Strawberry

Doba cvjetanja

2012-02-01T07:46:00.003+01:00

Ponekad,
zaleprša kroz noć
bijelo čudo
i sve ono
što nas čini boljima,
procvjeta na površini
ružičaste kože
našeg osmijeha!

Jagoda Iličić

Jeronimova žena

2011-12-30T08:50:00.000+01:00

Neki se čovjek zvao Jeronim
i on je napustio svoju ženu.
Sve godine koje su došle
nahranila je svojim slomljenim srcem
Jeronimova žena.

Moj čovjek nije kao Jeronim.
Zove me najslađim imenima,
gleda najnježnijim očima,
u njima dva ogledala.

Zgodan je taj moj čovjek,
pametan, otmjen i krupan,
žgoljavci donose nevolje
uvijek je govorila moja majka.

Nijednog drugog nisam htjela
zato sam ostala sama
sa svojim čovjekom iz rokovnika.
Blago Jeronimu i njegovoj ženi
jer postoje!

Mi nikad nismo stigli tako daleko!

2011-12-29T08:01:00.001+01:00

Pahulje

U njihovom padu
nema vriska temperamentne kiše.
One su, samo,
lagana muzika oblaka.

Jagoda Iličić

Armagedon

2011-12-07T22:37:00.003+01:00

Nestalo je struje
i svijet je utihnuo.
Našli smo se, odjednom
sami sa svojim mislima.
Uginule su na ekranima
reprize sapunica
stale su veš mašine,
radio stanice i blenderi.
Šta ćemo sada,
pitalo je dijete
uplašeno
nekom pričom
o smaku svijeta?
Razdraženi otac tražio je broj
Elektrodistribucije
Majka je tiho dodala,
umorna i za oktavu tiša
nego žene sa Zapada
Mogli bismo
malo razgovarati.

Jagoda Iličić

Masakr

2011-11-30T07:48:00.000+01:00

Preko krhkih svjetiljki,
kroz noć
razlila se magla.
Kao ogladnjeli psi
tragom nečega zakopanog u tami
pojurili su snovi.

Uronjeni u tople plahte
svojih gnijezda
klizavu svilu noći
igrali smo se čudima
sve dok ih nije pokosila
nemilosrdna konjica jutra.

Jagoda Iličić

Neki...

2011-11-27T21:31:00.001+01:00

Nekima polazi za rukom
razvući trenutak
na čitav roman.
Neki roman
svedu na trenutak.
Neki nemaju ni roman
ni trenutak.
Oni se, jednostavno,
još nisu rodili.
Za sada žive
samo svoje čekanje.

Jagoda Iličić

Riječ

2011-11-27T21:25:00.000+01:00

Razlomila se
kao bijela zraka
kao kap vode
u mnoštvo malih značenja.
Promijenilo ju je jutro,
podne i dan.
U razigranim mislima ljudi
ugnijezdila se
kako je mogla,
pronašla dom
ili, samo prenoćište.
Nikada je nismo razumjeli potpuno
i nikad joj se više
nismo vratili
jer nismo znali
kako stići ponovo
do početka
kada je riječ
bila samo jedna

Jagoda Iličić

Šta ćemo sad?

2011-11-27T21:23:00.002+01:00

Prebrojali smo sve mladeže ispod košulje,

uzdahnuli, potajno, za svim usnama

na čiji smo okus nabasali jedno u drugom,

i, šta ćemo sad?

Ispričali smo provjerene priče,

sakrili poneki ožiljak

rukavom jakne ili tišinom

i, šta ćemo sad?

Pomiješali su se u našim dodirima

svi koje smo voljeli,

jer, godine nikada nisu prošle,

one su se samo pritajile u našim glavama,

uspavane zvjerke

što nas grebu iznutra

i šetaju našim snovima mačjim, gipkim hodom.

Sada su se srela ta dva čopora

i nas dvoje između njih.

Spavajte zvijeri!

Ostavite na miru ovaj dan

u kome sjedimo na istoj strani rijeke,

jednom ćemo uzdisati za ovim satima

ali, šta ćemo sad?

Jagoda Iličić

L'aria del Mare

2011-11-27T21:21:00.001+01:00

U misao se sakrila

slana kap,

i bijelo jedro

i glatka put kamena.

Ponijela sam ih kući

pod olistala brda

u sjenu teških zidova.

Sada mi šapuće more

čak i kada utihnu misli

i riječi zašute

poput uplašenih ptica

ispod zlokobnog neba

punog tamnih oblaka.

Jagoda Iličić

Ah, kakva je zvijer moj Taddy!

2011-11-27T21:19:00.001+01:00

Dok danju drijema
negdje u sjeni
pomisliš kako
to brdo krzna
čak ni mrava
zgazilo ne bi,
mekan k'o pamuk,
pitom k'o jagnje
s očima boje ćilibara.

Ali, kad otkuca ponoć
ta snena beast
uz muklu tercu
sprema se na skok
sav od mišića
strašnoga bića
s očima boje ćilibara.

Kao u priči
okrene se svijet
dok udahneš zrak
i povratiš dah
na tebi ostavi crveni trag.
Od plišanog straha
jutro te zatekne
skoro bez daha
pred njime
zatvarat vrata
ne vrijedi
kada te pogleda
već znaš šta ti slijedi...

Ah, kakva je zvijer moj Taddy!

Jagoda Iličić

Jutro

2011-11-27T21:16:00.003+01:00

Između bijelih, žutih, crvenih zidova
ljudi piju svoju jutarnju kafu
I pospremaju ono što su sanjali
u tople plahte i tamne pretince ormara.

Oblačim osmijeh, haljinu i sandale
Stavljam kapljice parfema iza uha
I zveckave minđuše.
Izlazim u jutro kroz koje se razigrala
pjesma ptice s rascvjetale lipe.
U mislima te držim za ruku.

Poput divlje loze
pripile su se plave žilice na našim dlanovima,
krvavi bršljan omotan oko linija života
i svega što je tamo napisano.

Jagoda Iličić

Jabuke, knjige i ptice

2011-11-27T21:13:00.003+01:00

Bio jednom jedan brod i na njemu je živio jedan gusar. Plovio je gusar debelim morima, sretao različite ljude, vodio raznorazne bitke a kada bi se umorio od svoga gusarskog života, silazio je sa svog broda na kopno i onda se pretvarao u prodavača knjige. Zašto baš knjiga? Zato što je gusar, za vrijeme dugih primirja na moru, između bitaka u kojima nije ubijao ljude pisao priče.
I tako, kada bi odložio mač, prihvatio bi se knjiga a oboje su mu ležali u ruci kao saliveni.
Jednom je, lutajući kopnom, stigao u kraj u kome je živjela strašna kneginja. Narod ju je zvao, eh, pa sad, ne moramo prepričavati sve što narod kaže jer, kao što to uvijek biva s istinama, ni ona nije uvijek bila zločesta, samo ponekad. Živjela je u svojoj kuli, daleko od mora i tamo pisala knjige pune crne, bijele i ružičaste magije. Rijetki su bili oni koji su se usuđivali doći u posjet ozloglašenoj kneginji pa je ona magiju svojih priča iskušavala tako što ih je glasno čitala pticama koje su se okupljale oko njenog prozora.
Kada bi joj dojadilo razgovarati s pticama ona se iskradala iz svog dvorca, prerušena u djevojku sa sela. Lutala bi tako poljima i šumama. Ljudi bi je pozdravljali i ne sluteći ko se krije ispod pletenica i umilnog osmijeha. Samo su je ptice umjele prepoznati ali ljudi ne vjeruju pticama pa je tako bila sigurna.
Lutajući, tako, jednom su nabasali jedno na drugo. Gusar se spotakao o granu koja se isprječila na putu kojim je, baš tada, prolazila kneginja njišući korpom punom jabuka. Gusar je kupio svoje knjige iz prašine a kneginja mu je, umiljato, ponudila svoju pomoć.
Pošto su pokupili knjige, sjeli su na jedno oboreno deblo i jeli jabuke iz njene korpe. Kneginja se smješkala, gusar se crvenio i tako su se zaljubili.
Priča ne kaže ništa o tome gdje su pronašli kuću, je li bila bliže moru ili starome gradu u kojemu je stolovala kneginja. Valjda i u pričama postoji vrijeme kada se glavnim junacima dozvoli da se malo sakriju od očiju radoznalih čitalaca i posvete onome što zaljubljeni već rade kad su u tom stanju; mahanju trepavica, držanju za ruke, izgovaranju riječi od kojih se crvene u licu...
Dakle, nastavak priče pronašao ih je u istoj kući, nekoliko poglavlja kasnije. I dalje su se osmjehivali, jeli jabuke i listali knjige. Samo što je kneginja sve češće prilazila prozoru i dozivala ptice a gusar oštrio kuhinjske noževe i solio vodu za piće.
Možda bi živjeli tako zajedno dugo, dugo da gusar nije, nehotice, gađajući neku zamišljenu metu, najoštrijim nožem pogodio krilo najdraže ptice svoje drage.
Zacrnilo se nebo od njenih pogleda a tamne oblake prošarale su munje njenog bijesa. Gusar, naravno, nije ostao dužan nego se sa svim žarom svoje gusarske duše bacio u bitku. Najbolje bi bilo preskočiti i ovaj dio priče jer ljude kako u ljubavi tako i u sukobima, ponekad samo treba ostaviti na miru.
Bilo kako bilo, kneginja se opet našla u svom dvorcu a gusar na svom brodu a između njih su trčali umorni glasnici, noseći u torbama pisma puna bibera.
Trajalo je to dugo, dugo, sve dok se svi glasnici nisu toliko umorili da su popadali sa svojih konja.
Ptice se više nisu primicale prozoru na kome je zlovoljna knjeginja čitala stihove pune sirćeta.
Gusari više nisu htjeli ići u bitku pored druga koji je neprijatelje napadao olovkama umjesto mačem.
Polako su se, od svega, umorili, napokon, i njih dvoje.
Gusar je naoštrio srce posljednje olovke i napisao jedno kratko pismo s nekoliko rečenica:
-Oprosti mi! Nisam znao da je ptica tvoja. Nije lijepo ubijati ptice ma čije one bile!
Kneginja je, još neko vrijeme, mrko odbijala popustiti ali je na kraju i ona poslala jednu hrabru pticu koja je gusaru šapnula nesto.
Kako se priča završava...kao i sve prave priče, s nekoliko krajeva.
Gusar je vodio svoje bitke, kneginja je stolovala u svome gradu ali ponekad, u posebno doba godine, kada bi mjesec postajao srebrn i bucmast, iskradali su se oboje u tamnu noć, jeli jabuke, listali knjige i smješkali se jedno drugom!

Jagoda Iličić

Odoh...

2011-10-11T21:08:00.002+02:00

Ponekad, snažna, hirovita rijeka

dospije u nježni zagrljaj obale.

Zarobe je sjenke krošnji

koje njiše razigrani vjetar

i ona pomisli kako pripada tu,

toj nježnoj mahovini i pitomom plićaku.

Okuje je pjesma ptica i

umiri mjesec što prosipa srebro

po njenoj puti,

začudi je igra vilinih konjica

i zarumeni praskozorje

dok noć rađa dan,

to čudesno dijete svilene kose.

Ukroćena čudom mirne uvale,

na tren se pomiri sa samom sobom,

sve dok se ne sjeti svoje snage

i pohrli dalje bogata sjećanjima,

željna sunovrata,

nemoćna pred svojim ja

Ta snažna, nepredvidiva rijeka.

Nacht

2011-05-03T10:22:00.003+02:00

Die Nacht biß
in den reifen,rötlichen
Mond über der Stadt
und wir sind hier,
zwei entlaubte Bäume mitten im Winter.

(Jagoda Iličić (Der Traum der Perlmuttmuschel, 1999.)

Wind

2011-05-03T09:38:00.003+02:00

Das sind keine Wellen
Strand,keine Segelboote
der Wind stößt
die Erinnerungsflügel auf
und das Meer rauscht in uns.

Jagoda Iličić (Der Traum der Perlmuttmuschel, 1999.)

Menuett

2011-05-03T09:18:00.003+02:00

Drei schlanke Bäume am Horizont
drei zarte Silhouetten
die sich den blauen Schleier
um die zitternde Taille winden
und im Wind
schaukeln die vogelgeschmückten Köpfe

Jagoda Iličić (Der Traum der Perlmuttmuschel, 1999.)

