacrtane preko rijeka. Sve se to može razumjeti i sve nam može postati manje ili više blisko.
Čemu doista pripadamo?? Tajanstvenoj hordi onih koji se tješe na isti način. Bezimeno je ono što čeka u svima nama. Najljepše i najmoćnije stvari nemaju ime.
Žeđ za riječima koje nose smisao i lice drevnih istina, rađa se u nekim srcima isto tako kao što se u nekima rađa praznina.
Dok živimo,naše oči traže slike koje nosi naše srce.
Prave riječi pojave se tek kada ti se misli razmrve,kada nestane tanki štit i plodova voda života počne oticati negdje u bezdan...i ti se rađaš u nekom novom, nepoznatom svijetu, uz bol i krik,poput nagog,uplašenog djeteta.
Nije boja lica, biljeg koji nosimo cijelog života.Ne razdvajaju nas ni molitve ni jezici niti nevidljive granice nacrtane preko rijeka. Sve se to može razumjeti i sve nam može postati manje ili više blisko.
Čemu doista pripadamo?? Tajanstvenoj hordi onih koji se tješe na isti način. Bezimeno je ono što čeka u svima nama. Najljepše i najmoćnije stvari nemaju ime.
Žeđ za riječima koje nose smisao i lice drevnih istina, rađa se u nekim srcima isto tako kao što se u nekima rađa praznina.
Dok živimo,naše oči traže slike koje nosi naše srce.
Sunday, June 7, 2009
Lipe
Još jedno ljeto...Dugo nisam pisala.Desi se tako, negdje između trenutka i trenutka , da imaginacija presuši.Čudna su ljeta i zime našega srca. Dolaze i odlaze bez nekog reda, priziva ih nešto u nama.
Pored kuhinje za socijalne slučajeve, ispred bolnice, pored igrališta, ispod gradskog parka,škola...moje kuće! Cvjetaju lipe! Slatki miris šećeri zrak, miješa se sa smogom, lakše se guta...vrijeme njihovog cvata, trenutak za koji su se pripremale cijelu godinu!
Pored kuhinje za socijalne slučajeve, ispred bolnice, pored igrališta, ispod gradskog parka,škola...moje kuće! Cvjetaju lipe! Slatki miris šećeri zrak, miješa se sa smogom, lakše se guta...vrijeme njihovog cvata, trenutak za koji su se pripremale cijelu godinu!
Subscribe to:
Posts (Atom)