2010-10-15T22:14:00.004+02:00

Ostavila sam ti poljubac za dobro jutro
na posljednjem listu
koji je jutros zadrhtao na lipi
i zaronio u maglu jesenskog jutra.
Sačuvala sam ti
zalogaj najslađe nesanice
s druge strane izgužvanog jastuka
Izvezla sam ti
u dugim minutama podneva
jednu šarenu sliku
na tankim crtama kajdanke
da te podsjeti na sunce,
ljeto, naranče i čaj od marelice
i sve ono što smo u mojim mislima
podijelili.

Bijele plahte lepršaju na vjetru...

2010-10-15T21:58:00.003+02:00

Bijele plahte lepršaju na konopcu
i nosi vjetar kroz zamršene oblake
nečije snove i mekoću postelje
nečije misli u sitne sate
čežnju i mir,otisak ramena
otisak noći, otisak jutra
Razbacani, nevidljivi
u zraku koji miriše na kišu
susreću se s odrazima prozora
iza kojih pale prva svjetla.

(U mome kutku svemira)

Na sjednici Nastavničkog vijeća

2010-09-24T10:02:00.008+02:00

Sve je počelo „kovanjem prstenova“ rekao bi Tolkien, ili možda rečenicom kako dječaci kada odrastu izgube brkove od kečapa i dobiju prave brkove a djevojčice se prestanu igrati učiteljica i postanu prave učiteljice …zapravo, ja i ne znam kako je sve počelo. To sada i nije važno. Važno je to gdje sam sada.
Sjedim na sjednici Nastavničkog vijeća i pišem zapisnik. Ne onaj službeni. Svaki zapisnik na početku ima broj prisutnih i odsutnih, ali, koliko ja mogu vidjeti, niti su svi prisutni prisutni niti su svi odsutni doista odsutni.
Nastavnica jezika u mislima je uz kćerkicu koja ima upalu grla i svaki čas pogledava na kazaljke sata u želji da malčice “pogura” vrijeme. Mislim da rečenice koje lepršaju okolo, do njezine svijesti dopiru tek kao umorni prsti valova istrošeni na nekoj obali. Ona misli na svoju djevojčicu. U mislima joj, svaki čas, stavlja ruku na toplo čelo i zabrinuto odmahuje glavom.
Mlade kolege uvijek se drže jedni drugih. Tako je bilo i u školi u kojoj sam radila prije, (samo što sam i ja tada sjedila u tom dijelu “partera”). Oni uglavnom ne razumiju zašto se starije kolege brinu oko koeficijenta za obračun plaće ili nagrada za životno djelo.
Razumljivo je to. Još nisu sjeli s ove strane zavjese, iza kulisa, i pogledali film sjednice očima roditelja. Još uvijek vjeruju da su djeca onakva kakvim ih zamisliš i da je dovoljna čvrsta ruka i moderne pedagoške metode. Dobacim im, ponekad, u mislima, ne zlobno, čisto kao informaciju koju će razumjeti kada dođu do nje kao do određene dionice puta:
-Čekajte dok vaša krenu u školu!
Učiteljice čine poseban glas prosvjetnoga zbora, uvijek. Mislim da bih ih svrstala u soprane jer svojim visokim glasićima, izvježbanim da okupe jato nestašnih “pilića” uvijek unesu živost i razigranost u sumorne teme dnevnog reda.
One su u stanju satima govoriti o svakom pojedinom učeniku, secirajući njegove navike, socijalno okruženje, materijalni status…sve dok se nastavnici iz predmetne nastave ne počnu migoljiti na stolicama i kolutati očima.
Učiteljice svi doživljavaju u kontekstu njihovih razreda. Bilo da su bučne, tihe, nježne ili “otresite”, sve do jedne vremenom, počnu ličiti na svoje đake, (i oni na njih).
Nastavniku matematike, očigledno, idu na živce. On bi u svemu uveo matematički red a razgovore sveo na zajednički sadržalac koristeći olakšice.
Godišnji plan rada škole, planirane aktivnosti, raspored sekcija…stigosmo i do prijedloga za dodjelu nagrade za životno djelo.
Na tome je mjestu čekao jedan veliki upitnik, barem u mojim mislima.
Koliko svi mi znamo jedni o drugima, i kroz kakve se prizme gledamo? Matematičara smo prošle godine uokvirili u diplomu prvog mjesta na kantonalnom natjecanju, nastavniku tjelesnog smijali smo se jer je u istom kolektivu sa svastikom i samim tim pod “oštrom prismotrom”.
Od nastavnice Engleskog zazirali su mnogi jer ne trpi nepravdu, ima zakon u malom prstu a djeca joj ne silaze s ljestvice najboljih u Federaciji.
Ali to su samo djelići, mrvice neke slike, nekog kolača koji nam nikad nije bio serviran do kraja s točnim popisom sastojaka.
Šta smo, zapravo znali, o žaru ili ravnodušnosti s kojom je svako od nas uzimao svoj dnevnik i žurio pred radoznale, dječije oči?
Šta smo znali o satima razmišljanja o nekom učeniku, pravednosti naših ocjena dok nam je ručak gorio na šporetu ili nas vlastita djeca čekala na parkingu ispred dvorane u kojoj treniraju košarku? Koliko smo se puta pokušali opravdati riječima:
-Oprosti sine, mama je danas imala težak dan ili, sačekaj malo kćeri, tata mora ispraviti sve ove pismene zadaće!
Koliko smo bili spremni i saslušati ono što je kolega imao reći? Možda baš i nije zaslužio da tipkamo po mobitelu dok govori o stvarima koje mu pritišću srce , ili podsmijeh u kafeu preko puta gdje se sve rečenice tresu kao pšenična zrna kroz gusto rešeto.
Koliko sam uspjeha ili neuspjeha bila spremna priznati i sama sebi?
Bilo je dana kada sam gledala moje đake i zamišljala:
“Almir iz druge klupe sagradit će, sigurno, neki most preko duboke rijeke i spojiti obale razdvojenog grada, taj ima osjećaj za mjere i vrijednosti. A Katarina, na njezinu violinu čeka Carnegie Hall. Zvuci Vivaldijeve zime zadrhtat će u zraku baš kao što sada drhte iskre u njezinim nestašnim očima. Amrica će svijet učiniti radosnim i toplim, Feliks će pronaći oazu usred pustinje zahvaljujući silnim enciklopedijama koje lista u slobodno vrijeme. Neću strahovati od operacija,zar glavni kirurg nije moj musavi đak kome sam opraštala zaboravljene zadaće?
Vidjela sam samu sebe kako sjedim ispred televizora (ne “plazme”, koji učitelj može sebi priuštiti “plazmu” samo od pošteno zarađene učiteljske plaće? Nama je plazma sinonim za keks).
Dakle, sjedim ispred mog starog televizora, grickam sjemenke i povremeno kažem na glas:
-Taj je bio moj đak, i ona isto, uživajući u durskoj ljestvici ponosa.
Kao na nekom nijemom filmu koji se prikazivao u mojoj glavi, sljedeća scena pomutila je olimpijski zamah mojih misli, slika slučajno otkrivene stranice Facebook-a na kojoj se moji bivši đaci “časte” raznoraznim nadimcimaispod fotografije sa svečanosti male mature, zaboravljajući uzgred kako sam se silno trudila da ih naučim kako odrastati ne znači prerasti stare marke mobitela. Oni nisu znali a ja im nikad nisam ni govorila o tome, koliko je puta moj sin morao čekati dok sam satima pripremala neku interesantnu aktivnost baš za njih.
Tih je dana moj posao ličio na Sizifovo prokletstvo, uzaludno guranje kamenja koje se stropošta s visina čim od njega digneš ruke.
Na svu sreću, bilo je, i još uvijek ima lijepih dana, dana koji zaslužuju da se na njihovom kraju kaže:
-Kada porastu, moji će đaci očistiti sve rijeke, pronaći lijekove za teške bolesti, izgraditi prekrasna zdanja. Kada, jednom, odu iz ovih učionica, samo kada porastu, pokazat će svim zlikovcima što je poštenje, odanost i mudrost jer, dolazi novo doba i dolaze novi ljudi pravo iz ovih klupa!

Probudila sam se iz svojih misli usred žamora. Još uvijek je trajala diskusija oko nagrade. Trajat će i poslije ove sjednice.
Ne znam koliko sam toga rekla, niti kojim žanrom sam se služila. Pjesmom koja nije bila pjesma, pričom koja nije priča, crticom koja ima suviše impresija...
Možda bih trebala i završiti Tolkienom :“ Mnogo toga što nije trebalo biti zaboravljeno, zauvijek je izgubljeno“...i dodati, izgubljeno- jer to ničim nismo zabilježili. Tragovi našeg rada odrasli su i otišli u bijeli svijet zajedno s našim đacima.
Izrast će, čvrsto vjerujem u to, poneki plodan i lijep cvijet iz sjemena koje smo posijali u njihovim glavama. Da ne mislim tako, svaki bi mi dan bio Sizifov posao.
Ostalo je samo još da dodam nešto u svoje ime, na zaglavlju zapisnika Nastavničkog vijeća, jednu crticu pored moga imena koja bi trebala značiti odsutna iz opravdanih razloga!

Jagoda Iličić

...try...

2010-08-24T13:58:00.010+02:00

I'm plunging into the summer. As a boat overloaded with fruit and bamboo trees somewhere in the difficult waters of the South. The water is shimmering over the edge, watering the bottom and bare feet on an unsafe stronghold beneath me. I'm immersing in the summer, the smell of dark, green foliage, in the sunny skies and glowing days without a breeze ... plunging. Another, better or worse, I know it's just another one that will pass like all the past had passed, ruined by tortures or make-up smile, it will pass..
I do not live like other people, (or, do not know how other people live). Just what it grew up in my dreams is real for me. It as the only truth that may not be true but at least it is mine. In the world where they respect possessive pronouns, have something of his character is a status, a symbol of success, which leaves a trail behind him like a jet through the clarity of the sky, a trail which can be so quickly lost.
Where are the others? Where are my people, asking the mute language of every child in every man in the long search of its kind, under the wide roof of homo sapiens. We may be yellow, white or black, autistic or above average intelligent, born in the metropolis or the other side, maybe we're destined to us understood only by those whose basic assumptions similar. We choose where we are home, we choose cans with expiration date and additives, we choose clothes, programms, actually, we are chosen. We are chosen by smart deliberated advertisements, we are chosen by parties and hypocritical social programms, we are chosen by country and registry offices where we are branded after our birth, without asking anything, as we could have respond, even is they had asked us. In addition to the open window, the stale commotion air out and freshed evening that penetrates the overlay and the police, I feel that some faint fluid emerges from somewhere, from the ancient being born in me and go, go like a stream of solid glacier, the brave, a small stream that runs into the night.
I can not write about the traditions, I can write about events, people who have lived, I can not write about it pretty well... I tried but at the end of all those great candid and truthful sentences have changed in the disgusting pinky color, and somehow one step away from the ground or in the air or on the land, such as a false and shallow ponds on the road.
I can not write about it because I do not really know anything about it. I can not keep the story, do not know how to design plots and in the end still wish to kill all the main heroes. Masochistic act of killing yourself, think of the characters that the writer always carry a part of him, metaphorically, altered beyond recognition, but a piece of meat of his spirit.

Iščekivanje

2009-12-29T09:41:00.002+01:00

Čeka te jedna prazna stolica
U mnoštvu koje talasa
Usred buke u kojoj se miješaju glasovi
Usred boja reflektora i žurbe
Koraka u visokim potpeticama
Kravata s inicijalima
Brižljivo popeglanih okovratnika
Kapi parfema zakačenih iza uha
Čeka te ta jedna strahovito prazna stolica
I kao crna rupa usisava blještavi svemir dvorane

Doba cvjetanja

2009-12-09T17:57:00.001+01:00

Ponekad
zaleprša kroz noć
bijelo čudo
i sve ono
što nas čini boljima
procvjeta na površini
ružičaste kože
našeg osmijeha!

***

2009-11-19T07:31:00.002+01:00

Bili smo zbunjeni tog jutra, nespretni poput srednjoškolaca, nismo znali o čemu govoriti dok se doručak hladio na stolu. Gledala je preko ograde terase, ja sam se pokušavao našaliti . Usred cijele te improvizirane prdstave ustala je i poput dramaturga koji pogađa pravi trenutak, odlučno povukla konopac i spustila zavjesu. Prišla je i zagrlila me, snažno i toplo, bez strasti, bez glasa. Nisam znao šta reći, nisam se ni pomakao. Mislim da to nije ni očekivala. Osmjehnula se zavjerenički i ja sam u tom trenutku znao da mi je oprošteno sve što jesam i sve što nisam učino. Otišla je prije nego sam uspio reći bilo šta. Sjedio sam na terasi, zbunjen, dugo, sve dok se kelner nije približio mome stolu i diskretno počeo kupiti posuđe.
Poslije sam pokucao na njena vrata. Otvorila je hotelska sobarica.
Ugledao sam na podu zgužvane plahte i još jednom osjetio mučan grč u stomaku.
Ukrcao sam se na brod tog popodneva.Gledao sam u more naslonjen na ogradu palube. Tražio sam svoj odraz u dubokom, uznemirenom plavetnilu, ali se moj lik stalno gubio u igri valova.

("Nomadi")

Da nema onog što nam oblak skriva...

2009-11-06T07:45:00.000+01:00

Ovaj dan
Uhvaćen je u kulu od oblaka
I poput zarobljene ptice
Sanja plavo , osunčano nebo
A misao njegova o slobodi snažnija je i ljepša
Od same slobode
Sanjaj, tužni dane!
Čemu bi ti srce žurilo
Da nema onog što ti oblak skriva
Da nema onog
Što ti magla brani?

Lijekovi doktora Nepostojikusa

2009-10-23T21:51:00.002+02:00

U malenom gradu pored šume živi doktor Nepostojikus. Nije on običan doktor. Zato je i završio u mojoj priči.
Doktor Nepostojikus nosi mantil u duginim bojama a umjesto naočala na nosu mu često stoji dvogled. Dvogledom pregleda ljude ali i drveće i nebo jer i oni, kako kaže Nepostojikus, ponekad budu bolesni. Kada je nebo bolesno plače po cijeli dan. Kada je drveće bolesno na njemu nema nijednog gnijezda.
Kada su mame bolesne on ih liječi ovako:
-Draga gospođo, vaše stanje je ozbiljno. Zato predlažem sljedeću terapiju. Tri puta na dan , najmanje , zagrlite svoje dijete. Svaka dva sata isperite grlo osmijehom. Ujutro, natašte, popijte čaj pored otvorenog prozora, ali pazite da vam pogled bude zakačen za neko lijepo drvo ili oblak.
Ovaj doktor liječi i bolesne učiteljice. Propiše im da svakoga dana trebaju pomilovati, barem jedanput, svakog đaka po kosi. Trebaju se osmjehivati djeci u učionici po mogućnosti što češće. Učiteljice s jako izraženim simptomima bolesti stavlja na strogu dijetu. Zabranjuje im daljnje zadavanje domaće zadaće . Oduzima im priručnike u kojima čekaju testovi, kontrolni i ostali zadaci za provjeru. Obično virusi dođu odatle.
Za dobro raspoloženje Nepostojikus piše recepte kojima se kupuje čokolada s lješnjacima i to na popust.
Stvarno bi bilo lijepo kada bi doktor Nepostojikus promijenio ime u doktor Stvarnikus.

Brkovi od kečapa

Brkovi od kečapa

2009-10-14T17:43:00.002+02:00

Kada dječaci odrastu izgube svoje brkove od kečapa ili eurokrema i dobiju prave brkove.
Kada djevojčice odrastu prestanu se igrati učiteljica i postanu prave učiteljice.
Ja to najbolje znam. Moje ime je Onpasi i ja sam patuljak. Tako sam mali da me čak i djeca jedva mogu vidjeti. A odrasli? Eh, odrasli toliko odrastu da ne vide ni kuda ih nose njihove noge. Patuljke iz tih visina ne mogu prepoznati. Tamo vide nešto drugo.
Zašto se zovem Onpasi. Zato što je to skraćenica od:

Ostavi to!
Ne diraj to!
Polako hodaj
Ako to ne pospremiš,
Sutra nema
Igrica!

Bilo bi suviše izgovoriti to sve odjedanput kao ime pa me zato skraćeno zovu Onpasi.
Moji prijatelji imaju jedinstven znak po kome ih možete prepoznati. Svi nose, barem na kratko, brkove od kečapa.
Ja sam lutalica. To znači da nemam stalno mjesto na kome živim. Nisam stalan kao drvo na primjer. Njega ćeš uvijek naći na istom mjestu. Ono se nikako ne može zvati Onpasi. Njegovo ime znači :

Drago biće koje
Radi kao tvornica zraka
Vjevericama dom
Oblacima blizu.

Lutam po dječijim sobama ili se nastanim u nečijoj školskoj torbi.
Postoji jedna riječ koju odrasli važno izgovaraju a zove se FRE-KVEN-CI-JA. Pokušajte to brzo izgovoriti. Zvuči kao hokuspokus ili abrakadabra. Frekvencija je moja čarobna riječ. Kada slušate radio morate naštimati frekvenciju. Da biste čuli mene morate, također, podesiti frekvenciju. To nikako ne uspijeva ljudima koji su suviše ozbiljni.
Moj je program raznovrstan. Nagovaram djecu na nestašluke, šapućem im šale kada trebaju biti ozbiljni. Pozovem ih na igru kada trebaju pisati zadaću.
Pišem vam ovo pismo u sobi jednog dječaka. Jutros je otišao u školu i zaboravio me ponijeti tamo. To je prva neobična stvar koja se jutros desila. Desilo se još nešto.
Jutros je dječakova mama ušla u sobu. Nije imala brkove od kečapa ali mi se prijateljski osmjehnula.
Pozdravljam sve vas koji nosite naš tajni znak.

Vaš Onpasi-patuljak od Frekvencije!

("Brkovi od kečapa"- Jagoda Iličić)

Dani

2009-09-13T00:25:00.000+02:00

Zveckaju dani
k'o šarene perle
na vratu ciganke
noć, i dan,
dan i noć,
ti sve misliš
to je nešto novo
a ono
isti dan i ista noć,
ista čežnja
i ista radost
k'o voda u viru
vrte se, vrte...

("Snovi sedefaste školjke")

Kompas

2009-09-03T17:05:00.000+02:00

Kad izgubiš kompas
negdje između
porinuća i luke,
u mraku samoga sebe,
kako pronaći put?

Kada u nekome trenu
zaćuti svijet
poput uplašene ptice
ispod nepoznate strehe
a zrak izgubi
okus
tvoga daha
i samo sumnja
beskrajna, kao tišina
crta
poput mraza
prekrasne rešetke
iza kojih zarobljeno
kuca tvoje srece,
kako
naći put
u mraku
samoga sebe?

...

2009-09-02T08:00:00.000+02:00

Ja volim moju zemlju ali ne mašem tom ljubavlju kao zastavom nad okupiranim područjem. Volim je kao što se voli kiša ili plavo nebo, ili behar nakon duge i hladne zime.Nema nikakve politike u tome. Uvijek sam se klonio bilo kakvog tabora. Podupirao sam ljudske zakone iz prikrajka i plivao uvijek uz obalu, nikad sredinom rijeke. Lososi koji prkose strujama u potrazi za mjestom na kome se mrijeste ne objašnjavaju nikome svoju tvrdoglavost...

(Nomadi)

Godinama poslije

2009-08-29T09:17:00.000+02:00

(Odlomak iz romana koji je u pripremi „Nomadi“)

Lijepo je nordijsko nebo obasjano suncem. Dani poslije dugih i mučnih kiša stignu kao blagoslov. Žedni svjetlosti izmilimo iz zidova u parkove i na osunčane trgove. Strancima je uvijek čudno kada stignu u Geteborg za vrijeme lijepog vremena. Čude se licima okrenutim suncu u nevjerovatnom spokoju, kao da piju samu vodu života. Ne razumiju tu našu žeđ ljudi koji dolaze iz primorskih gradova. Njihove molitve prizivaju kišu ...Nama..kako sam se lako poistovjetio s tim „nama“...?Lako -možda. Sada, nakon niza godina u kojima nisam znao na koju sliku okačiti to „nama“... da li u dvorište ispod sitnog, plavog grožđa koje niko ne jede, ispred kuće skrpljene od ručno napravljenih opeka usred brdovite, bosanske zemlje. ili to „nama“ pripada slici snimljenoj ispred statue postavljene pred Pozorištem u Geteborgu. Pištolj zavezane cijevi, da rata više ne bude...Oni ne znaju šta je rat..nije ga bilo u Švedskoj stotinama godina unatrag.
Moja su djeca rođena ovdje. U njihovim glavicama Bosna je povezana s bučnim posjetama brojnoj familiji koja nas dočeka svakog ljeta. Svakog..sada već i preskočimo koje. Djeca rastu i ljeto žele provesti s vršnjacima koji govore istim jezikom. Čim pređemo granicu postajemo stranci rođenoj djeci. Iskopamo iz same utrobe prošlosti uspomene koje ona ne razumiju. Veselimo se stvarima koje u njima ne bude ništa izuzev čuđenja.
Negdje , u nekom vremenskom džepu, zapela su sjećanja naše generacije. Bosna u kojoj smo živjeli kao djeca više ne postoji. Mnogo toga više ne postoji...previše! Ne zaranjam više tako često ispod površine. Lakše je živjeti dan za danom. Ponekad je mašina koja nas drobi milosrđe...umor je najbolja brana snovima. Umoran čovjek brzo zaspi. Nema vremena za sjećanja. A sjećanja su kao odjeća. Što ih rjeđe nosiš to se više zapliću u mrak ormara sve dok ne zarone sasvim izvan dometa naših ruku. Postanu blijeda i iznošena. Uskrsnu tek kada se vratimo mjestu koje smo nekada zvali dom. I što sam stariji to mi je teže stupiti nogom na stari seoski put.
Kroz polja na kojima nema pšenice, pokraj kuća u kojima niko ne živi. Pusto, sablasno, naseljeno uspomenama.
Nikada nisam pisao o tim godinama užasa. Teško je nositi tugu bez glasa. Tvrd orah koji ne daje ploda ali ti stalno pritiska utrobu.
Nisam pisao o djeci koja su učila u skloništu dok su nam iznad škole fijukale granate, o teretnim vozovima kojima smo dolazili u grad, vozovima poput onih kojima su ljude vozili u Aušvic a opet,...nismo išli pješke.
Nisam pisao o Kapiji, stravičnoj tišini osakaćenih tijela i vrisku nas koji smo preživjeli. Nisam mogao pisati o tome.
Bezbrojnim konvojima koji se nisu vraćali, odlazili su moji prijatelji. Sve ono što su za nas, u dragocjenim seharama djetinjstva spremale naše majke, nestalo je. Nismo trebali tako rasti.
Opustjela su polja, otišli su ljudi...Samo starci i jeziva tišina ispod dubokog, plavog neba
Sada, godinama poslije, skoro da ne postoji zemlja u kojoj ne živi neko iz moga kraja. Razišli su nam se putevi, zaživjeli smo različitim životima, djeca nam ne govore istim jezicima.
Čim nogom kročim na seoski put, kao iz zasjede sačekaju me uspomene i ja ne znam kako se izboriti s njima. Previše je prostora za tugu. Oronula kuća na vrhu brijega, majka koja je preko noći nestala u skrhanoj starici koja iščekuje ko će joj od djece, razbacane po svijetu, otvoriti vrata.
Ta njena strpljivost gora je od tišine zasijane sjećanjima.
Neki drugi život živjeli smo tada. Neki čudan život živimo sada.
Kroz pusta polja, njive obrasle travama, pokraj voćki otežalih od plodova koje niko ne bere, povede me put.

Talas i obala

2009-08-13T09:31:00.001+02:00

Žurio je talas
svojoj stijeni na obali
šaputao mu vjetar i zlatno sunce
prozirna je pjena, poput svečane košulje
prekrivala njegov vrh
rasprsnuo se val, sretan
i mnoštvo je iskričavih kapi
zasvjetlucalo poput dragulja
šaputao je vjetar i zlatilo se sunce
nad dubokim morem, punim talasa.
* * *

Zlatna zamka

2009-08-13T09:30:00.001+02:00

Ptica uhvaćena u zlatnu zamku sunca
Na bistrom nebu iznad septembarskog jutra
Počinje novi dan poput neobičnog poklona
Ostavljenog tu, na obali, za nas
Koji smo netom stigli iz snažne,tamne vode
Nas, koji smo u potrazi izronili
Potonule dragocjenosti , alge i školjke
Nas, koji smo i ne znajući
Razapinjali ribarske mreže u svom snu
Ne bi li pronašli davno potonule lađe
Noć,prostor u kome je srce poludjeli kompas
Jutro,obala na koju nas izbace talasi
Blagoslovljena svjetlost što snovima
Oduzima snagu
* * *

Zašto "Nomadi"?

2009-08-05T07:01:00.000+02:00

Nomadi lutaju prostranstvima u potrazi za zelenijim pašnjacima,paleći ognjište gdje god se osjećaju dobro. Pojednostavljeno tumačeći sve to: ognjište znači toplinu,pašnjak znači hranu a prostranstva znače prostorni i vremeski okvir u kome se sve to događa. Na kraju samo trebamo postaviti sebi pitanje koja je vatra u stanju ogrijati naše srce, kakva hrana najbolje prija našem biću i kojim smo koordinatama odredili putanju vlastitog lutanja.Zaključak se nameće sam. Nismo li svi mi nomadi na neki poseban i samo nama svojstven način?

Tim nije bio lijep čovjek, ne na način kojim svjetski modni magazini mjere ljepotu. Njegova kosa, opasano rijetka na tjemenu, spuštala se u tankim pramenovima sve do ramena. Nosio ju je vezanu u rep. Širokih ramena ali kratkih nogu kretao se mornarski samouvjereno. Najljepši ukras njegovom licu bile su plave ,čiste oči iza naočara bez okvira.
Odeta ga nikad nije gledala očima drugih ljudi. On je za nju uvijek bio njezin hodajući dnevnik, dežurno rame za plakanje, prijatelj koji zna sve i ne sablažnjava se ni radi čega.
Idem, odlučila je iznenada te večeri nakon što se opraštala od Tima. Tim je otišao u svoj hotel a Odeta se vratila kući. Poštansko sanduče i dalje je prijetilo netaknuto, poput skrivenog zlikovca u holu njezine zgrade.
Počela je pakirati stvari za put. Malo odjeće, kuhalo za kafu i puno papira. Radovala se ali i osjećala laganu strepnju negdje u nekom skrivenom, neistraženom dijelu misli. Neću sada misliti o tome, skarletovski hrabro zanemarivala je pitanja što su uporno jurišala na njezinu savjest. Njegova žena, šta će reći kad sazna? Ali ja sam , s te , ženske strane, bezazlen stvor u njihovom bračnom životu. Skoro kao ameba, bez spola. Tim i ja smo prijatelji, na kraju krajeva, ja ga poznajem duže, mnogo duže nego ona.
Možda i nije u redu, mudrovala je peglajući džins, neuspješno i nestrpljivo prelazeći preko platna presušenog u sušilici rublja. Mrzim peglanje!
Misli su joj preskakale prepone u glavi poput zbunjene žabe, s lokvanja na lokvanj.
Do vraga i ispravan život! Ispravna sam već godinama i nisu mi dodijelili nikakvu medalju radi toga. Jednom, barem jednom, u nizu posljednjih godina, učinit ću nešto uzbudljivo i impulsivno. Na kraju krajeva, to je samo obična reportaža o Kotromanićima , zajednički projekt profesora i novinara, spoj dokumenta i lirike...prestani s tim glupostima!!! Naređivala je sama sebi dok se, uznemirena trkom pitanja i odgovora u vlastitoj glavi, spremala u krevet. I dok je zaranjala u svoje žute, frotirne plahte veliko lice punog mjeseca umirujuće se osmjehivalo s tamnog neba. Nešto poznato, mjesec, nebo, moji veliki prozori i stara siva, udobna pidžama. Dobar pokušaj ali nemir se ne liječi rutinom. Nemir je uvijek, predhonik neke velike bitke, vjesnik koji viče: „Spasite grad, zatvorite kapije, osigurajte utvrdu...
Odeta je jedva zaspala te večeri, Sanjala je teškim, isprekidanim snom, budila se na mahove da bi ugledala ravnodušno lice ogromnog mjeseca ogrnutom tamom.

Jagoda Iličić

"Nomadi"

2009-08-01T18:24:00.001+02:00

Koliko nas živi sada, u ovome trenutku?? Čini mi se da neprestano pokušavamo kupiti komad bijega na raznim mjestima.Od čega to bježimo tako ustrajno?Gdje smo izgubili čvrsto tlo i nebo iznad njega? Sjedim na brdu iznad kuće u kojoj sam rođen. Tišina ljepote uspavljuje me.
Daleko od gradske vreve, poput bumeranga, u srce nam se vrati sve ono što jesmo, sve ono od čega bježimo, sve potankosti o smislu i trajanju...teško je podnijeti težinu neba ako ti je srce prepuno tereta.
Naviknemo uzmicati s godinama. Između datuma, i rokova, ukradeni predah kroz prozor na monitoru dok šef ne gleda, igrica sakrivena na dnu ekrana, otvoren prozor za chat...prepune police hipermarketa, ponude u poštanskom sandučetu, ulice kojima hodaju lica s maskama. Savršena krinka uzmicanja. A onda dođeš na dvorište stare kuće i sve ono od čega bježiš sruči ti se na glavu kao teška, jesenja kiša.
Malo je ljudi s kojima mogu govoriti o ovome. Jedan živi preko oceana, na drugom kontinentu. Nekad smo bili najbolji prijatelji. Ne čujemo se često. Nemamo vremena..kakva otrcana fraza! Mislim da će prije biti da nemamo snage za svakodnevno prekopavanje po zgarištu sa koga smo otišli. Ponekad prođe i godina dok ne podignemo slušalicu. Uvijek nastavimo razgovor na istom mjestu, kao da smo juče sjedili zajedno. Sve što je došlo poslije nema nekog značaja u tim našim govorima. Spomenemo uzgred neke važnije događaje, čestitamo kakav rođendan ili godišnjicu.
Kada me zaboli mali ožiljak u duši tada moram pronaći nekoga ko je dijelio samnom vrijeme tada, ko zna o čemu govorim, neko ko razumije „žutu minutu“ mog srca .
Prekopamo sjećanja, izgovorimo monologe, svako svoj, ponekad i u isto vrijeme, i nakon toga, kada i posljednja riječ iscuri poput zna pijeska u pješčaniku, probudimo se u ovome što se zove sada i pobjegnemo, svako u svoj folder, složen u ogromnoj datoteci ljudskih sudbina.
Volim moju ženu. Moja djeca rastu sigurna i voljena u našem malom svijetu. Ona je vidljivi dio moje stvarnosti na koji se vraćam da bih udahnuo, da bih preživio. Zahvaljujem Bogu na njenoj pitomoj prirodi, na njenoj dražesnoj razigranosti za koju se ne hvataju mračne sjenke prošlosti.Ne znam naslućuje li olupine razbijene flote potonule iza osmijeha namreškanom na mom licu. Nikada joj nisam mnogo govorio tome. Zna da sam preživio rat, zna da u meni ima krhotina na koje se može posjeći ako tapka u potrazi za onim što je se ne tiče. Nikada ne pita prva. Prima onoliko koliko sam joj sposoban dati i nije nesretna radi toga.
Kada sam bio mlad mislio sam da je jedina prava i iskrena ljubav ona u kojoj se sve dijeli, i ona zadnja najcrnja misao, i san i radost, sve.Zato su mladelačke ljubavi gorke. Nikada ih ne bih ponovo preživio. Niko nije u stanju biti toliko nesretan kao zaljubljeni srednjoškolac.
Sjećam se moje djevojke iz gimnazijskih dana.Volio sam je potajno mnogo prije nego što je ona počela voljeti mene. Nije bilo tajni među nama. Toliko smo vremena provodili zajedno da više nismo mogli disati ni jedno uz drugo ni jedno bez drugog.
Potražio sam je jednog ljeta krišom, dok je moja porodica pripremala neki piknik na otvorenom. Lagao sam da idem u kupovinu i čudio se kako laž glatko klizi s mojih usana. Nije me pekla savjest. Ovo sada nema nikakve veze sa onim što je bilo i što je nastavilo živjeti samo za sebe.
Razgovarali smo dugo, poljubio sam je tražeći onaj okus velikog odmora i sendviča sa šunkom i sirom. Ne znam koga sam tada ljubio. Ženu na čijem licu nevidljivi kist crta prve bore ili djevojčicu o kojoj sam sanjao u godinama kada nisi ni dijete ni muškarac.
Nije se mnogo promijenila. Da sam ostao duže možda bi se ta skrivena iskrica i rasplamsala u mali požar ...ali nije. Nije mi dozvolila. Poslije sam zahvaljivao providnosti na njenoj mudrosti. Tajne veze su teret. Tajne ne vole čučati u mraku. Imaju ružnu osobinu da objave svoje lice tamo gdje ih najmanje očekuješ.
Moj brak možda i nije ono o čemu sam sanjao. Ne gorim velikom i isključivom ljubavlju o kojoj pišu romani ali je vatra našeg ognjišta dovoljna da ogrije naša srca i da znamo da nam je hladno kada se udaljimo suviše daleko.
Njena i moja krv pomiješala se u našoj djeci. Nijedna stara ljubav ne može se mjeriti s tom istinom. Mogu poželjeti, ponekad , neke usne koje sam davno ljubio, mogu se sjetiti naručja ili sitnica koje su me radovale, ali, kada noću, osjetim toplinu njenog tijela tik uz moje,kada planiramo rođendanske zabave, kada pijemo u kafeu pored parka čekajući da djeca završe trening, ja znam gdje pripadam i znam da mi je dobro.

( Jagoda Iličić "Nomadi")

Bol

2009-07-14T12:48:00.000+02:00

Ništa nije tako snažno
ni tako živo
kao bol.
Bol u nama ima svoj krvotok,
svoje vene i arterije
i svi ti kanali
tajnovita su Altamira
po čijim stijenama
spavaju odrazi naših strahova.

("Snovi sedefaste školjke")

Palma

2009-07-14T12:31:00.000+02:00

Bila je tama. Osjećala sam sigurnost i toplinu svugdje oko sebe. Odnekud, iz daljine, dopirali su čudni zvuci i to je bilo sve.
Prolazilo je vrijeme. Polako, ne znam odakle, javljala se sumnja da ovaj topli mrak možda ima svoj kraj, da je izvan njega neki drugačiji svijet.
Nisam više bila sama.Uz mene je počeo klijati nemir. Počinjala sam osjećati zidove svog zrna.Htjela sam van iz tog tijesnog prostora...
I dođe čas u kome zaboli svaki dio mene i bol moj učini da se zrno rasprsne u bezbroj komadića. Zapljusnu me strahovito plavetnilo, boje, glasovi...Zvuci koje su ranije mutno kuckali negdje blizu mene, odjednom su postali jasni i svježi poput vode. Dopadao mi se ukus neba u mom mladom lišću.
Nešto nježno, nešto što nisam osjetila nikada prije, pomilovalo me i reklo da se zovem palma a da je ono vjetar.
Sada rađam kokosove orahe i slušam more koje šumi blizu mene. Upoznala sam pjesmu ptica i vrisak oluje. Saznala sam da nebo nije uvijek plavo i da mnogi u ovome svijetu žele biti nešto drugo.
Još je više onoga što mi je ostalo nepoznato. Ovo zrno mnogo je veće.
Ali, znam da će jednoga dana, moje lišće dotaknuti opnu iza koje postoji neki novi svijet. Jednom ću čuti neobične zvuke koji će početi kuckati negdje izvana, u početku tiho, a onda sve jače i ovaj svijet postat će mi uzan i tjeskoban.
Znam, da ću se nakon dugih sati rađanja, obreti ispod nekog drugog neba, i neki novi vjetar reći će mi kako se zovem.

("Snovi sedefaste školjke")

Noć

2009-07-14T12:28:00.000+02:00

Noć je zagrizla u
vreli, rumeni
mjesec iznad grada
i mi smo tu
dva olistala drveta
usred zime.

(Snovi sedefaste školjke)

Gdje čovjek da nađe svoj dom

2009-07-14T12:26:00.000+02:00

Gdje čovjek da nađe svoj dom?
kolibu može porušiti vjetar,
kućicu na splavu može odnijeti voda...
u srcu svom
sagradi svom dom
tamo mu oluje i vjetrovi
neće srušiti stijene
Ali pazi da ga
ne pretrpaš uspomenama
da se u samom sebi
ne bi ugušio.

("Snovi sedefaste školjke")

Vjetar

2009-07-14T12:24:00.000+02:00

Nisu to talasi,
obala, niti jedrenjaci
to vjetar otvara
latice sjećanja
pa more šumi u nama.
("Snovi sedefaste školjke")

Menuet

2009-07-14T12:21:00.000+02:00

Tri vitka drveta na horizontu
tri nježne siluete
ogrću plavu koprenu
oko uzdrhtalog struka
i na vjetru
povijaju glave
ukrašene pticama.

("Snovi sedefaste školjke"1999.)

Onako, usput...

2009-07-14T09:53:00.000+02:00

Prave riječi nikad ne dolaze iz punog srca. Sreća ne treba riječi, radost govori osmijehom.
Prave riječi pojave se tek kada ti se misli razmrve,kada nestane tanki štit i plodova voda života počne oticati negdje u bezdan...i ti se rađaš u nekom novom, nepoznatom svijetu, uz bol i krik,poput nagog,uplašenog djeteta.
Nije boja lica, biljeg koji nosimo cijelog života.Ne razdvajaju nas ni molitve ni jezici niti nevidljive granice nacrtane preko rijeka. Sve se to može razumjeti i sve nam može postati manje ili više blisko.
Čemu doista pripadamo?? Tajanstvenoj hordi onih koji se tješe na isti način. Bezimeno je ono što čeka u svima nama. Najljepše i najmoćnije stvari nemaju ime.
Žeđ za riječima koje nose smisao i lice drevnih istina, rađa se u nekim srcima isto tako kao što se u nekima rađa praznina.
Dok živimo,naše oči traže slike koje nosi naše srce.

Lipe

2009-06-07T07:56:00.000+02:00

Još jedno ljeto...Dugo nisam pisala.Desi se tako, negdje između trenutka i trenutka , da imaginacija presuši.Čudna su ljeta i zime našega srca. Dolaze i odlaze bez nekog reda, priziva ih nešto u nama.
Pored kuhinje za socijalne slučajeve, ispred bolnice, pored igrališta, ispod gradskog parka,škola...moje kuće! Cvjetaju lipe! Slatki miris šećeri zrak, miješa se sa smogom, lakše se guta...vrijeme njihovog cvata, trenutak za koji su se pripremale cijelu godinu!

2009-03-26T19:23:00.001+01:00

Riječ da ti poklonim
Izgubljenu
U gradu moje duše
Riječ ogrnutu
U svilu mojih snova
Kakvo bi joj lice
Dalo tvoje srce?

2009-03-15T08:09:00.000+01:00

Dugo nisam pisala.I u duši postoji plima i oseka..neki tajanstveni mjesec približi svoje krupno, okruglo lice i bujica riječi poteče.
Kada se na putu pojavi neka velika tuga kao ogromni kamen koga ne možeš preskočiti tek tako,riječi izgube smisao. Tek poslije, dio po dio, komadić po komadić stijene, drobit će vrijeme, sve dok se ne smanji toliko da možeš krenuti dalje.
"Mnogo ste svoje boli sami odabrali", kaže Džubran. Mnoge su nas tuđe tuge previše zaboljele jer smo u njima prepoznali i dio sebe, dio mogućnosti da ponovimo isti korak.
Opasno je govoriti o životu i o smrti jer su te riječi toliko puta ponijele teret od srca do srca da su postale poput fraza koje se izgovaraju tek reda radi.Kada kažeš koliko ti je žao radi nečega ili kako si radostan jer je neko...uvijek možeš zvučati patetično ili možda i licemjerno.A opet...
dobro je govoriti o onome što nas tišti. Malene rijeke rečenica odnose i mrve stijene iz našeg srca.Sve dok ne ostanu sasvim malena zrna pijeska, zrna koja isčeznu i zrna zarobljena u srcu nekog bisera.
U četvrtak smo sahranili Mirnu. Pljuštala je kiša. Svi smo plakali. Bila je previše mlada da bi umrla.Moj sin ima isto toliko godina kao i njen dječak. Gledala sam ga kako stoji u toj bujici ljudi koji su došli da isprate njegovu majku.U jednom momentu kiša je počela pljuštati po nama a on je samo stojao tako gologlav, i plakao suzama koje su se miješale s kišom, bez glasa.Majka bi pritrčala i raširila kišobran nad glavom svog dječaka, da se ne prehladi, da se ne razboli...Strašna je pomisao da jednom, možeš otići na neko mjesto odakle ne možeš zaštiti i zagrliti svoje dijete.
Što sam starija to sam više sigurna u to da smrt nije kraj...Mi , rođeni u "zlatno doba komunizma" učeni smo od malena da ne postoji dalje.Nema logike u tome. Voda kruži, materija kruži, sve samo mijenja oblik ali i dalje postoji...Ima utjehe u tome.Bez nje bi život bila surova utrka bez smisla.A Svemir nije stvoren tako. I u kaosu ima smisla samo što je nevidljiv nama, sitnim bićima s plave planete koja kruži oko Sunca.

Kad te zaboli duša...

2009-01-22T15:40:00.000+01:00

Kako gorak ukus ima svako razočarenje! Okus pokvarenog kolača, okus izgorene šnicle, prepečenih kokica...Ljudi koji poklanjaju dragocjeni teritorij svog srca, imaju mnogo.Ljudi koji dijele svoje misli nisu usamljeni. Sve bitke služe nečemu, ček i one izgubljene, kaže Coelho. Uvijek ovako , kada me nešto zaboli do samog srca, nižem rečenice bez smisla, dok se ne uklope u neki mozaik, dok ne dobiju lice, dok i sama ne saznam šta me to toliko boli...Kada na kraju lutanja ugledaš lice utvare koja ti grize dušu, onda je lako. Onda možeš posegnuti za osmijehom i lijekom čiji je obavezni sastojak tvrdnja da će sve biti dobro, i da je tako trebalo...Ništa se ne rađa bez muke, djeca koja dolaze na svijet stižu iz bolne utrobe svojih majki, misli koje postaju kristalno jasne, klesale su se u mračnim, bezvremenim prostorima...zašto bi s djecom istine bilo drugačije?

Samo zapomagaj kad si u nevolji...

2009-01-14T17:53:00.001+01:00

Samo zapomagaj kad si u nevolji
I neko mora čuti
Jer ako vrištiš u tišini
Onda tvoje Uuuupomoć!!!!
Čuju samo tvoji bubrezi,
štitna, želudac...
I oni će ti i odgovoriti
Uvijek postoji neko ko je već
prošao tim putem
Neko ko je
Zvao iz iste zamke
i zna gdje su ljestve...

Remek djelo Elmera -književnika

2009-01-12T19:14:00.000+01:00

Zvanje književnika pomalo liči na najstariji zanat na svijetu. Pisac dijeli intimu svog srca, dopušta drugima da zavire u najskrovitiji dio njegovog bića i
poput hirurga secira svoja razmišljanja.
Dobro je dok samo pisac zna da je pisac. Problem nastane kada i drugi saznaju, pročitaju to što piše pa počnu sa „seciranjima“. Ako je djelo dobro, naći će se mnogo onih koji će se osjetiti pozvanim da „komadić mesa“ izvuku iz konteksta cjeline, da ga razgledaju i trpaju u različita „nova jela“, hvaleći se novim pogledom i novim specijalitetom koji, naravno, pripisuju svojoj malenkosti.
Ako nije...eh , sve ovisi o kontekstu. O panorami koja se prostire iza piščevih leđa.
Najteže je onima koji iza leđa imaju samo oblake od kojih zidaju svoje književne kule.
Elmer je pisac otkako zna za sebe. Još je u školi pisao pjesme koje su se čitale na svim smotrama „Titovim stazama revolucije“. Dugo je godina pokušavao objaviti svoju prvu zbirku.
Prijatelj mu je savjetovao da promijeni žanr.
-Trebaš pisati o nečemu što će se ljudima dopasti. Ljubav, politika, trileri, to se čita. Ne razmišlja svijet više o smislu života.
Te su riječi razlog zbog kojeg je Elmer uzeo u ruke olovku u želji da napiše remek djelo po kome će ga pamtiti. Počeo je ovako:
Noćas je podivljali vjetar jahao nebom prepunim snježnih oblaka. Gurao je prozore i lomio gole krošnje strpljivog drveća. Bijesno se ritao između zidova uplašenog grada. Ja sam preživljavao trenutak staklene kugle koja pokušava skupiti svoje dijelove nakon rasprsnuća. Po ko zna koji put. Dijelovi neće doći na svoje mjesto. Pomiješat će se slike i tragovi. Ma šta majmuni mislili o tome ali, nije lako biti čovjek. Prokletstvo zvano «biti svjestan» čini nas izgubljenima daleko više nego da se u nekoj lisnatoj džungli njišemo na lijanama. Ima dana kada ranjeni čovjek poželi prebiti noge prvom pračovjeku koji se usudio pokrenuti mašinu zvanu civilizacija.
Od tada čovječanstvo igra video igricu čije faze postaju sve složenije i zahtjevnije, treba izbjeći sve više zamki. Preživljavanje se pretvorilo u novu vrstu umjetnosti .
Ako ovo bude čitao neko ko ne priznaje Darvina, gotov sam, pomisli on. Isto će se desiti ako moje djelo dospije u ruke čovjeka koji ne zna kako izgleda računar.
Trebao bih u tekst uvesti kakvu ljubavnu priču ili možda događaje iz moga djetinjstva? Ljudi čitaju tekstove u kojima im se savjetuje kako nabaviti novac ili kako platiti račune.
Koga zanima moja»životna realnost»? Sa tugom se počeo pitati Elmer.
Kada bih natjerao svoju maštu da izmisli nešto poput Hery Pottera? To bi već bilo nešto. Suviše sam nervozan za to. Suviše iscrpljen hodanjem po tankoj žici opstanka. Pala mu je na pamet priča o marioneti, lutki koja je pobjegla i svoje konce hrabro zavezala za krošnju visokog drveta.
Moji su konci čvrsto zavezani za bankovne račune, pomislio je Elmer. Svako jutro kada banke otvore svoje šaltere, dio mog dostojanstva odlazi na rasprodaju rabljene robe, moje se strepnje umnožavaju s kamatama .Visim na vrhu drveta pa iako znam da je mjesto na koje sam se zakucao moj vlastiti izbor ne mogu a da se ne čudim otkud ja tu?
Lako je bilo pisati pjesme u školi, pomisli Elmer. Književnost je bila na cijeni. Mogao bih sada napisati, recimo nastavak nekog poznatog djela kao što je, na primjer Danteov Pakao. Od tada su se vremena malo promijenila.
Da sam ja Dante u moje bih krugove rasporedio savim drugačije prestupnike. Ne sjećam se da je on pominjao kreditne službenike i bivše supruge.
Pakao je zgrada preko čijeg praga pređeš ruku pod ruku s bračnim drugom.
Na recepciji se odrekneš osobnih podataka ,odrede ti ražanj ispod koga potpale vatru pa ti čas prže srce čas bubrege. Juriš, trčiš, stvaraš. krpiš, (pakao je pun glagola koji te iscrpljuju) .
Ali, negdje usred razmišljanja o paklu on se zastidje samoga sebe. Taj bi tekst izgledao jeftino, za narod...
S nekim se stvarima ne bi trebalo igrati. Ne postoje riječi koje mogu opisati kako su se osjećali ljudi koji su smrt gledali okom u oko, ne postoji rečenica u koju možeš obući bol majke čije dijete boluje od bolesti koja nikad neće biti izliječena. Samo oni znaju kako je vreo njihov pakao.
Pobjesnim uvijek kada slušam priče onih što su se «poistovjetili» s žrtvama i na njihov račun pobrali nagrade, političke poene ili sumnjivu slavu.

Ljudi vole iluzije. Teorije koje im pojašnjavaju razlog postojanja. Na stolu je, u zdjeli, jedna usamljena narandža čekala da bude pojedena. Elmeru slučajno pogled pade na nju i on poče pisati svoje remek –djelo:

Zamislite polje na kome, negdje blizu mora, rastu narandže. Topli, slani vjetar povija im grane poput nježnog ljubavnika, sunce rasipa obilje svoje raskoši nad zelenim krošnjama. Zlatni plodovi njišu se milovani vjetrom. Naranče zriju i postaju teške i sočne. Dobro pamte ljepotu u kojoj rastu. U njihovu svježu srž upija se značenje svjetlosti, zraka i mudrovanje zemlje, čvrstoća korijena i šapat lišća. Tajanstveni kod upisuje se u svaki plod.
Rastu na samom izvoru života. Svakog dana, tajanstvena sila uzima jedan po jedan plod i odnosi ga. Gdje? Tamo gdje počinje život. Svako srce biva darovano narandžom. Svaki čovjek pokušava drugima pokazati, cijelog svog života šta nosi u svom srcu. Neki uspiju neki ne ali ono što zasigurno znam jeste istina da čovječanstvo najviše duguje ljudima od čijih je srca život napravio đus.

...kada se rodi moj će sin promijeniti svijet-moj svijet!

2009-01-11T22:46:00.000+01:00

Prije nego što su mudraci pročitali iz zvijezda, prije samog Gabrijela koji je donio radosnu vijest, moje je srce znalo. Kada se rodi, moj će sin promijeniti svijet, moj svijet.
Ništa u cijelom mom životu nije bilo vrjednije od spoznaje da se u meni zametnuo novi život. Nisam više bila sama u svom tijelu i taj me novi osjećaj činio čas svemoćnom čas nespremnom i uplašenom. Pitala sam se hoće li mu nauditi moji strahovi? Čuje li moje riječi? Zbunjuju li ga moji snovi?
Voljela sam ga od prvog trena njegovog postojanja, još tada kada je bio samo misao, moje malo čudo.
Vremenom sam se navikavala na tajnu koju je nosilo moje tijelo. Mijenjala sam se, krupnjala, osluškivala.
Počeo se oglašavati, dodirima nježnim poput leptirove igre. Rastao je, igrao se u sigurnoj tami pored mog srca, a ja sam ga zamišljala i nestrpljivo očekivala tren kada ću ga uzeti u ruke. Pričala sam mu priče i pjevala uspavanke, dok se moje tijelo rastezalo i trudilo da mu pruži najbolje što ima. Sve je u meni bilo njegovo. Čak ni moje misli nisu bile zaključane. Plašila sam se da ga ne povrijedim. Ta iscrpljujuća odgovornost činila me ranjivijom i tankoćutnijom nego ikada prije. Svaka me sitnica mogla usrećiti ili rasplakati. Sve je dobilo novi smisao i težinu. Stvari koje bi inače bile bezazlene imale su moć da načnu neko moje sjećanje, sama sam sebi postajala nepodnošljiva i neshvatljiva.
On je dijelio samnom radost njegovog iščekivanja i to je bilo sve što je mogao.
Moj sin je, još uvijek, trebao samo mene i ja sam sebično uživala u spoznaji da sam mu dovoljna samo ja, da je siguran i voljen ispod moje kože. Znala sam da nikada više neće biti tako. Plašila sam se onoga što mu je budućnost spremala, mučile su me vizije a opet, jedva sam čekala da se rodi kako bih ga spasila sebe, i dozvolila mu da sanja sam.
Bližio se čas, osjećali smo to oboje. Sve teže sam se kretala a na zategnutoj koži mog trbuha ocrtavala se čas nožica, čas leđa. Prostor je postao premalen za njega.
Svijet tada nije bio gostoljubivo mjesto za dijete.Mi smo bili siromašni putnici na putu punom nemira i ljudi žednih tuđe krvi.
Te noći, kada se rađao moj sin, nebo je bilo zvjezdano, tako mnogo iskrica sijalo je u tami. Za vrijeme kratkih predaha, između trenutaka kada sam mislila da će mi se tijelo rasprsnuti, mislila sam o tome kako su ljudske sudbine usamljene? Ova noć u kojoj će krenuti sam, malen i topao od tame moje utrobe, ova noć tako sveta i posebna za mene, ne zaustavlja život drugih. Oni jedu, spavaju, idu za svojim poslom u isto vrijeme dok se u meni život i smrt bore za svaki pedalj. Znala sam svakim djelićem svog tijela ono što su iskusile sve majke prije mene. Tako smo blizu tajne života i taj osjećaj da je život kroz naše tijelo našao put nije ravan ničemu. Bol me je poput oštrice rezala uzduž i poprijeko. Nisam vrištala, ne naglas. Cijelo je moje tijelo vrištalo i to je bilo dovoljno.
Trajalo je duže nego što ijedno vrijeme može izmjeriti. Nisam nazirala kraj, samo sam puštala oluji da me nosi, ne braneći joj sebe, moleći se samo da preživim i da zagrlim svoje dijete.
Iscrpljena i zdrobljena, sa zadnjim mrvama snage, rodila sam. Utihnuo je svemir i zastao je svijet kada je moj sin zaplakao prvi put. Mahao je ručicama, zbunjen hladnoćom i vazduhom, dok se prvi put susrtao s čudima koje nisam ublažila i pripremila za njega. I ma koliko se moje srce grčilo od te spoznaje, znala sam da ga neću moći spasiti od njegove sudbine. Prigrlila sam ga a on je prepoznao kucanje mog srca i smirio se. Zaspao.
I dok je zora uranjala u noć, niz moje obraze slijevale su se suze. Dio mene spavao je na mojim rukama, dio mene, tako nebranjen u ovom divljem, strašnom svijetu.
("Gutači vremena")

Jutro

2009-01-06T09:12:00.000+01:00

Jutro je čudesan dio dana! Kad svjetlost pobijedi i zadnji pramen tame, otkriješ kako smiješno lice imaju tvoji strahovi, kako su besmislene tvoje strepnje, kako postoji put koji nije bio vidljiv u noći...

2009-01-02T10:36:00.000+01:00

Nova godina, novi sasvim čist list papira na kome treba ispisati poglavlja...Još jedan dio staze koji treba preplivati, još jedno jezero u koje treba uskočiti udahnuvši duboko.Anštajn nije slavio Nove godine , (barem tako mislim ja)...

Ne volim ...

2008-12-31T11:33:00.000+01:00

Ja ne volim ovaj posljednji dan u godini...nekako mi se teško odvojiti od proteklog komada vremena pa ovaj okrajak što je još ostao u rukama, grčevito čuvam. Kad bi se mogao sakriti negdje...Trebala bih već početi s kuhanjem, pospremanjem...ali ja samo sjedim i gledam u moje narandžaste zavjese. Zbog njih je u mojoj kući vrijeme stalno sunčano. Šta je iza stakla...ponekad me nije ni briga!
Ruska salata (što li je zovu tako),kolači, vino...gomila suđa koje treba oprati, petarde,...od svega toga najviše se radujem jutru. Skuhat ću moj kompot s cimetom i brusnicama i slušat ću koncert Bečke filharmonije u pidžami.
Ne volim novogodišnja slavlja...uvijek imam osjećaj da sam nešo strašno veliko propustila i da mi vrijeme leti iz pješčanika a ja ne radim ništa kako bih mu dala vlastiti pečat!

Nešto o utočištima

2008-12-17T09:34:00.001+01:00

U davnim vremenima Utočište je bilo mjesto na kojem bi se bjegunac sklonio od progonitelja. Obično su to bila mjesta na kojima se molilo.Bitno je bilo da dodiruje predmet ili mjesto koje se smatra utočištem i bio bi siguran. Onda bi uslijedilo čekanje, nadmudrivanje s progoniteljima.
Mnogo se lijepih običaja izgubilo kroz vrijeme. Utočišta su nestala za razliku od potrebe za Utočištem. Civilizacija nas je ostavila na cjedilu,prepustila svima nama izbor utočišta i mogućnost bijega od progona.
Pitanje izbora utočišta otvoreno je poglavlje u velikoj knjizi života svih nas. Gdje se osjećamo sigurnima?
Je li to naš dom, naše srce, neko tajanstveno mjesto ispod kože u kome su snovi stvarni, prodavanice, ili nedeljno popodne??? Bitno je pronaći ga i pobjeći tamo s vremena na vrijeme.

Kula od oblaka

2008-12-17T09:28:00.000+01:00

Krhka je moja kula od oblaka
tren jedan
rasprši bijelu pređu
i nestane moj dom u zraku
proguta me
bezvremeno plavetnilo
zalutam u padu
poput lista
koji više ne pripada
nijednom stablu
nijednoj grančici
nijednoj šumi...

Sve dok me, ponovo
ne pronađe moj oblak
negdje pri samom mrkom tlu
prihvati i obgrli
u trenucima kada zlatna svjetlost
isprepliće niti s maglom
u nestvarni zastor
od nebeskog kašmira
i ušuška u somot
moje misli
što se preganjaju
poput uplašenih ptica.

Znam, doći će opet
tren
oštar kao hrid obale
razbit će se magla
poput talasa
o njegovo oštro naručje
ostat ću na obali
poput jedrenjaka
razbijenog, nemoćnog
bez jedara i kormila

strpljive su ruke vremena
primaknut će dio po dio
uplesti pramac i jarbole
istkati jedra , iskopati sidro
iz tamnih dubina
porinut će me u toplu, plavu vodu
zagrlit će me sunce, opet
i ponijeti vjetar
poput lađe, poput oblaka
do nove hridi
do nove obale
novog čekanja i novog porinuća.

Umjesto predgovora

2008-12-15T16:39:00.000+01:00

Vrijeme je arhipelag, oblak ispleten od kopna i vode. Kako inače objasniti snove koji te tjeraju da uvijek izroniš na istome mjestu, i zaroniš , duboko, u potrazi za svjetlom čiji varavi trag mami kroz vodu i pjeva glasom koji čuje samo tvoje srce.
Sakupljam mrvice, osipa se iz dlanova, komad kruha, pečenog ispod velike kupole vremena. Dok naučim što ću s njim već ga je pola nestalo, postalo hrana gladnim pticama koje prate ljudske tragove.
Teško je vratiti se, preći s ove strane kože. Kada zatvorim oči i put , vijugava staza bez znakova povede me...moje tijelo ućuti poput velike nule na crti vremena, beskonačnom pravcu koji s obje strane vodi u nedogled.
Nedogled u prošlost i nedogled u budućnost , bilo kuda da okreneš lice, uvijek si na raskrsnici. Ne zbunjuju me putevi koje mogu obuhvatiti pogledom. Zbunjuju me teška, proturječna putovanja bez vidljivog smisla i nezamislivih stanica . Strah me da se jednom neću znati vratiti. Plašim se dubokih spilja ispod sunčeve svjetlosti.
Možda, jednom, neka bezimena sila pokrene vrtlog i izroni iz bezdana , oštrih jasnih obrisa ,možda...nestane , razdvoji se u milion kapi rasprši se u oceanu i nestane , tiho , ledeni brijeg , uronjen u vodu...
Neću pričati o ljubavi . Da se mene pita, zabranila bih da joj se izgovara ime, kao što je vijekovima, izabrani narod, drhtao od pomena Boga kome su se klanjali.
Ne želim ponavljati riječi koje su , prelazeći od usana do usana, kao stepenice malenih primorskih gradova, postale klizave i opasne za korak.
Kako pronaći riječi u koje bi stala rijeka čija se široka delta slijeva u more? Bezbroj je rukavaca kojima teče, i svaki je ona, i mnogo ih je ona a opet iz mnoštva, rijeka jednoga imena putuje negdje i nosi sjećanja, na brda i nebo, sjenke koje se nadvijaju nad njezinim njedrima , lišće kojima se poigravaju talasi, nestašna djeca rođena iz ljubavi vode i vjetra...
Rečenice bez smisla izranjale su iz tame poput dijelova potopljenog broda sve dok se nije rodila priča o Mudracu koji je krenuo na put kako bi pronašao sedam istina po kojima je krojen svijet po mjeri čovjeka. Sedam istina trebao je odnijeti iza teških vrata Vremena i pokriti pečatom kako ne bi bile zaboravljene. Morao je stići prije dugih, upornih dlanova zaborava. Na putu su vrebali gutači vremena.

Nešto o knjizi koja izlazi ovih dana a zove se "Gutači vremena"

2008-12-14T11:03:00.000+01:00

Napisala sam priču o čovjeku koji je krenuo na put kako bi pronašao istine koje vrijede toliko da ih treba sačuvati u velikoj Riznici Vremena. Krenuo je s obale na kojoj je pokupio svoj prvi kamen i našao prvu dragocjenu istinu... istinu o tome da ono sto nas spaja u cjelinu, i ono sto odlucuje jesmo li dio necega ili usamljeni odlucuje pogled...pogled je, uvijek, sudac.
Sve što je naučio , sve što je spoznao, o zamkama i sjećanjima, o izgubljenim dragocjenostima i onome što naš život čini vrijednim življenja donio je pred vrata Vremena. Ali tu nije kraj...jer, nešto uvijek nedostaje, jedna istina uvijek čeka da bude otkrivena, kamen koji nedostaje zove da krenemo iz početka.
Istine koje spoznamo svojim iskustvom svi mi pohranjujemo u male, privatne riznice. Neki drže vrata širom otvorena neki zaključaju čvrstim lokotom sve što misle da ne bi trebali dijeliti s drugima. Ali istina uvijek nađe put do onoga ko je traži. A svi mi, ma kako živjeli, gradimo gnijezda spram krila s kojima smo rođeni.

Potraga za izgubljenim vremenom...

2008-12-12T08:22:00.000+01:00

Šta se desi s vremenom koje je potrošeno ili tek napola načeto i bačeno poput samo jednom zagrižene jabuke?
Iskopavanje dinosaura sačuvanog u ledenom zagrljaju glečera...
Susret s nečim što je prošlo poput prizivanja duhova ustalasa sadašnjicu, podmetne kamenčić u kotače koji jednolično pišu svoje krugove.
Negdje iza mene odbačene godine ponekad pošalju glasnika i ja se sjetim ... ostanem bez snage za nekoliko trenutaka, nekoliko bezvremenih momenata koji ne pripadaju nikome i ničemu. Hibernacija....u iščekivanju proljeća. Uhvati me čudna pospanost , želja za mirnom lukom sna, tamom koja grli moje srce, rasuta svjetlost koja na blještavom nebu skuplja svoje tragove...Uspomene u mom srcu otežaju...ponekad

Profil

2008-12-10T07:54:00.000+01:00

Ena i ja pile smo espreso ispred tržnog centra . Ena je super. Nosi romantične haljinice i naušnice na kojima su likovi iz crtića. Taj dan imala je žutu suknju i tašnu, sandale...samo je nedostajao put od žutih cigli i kakav uragan da je odnese iz Kanzasa.
Žega je već bila nepodnošljiva. Danima je pržila ulice. Kao usput , Ena me upitala imam li kakav profil na internetu? Tada nisam znala ni da takvo šta postoji. Nasmijala sam se...
Ispričala sam joj epizodu sa svih 56 mojih blogova koji su nikli preko noći i ugašeni istom brzinom.
Lako se upada u zamku iznošenja intime na javnu raspravu. Kad su noći duge, kad je dosada na stolici pored tebe i masira ti leđa, poželiš barem s monitorom podijeliti nježnost.
Pričala mi je o likovima koje je srela u virtualnom svijetu...galerija likova, paralelni svijet u koji pređeš poput Alise, kroz malena vrata usb-a. Sinulo mi je u tome trenutku, istina , trenutak otkrovenja.
Znači tamo su svi nestali. Svijet što hoda ulicama, razgovara, radi...nije onaj isti koji nakon iscrpljujućeg dana sjedne ispred tastature i uhvati talas.
Često smo razgovarale o tome kako je teško upoznati nekog novog, nekoga ko nije iz tvoga svijeta. Ni Ena ni ja nismo baš u cvijetu mladosti. Obje smo sretno razvedene već cijeli niz godina.
Srca vremenom postanu poput starih kišobrana. Teško se otvaraju, škripe, na njima su tragovi zahrđalih žica od nekih davnih kiša a platno ima ustajali miris ipod koga nije romantično .
Ja sam svoj sakrila u najudaljeniji kut ormara, zaboravila da postoji. Lakše je tako. Umirujuća dnevna rutina postane dragocjena.Kad odvagaš da li da je mijenjaš zbog nekoga ili zbog nečega, u najvećem broju slučajeva, ona pobijedi.
Svi mi vremenom postanemo autisti.
Popile smo kafu, otračale malo usput, i rastale se. Ja sam krenula kući s čvrstom odlukom da i ja napravim profil.
* * *
Vremenom se sve usložnjava i život godinama ne postaje jednostavniji. Otkriješ tako, dok s pijace vučeš punu kesu paprika i salate, kajmaka...otkriješ kako ono što ti treba ne možeš više naći na jednome mjestu. Namirnice koje ti trebaju nalaze se na različitim policama, ili čak i na različitim mjestima...kakav filozofija, primjenjena ...
Dok smo mladi desi se da u jednoj osobi dobiješ i nježnog ljubavnika i dobrog prijatelja i utočište....sve što ti treba...pravi mali ljudski tržni centar, sve na jednom mjestu. A ti samo mijenjaš pozicije s kojih uzimaš ono što će ti utažiti glad, slatkiše i informacije s pulta za recepciju, igračke iz odjeljenja igraonice....eh kasnije više nije tako
Galerija likova nekako mi poput filmske trake prohuja pred očima, brzi voz s licima koja vire kroz prozore.Propušteni vozovi, vozovi kojima se putuje samo par stanica, loko, međugradski...oooo o čemu sve žena ne razmišlja dok tegli kese s pijace.
Šta ženama treba? Treba im prijatelj i ljubavnik i romantična luda koja dođe samo da te poljubi pred spavanje i piše ti sms-ove cijelu noć.
Ali nezgodno je to što samo s kafom imaš 3 u jedan. I kafu i mlijeko i šećer. S ljudima je to drugačije.
U jednome nađeš samo šećer u drugome kafu a mlijeko...eh što si stariji ti s mliječnim dodatkom sve su rjeđi.

* **
Napravila sam profil i tako sam upoznala Njega. Ne znam kako je te dane u sebi skladištio On. Ja sam letjela i to na krilima koje je s ponosom mogao nositi air-bus Nisam ispuštala mobitel iz ruku, a svako novo blinkanje ikonice na kojoj je bilo pismo izazivalo je slatki grč u stomaku. Osmijeh mi nije silazio s lica i svi su to primjetili. Bilo je to neko Miholjsko ljeto mog srca.
Ljudi su ponekad slični žabama. U stanju su da se zakopaju u blato i čekaju kišu, nevjerovatno dugo, ponekad čak i dok ne zaborave kako sladak ukus ima voda i kako sunce može bit toplo a dani radosni.
Žene su umrežene i bez interneta. Mreže koje grade cijeli život uključuju, uglavnom veliki broj sličnih profila među kojima kruže informacije, čestitke, mali i veliki tračevi.
Onaj uski krug „top-frendova“ pratio je iz epizode u epizodu sapunicu u kojoj sam se doslovno kupala.
Meni se dugo godina nije se dešavalo ništa .
Kad je to nepoznato stvorenje sa svoje udaljene tastature poslalo poziv da se upoznamo face to face uhvatila me panika. Zaboravila sam kako izgleda izaći na kafu s nekim ko nije istog spola, nije ti prijatelj, žirant, kolega ,...neko kome se možda sviđaš na zaboravljeni način koji uključuje hemijske reakcije.
Naravno da sam otišla frizeru, satima sam birala odjeću koja je u stanju pokriti maleni šlauf oko moga struka i skrenuti pogled na dijelove kojih se nisam trebala stidjeti.
Stigla sam ranije i smjestila se u najudaljeniji ćošak restorana koji je zjapio prazan. Nisam htjela doći u velikom stilu akademskog kašnjenja, manekenski hod već odavno nije moja omiljena disciplina.Sjećam se da su na velikom ekranu puštali utakmicu a u bašti ispred neko društvance slavilo je rođendan. Restoran je imao dva ulaza. A ja sam se dvoumila između pobjeći i ostati.
Mili Bože, kakav li će majmun ući na vrata, u panici sam se pitala? To nije bilo jedino pitanje na koje nisam imala odgovota. Pitala sam sam se što-šta, pravi mali blic kontrolni, profesionalna deformacija.
Šta radiš ovdje? Koga čekaš? Jesi li ti normalna?
Knjiga koja objašjava tajnu svemira tih je dana kružila u krugu mojih prijateljica. Teorija se, u najprostijem obliku, svodila na to da svemir kopira naše želje i šalje nam ono što smo poželjeli.
Kada se pojavio na vratima restorana prvo što mi je palo na pamet bilo je“Kako ga je dobro iskopirao!!!!
Savršena kopija mojih želja koje su „nesvjesno“ godinama odašiljane u eter bezgraničnog, nasmiješila se i sjela preko puta. Vjerovatno sam kolutala očima jer me par puta čudno pogledao. Ja sam već pila kafu, on je poručio svoju. Oboje smo se igrali mobitelima. Govorili smo o nekim glupostima, oprezno ispitujući teren. Mislila sam kako će svakog trenutka naći neki razlog i otići, izbrisati ili blokirati moju adresu na messengeru. Ali on je ostao.
Postoje neka šašava istraživanja koja govore o tome šta žene prvo primjete kod muškarca i obrnuto. Meni su uvijek prve u oči padale ruke .
Uživala sam na neki stidljivi, neočekivani način, kao da jedeš tortu od čokolade spremljenu samo za tebe i kriješ komadiće koje ćeš dijeliti s prijateljicama , kasnije.
Pola od onoga što mi je govorio ili nisam čula nikako ili sam čula u interpretaciji mog zakovitlanog kardiovaskularnog sistema. Znam da je mjesec iznad bašte drugog restorana u koji smo otišli poslije onog prvog bio ogroman, kao u trećerazrednim ljubavnim filmovima, limunada koju su mi donijeli imala je ukus sredstav za čišćenje a kelner je prilazio da promijeni pepeljare svaki čas i uzbuđeno saopćavao rezultate utakmice. Izgleda je igrala reprezentacija...kao da me bilo briga . Vanzemaljac širokih ramena govorio je o letvama i šarafima a ja sam se osmjehivala i igrala slamčicom.
Kružili smo gradom prije nego se zaustavio ispred mog ulaza. Istrčala sam iz auta i uletjela u haustor.U tom je trenutku sve bilo savršeno. Jedva sam pogodila ključaonicu. Hvatala sam dah u hodniku mog stana.

* * *
-Kako je bilo?
Zasipale su me poruke mojoh prijateljica drugoga jutra. Ja sam milion puta ponovila kako je sve nevjerovatno a bilo je, doista, nevjerovatno. Poruke su stizale i dalje,mala verbalna pakovanja čokolade i cimeta, vanilije i marcipana koje je moje gladno srce gutalo bez provjere roka trajanja, aditiva...ma koga briga! Dešavalo se nešto ,bila sam sretna, skakala sam kao mali majmun, osmjehivala i kada nije trebalo i ono najbolje, zaboravila na hranu. Hranio me serotonin, nikakvoj dijeti do tada to nije pošlo za rukom.
Dolazio je vikend. Poruke nisu prestajale stizati, ja sam mršavila ...
Kako je samo pljuštala kiša cijelog dana. Te večeri smo se trebali ponovo sresti. Uhvatila me panika...U trbuhu sam imala najezdu zečeva koji su skakali na sve strane.
Ne znam kuda su se razbježali kada me privukao sebi, zagrlio i počeo ljubiti. Mirisao je isto kao njegove poruke, na marcipan i čokoladu, med i vanilu ...
Svitalo je kada smo se rastali.
Upalilo se sunce, poput velike sijalice na istoku i obasjalo svijet.

***

Vidjeli smo se još samo jednom. Poslije toga poruke su tajanstveno prestale stizati, isčezao je s interneta isto onako tajanstveno kao što se i pojavio.
Znam, muškarci se služe nevjerovatnim taktikama kada žele dobiti ženu a sličnu taktiku primjenjuju i kada treba zbrisati.. S nama ženama sve to izgleda drugačije. Barem tako kažu
Strašan je bio taj dan bez poruka. Moj mobitel kao da je umro a ja sam ga oplakivala.

* **
Nisam bila spremna na vijesti koje su mi prenijeli u ordinaciji Doma zdravlja.. Trudni ste već nekoliko sedmica-rekao je moj ginekolog.. A ja došla zbog bolova u stomaku i nabreklih dojki, mislila sam da imam upalu jajnika.
Izašla sam iz zgrade omamljena i bez ikake predstave o značenju onoga što sam čula. Beba...kako je došlo do toga? A onda se film počeo vrtjeti natrag, vanila, cimet, kiša, ruke koje grle čvrsto da ti se zavrti...
Ma kako to suludo zvučalo, bila sam radosna, iskreno, do posljednjeg atoma. Poslala sam nekoliko sms-ova, sjatile su se moje umrežene srodne dušice i obasule me pitanjima tipa šta ćeš sada, jesi li svjesna šta te čeka ako zadržiš bebu...
Od svega što su me pitale ja sam znala samo jedan odgovor...naravno da je želim.

Ne želim sada razmišljati o licemjerima koji će šaputati iza mojih leđa, o zgranutom licu direktora kada mu kažem zašto idem na bolovanje, o tetkama, komšijama...
Kupila sam kokice i podigla film u videoteci
U zamračenoj sobi Arnold Švarceneger izgledao je stvarno skoro kao i moj tajanstveni ljubavnik. Do suza me uvijek nasmije njegov odgovor kada mu dječak kaže:
-Ne možeš tako ići okolo i ubijati ljude
A on pun samopouzdanja odgovori,
- Mogu , ja sam terminator.
Ličilo je to na pitanja i uvjeravanja mojih prijateljica- ne možeš sada roditi tu bebu a ja odgovaram mogu, ja sam mama.
U mislima sam odlutala u park i jedno jesensko popodne i zamislila jednu ručicu kako se gnijezdi u mojoj. Imat će kovrdžavu kosicu i mirisat će na med. A kada me bude pitala gdje je njen tata vjerovatno ću joj reći da je isčezao u budućnosti za koju niko ne zna kako će izgledati. Ali tih nekoliko dana u kojima smo se voljeli bilo je za cijeli život...dovoljno.

(priča poslana na natječaj za Nagradu za kratku priču Večernjaka)

San o proljeću

2008-12-09T22:05:00.000+01:00

Vrijeme čini svoje. Nauči nas odupirati se olujama. Nauči nas kako da okružimo i sakrijemo najnježniji dio sebe. Ali, negdje u samom centru nas, duboko ispod ogrubjele kore, sakrivena nit treperi još uvijek onako kao što je drhtala svog prvog proljeća.

Svijet je pun odbjeglih zmajeva

2008-12-07T21:08:00.000+01:00

Nebo je bilo vedro. Poneka usamljena ptica ponirala je u plavetnilo ne ostavljajući trag. U daljini su se nazirala brda. Još jedan grad gnijezdio se na njegovom putu. Sa gradskih zidina djeca su puštala zmajeve. Crveni, plavi, žuti....Lepršali su zrakom poput velikih, šarenih leptira.
Djeca, nasmiješi se Mudrac. Nije namjeravao ulaziti u grad. Jedan zmaj istrgnu se iz ručice nekog dječaka i poletje. Dijete poče plakati, Mudrac zastade. Odbjegli zmaj nestajao je u daljini.
-Moj najljepši zmaj, jecao je dječak. Letio je više od svih. Nikada više neću imati takvog zmaja, nikada...
-Zašto ga nisi čvršće držao, prigovori neka djevojčica. Znaš da se zmajevi znaju otrgnuti.
Dobro govoriš, malena moja, zmajevi se znaju otrgnuti-pomisli u sebi starac. Moraš dobro paziti da nikada ne pokažeš sve što imaš. Uvijek treba čvrsto u ruci stezati kraj konopca kojim je zmaj povezan s tvojom rukom. Taj dio treba biti nevidljiv drugima. Čim sasvim otvoriš dlan zmaj pobjegne i ne pripada više tebi.
Djeca se nisu obazirala na putnika koji je prolazio pokraj gradskih zidina. Tješili su prijatelja, nudili mu da pušta njihove zmajeve ali je on samo neutješno jecao:
-Nikada više neću imati takvog zmaja, nikada. I što je vjetar dalje nosio zmaja, on je u dječakovim mislima postajao nezamjenjiv, sve ljepši,dragocjeniji.
Svijet je pun odbjeglih zmajeva koji i ne znaju koliko su dragocjeni onima iz čijih su se ruku otrgli ali i ruku koje će do kraja svog vijeka žaliti jer nisu dovoljno čvrsto držale konopac- pomisli Mudrac i nastavi svojim putem.

Blagdani

2008-12-05T08:27:00.000+01:00

Blagdani nose sa sobom stare tuge. Ako si usamljen, nemilosrdno te podsjete na sve izvore sa kojih se ulijeva tuga u tvoje srce. Prospu zrakom neku finu, posrebrenu čaroliju, zbog koje svijet izgleda ljepši a ljudi prisniji i topliji.I sve je lijepo do trenutka kada se počnu skidati ukrasi sa bora.
Najgore prolaze oni koji stalno iskopavaju kosti davno prošlih, sretnih trenutaka pokušavajući ih oživjeti i natjerati da popune trenutke sadašnjice.
Svako bi trebao napraviti listu stvari koje ga čine sretnim.Moja bi izgledala ovako:
-Jutro je i ja pijem kafu. Moj sin spava. Uskoro ću čuti njegove korake. Doskakutat će do mene s bujicom pitanja, želja, zahtjeva a ja ću ga zagrliti, toplog od snova čiji tragovi još uvijek mirišu na njegovoj žutoj pidžami.
- Javit će mi se prijatelji, dragi ljudi koji idu u istim putem.
Moje odluke urodit će plodom i bit ću u miru sa samom sobom. Koža mi neće biti tijesna i prazna .
Zalepršat će snijeg u noći i tihi let pahuljica donijet će smiraj u moju noć.

Priča o leptirici...

2008-12-05T08:16:00.001+01:00

Rijeka je jurila ...Rođena negdje u planinama, zdrava i radoznala, pohrlila je iz šume, otresla sa sebe sjenke četinara ,jurnula u polja obasjana suncem.Bilo je proljeće.Nebo je bilo čisto a zrak bistar.Zemlja se umiljavala škrtom , nerazbuđenom suncu. Radoznala voda, odebljala i primirena u pitomom kraju, tekla je laganije, povlačeći svoje talase, poput plesne haljine .
Tu, u dolini obrubljenoj brdima, ispod plavog cvijeta, skrivala se siva čahurica.Unutar čahure spavala je leptirica.
Mnogo je toga čekalo da se rodi. Sjemenkama u zemlji prskala je opna i nježni izdanci žurili su u susret suncu.Bilo je vrijeme ljubavi.
Sunčevi zraci prikradali su se kroz sitne pukotine .Zbog cvijeta koji se nadvio nad njom, unutrašnjost čahurice bila je narandžasto plava.
Leptiri se rađaju drugačije.Oni tiho urone u život svojim prekrasnim , svilenim krilima, bljesnu i nestanu , poput misli koju nije lako uhvatiti i zadržati.
Otvorila je oči leptirica u čahurici ispod plavog cvijeta.Protegla se malo, bez žurbe u svom toplom domu. Oslušnula je. Rijeka je tekla, talasi su pljuskali preko oblutaka.
Umotana u svilu svojih krila, skutrena u mrvici prostora koji je pripadao samo njoj , leptirica je osluškivala .
Od čega nam je život sazdan? Mnogo je čežnje u pjesku što curi kroz usko grlo pješčanika.Mnogo je neuhvatljive pređe snova, mnogo onoga što bi htjeli...
Tamo, u polju, njihali su cvijetovi svoje okrunjene glave.Jedan od njih mogao bi biti moj. Jedan od svih njih ,mogao bi prepoznati mene a moje bi se srce radovalo zlatnom polenu njegovih latica.
Drveće je listalo.U krošnji treperave breze zibalo se gnijezdo golubice.Ovog je proljeća imala mlado.Nestašan je bio golupčić, nestašan i radoznao, miran samo kada spava u okrilju svoje majke.
Nije lako voljeti svoju djecu.Kada ih doneseš na svijet ,poželiš im pokazati sva čuda koja su ti se otkrila, poželiš utabati staze kojima će ići, stišati oluje koje im prijete, osvijetliti noć i cijeli Svemir učiniti bezbjednim,a onda, dok rastu, otkriješ da ona ne žele gledati svijet tvojim očima.Teško ih je voljeti jer je teško naći mjeru u ljubavi.Previše bi ih moglo ugušiti, premalo ostaviti gladnima.Utapkaš li, previše brižno, mjesto u kom žive, neće znati popeti se sami na strmu liticu a opet, pustiš li ih prerano ,možeš doživjeti da se sunovrate u propast.
Znala je golubica, kao što znaju bezbrojne majke, da će njezin ptić uskoro željeti i sam okušati svoja krila .Znala je da mora iskusiti bol jer bol uči i bol rađa nešto novo.Sreća i bezbrižnost ostavljaju malo mjesta iskušenjima.Po čemu ćeš me pamtiti maleni moj, pitala se golubica dok se veliki, bezbrižni mjesec osmjehivao iznad doline?Po čemu ćeš me pamtiti kada odrasteš ?
Svaka u svome svijetu živjele su , jedna pored druge, leptirica i golubica.
Tu, u svom narandžastoplavom svijetu,leptirica je smišljala pjesmu čiji su stihovi pulsirali njezinim malenim bićem.I kada se pojavila na mome prozoru ja sam je prepoznala i razumjela.Tajanstvene niti vežu nas s bićima i stvarima oko nas. Ponekad se pojave znakovi tamo gdje ih najmanje očekujemo.Proviđenje stiže kad mu se najmanje nadamo.Na putu koji nas bira, skrivena zrna istine čekaju da nam se poklone i ispune nas radošću.Riječi su mi bile poznate, toliko sam ih puta osluškivala u svom srcu

Prava misao

2008-12-04T08:30:00.000+01:00

Prava misao čeka u jatu, poput ptice koja se hrani zrnima koje prosipaju darežljive ruke. Prava misao nije uvijek prva koju vidimo, nema blistava krila ali ima pametan pogled i siguran je vodič. Pravu misao nije lako naći. Ponekad ona nađe nas ...Dok čekamo, najopasnije je praviti papiirne avione od listova istrgnutih iz knjige dosade.

Lov na snove

2008-12-03T07:41:00.000+01:00

Nasmijani mjesec visoko iznad moje postelje. Lovim snove...moj se hvatač snova pokvario. Možda je perje pogrešno ili krug nije savršen. Kako smo bespomoćni kad noć dođe po svoje! Ne postoje blindirana vrata koja mogu zaustaviti uspomene.Kad te bujica ponese, jedino što možeš, pronaći kakvu sretnu misao, kakvu krhku nadu, i uhvatiti se za nju, kao što iscrpljeni utopljenik grčevito drži granu koja bi ga mogla spasiti iz vode.
Ima istine u tome da nam svemir "kopira" misli i vraća ono što smo poželjeli ali, nažalost, u svojoj interpretaciji. Prekasno, suviše kasno za naš ljudski vijek. Njemu je to mrvica, sitno zrno u moru koje ima, nama je mrvica, ponekad, jedino što je naše!

Govoriti o sebi

2008-11-30T14:23:00.000+01:00

Ljudi stalno imaju potrebu govoriti o nečemu. Govoriti o svojim mislima, o svojim osjećanjima, o stanjima koja se rasprskavaju po malim galaksijama unutar nas.
Problem je što, uglavnom, ono što mi želimo reći, drugi ne žele slušati.Da bi te neko slušao mora biti na tvojoj frekvenciji.

Jedna je marioneta odlučila pobjeći....

2008-11-29T09:40:00.000+01:00

Većina ljudi budi se jutrom po navici, najmanje zato što to želi, povlače poteze poput dobro uštimanih marioneta čiji mozak ne pripada tijelu koje pravi pokrete. Poneki trenutak, zrnce sreće ,ohrabruje nas da se nosimo sami sa sobom.Vremenom se toliko naviknemo na to da smo privezani za nekoga ili za nešto da nas beztežinska sloboda plaši.
Zamislite sada jedno lutkarko pozorište u kome lutke svakodnevno izvode predstave i čiji dan izgleda otprilike ovako. Leže po policama ,nepomičnih tijela ispunjenih ko zna kakvim snovima..
Vrijeme je za šou, ruka uzima konce, diže se zastor i vesele lutke plešu,razgovaraju,tuguju, pjevaju...Odmah nakon aplauza spušta se debela zavjesa i na scenu pada mrak bez publike. Lutke ponovo odlaze na svoju policu i čekaju novu predstavu.Neke ostanu prekrivene prašinom i bez mogućnosti scenskog nastupa jer niko nije smislio dovoljno zanimljivu igru u kojoj bi ih upotrijebili.
Ali ovo nije priča o nekoj skromnoj ,nenametljivoj lutki.Ne, ovo je priča o jednoj vedroj kraljici gusara koja je nakon predstave odlučila pobjeći.Odluka je pala kada je predstava u kojoj je glumila nagrađena burnim aplauzom.Osjetila je neko čudno uzbuđenje, ne kao do sada, preko konca nego u sebi i odlučila otići.
-Želim upoznati svijet,neću čekanje na polici.Želim vidjeti kako to izgleda kad sam povlačiš svoje konce.
I dok je na scenu padao mrak, ona se tiho iskrala do izlaza za osoblje, preko uskog stepeništa i stigla do izlaza.Na vratima je malo zastala, zadivljena svjetlima grada .Njeni konci vukli su se za njom ali ona ih je nosila s mnogo dostojanstva kako to priliči gusarskoj kraljici.
-Koliko publike, kakav veliki šou! Znači ovamo odlaze nakon
naših predstava.Pa ovdje se nastupa svaki dan!
Automobili su jurili,ljudi koračali, zrak je pucketao naelektrisan prašinom i dimom. Bila je zadivljena . Bila je sretna.Sve do trenutka kada su se njeni konci zapetljali za žbun pored neke svijetleće reklame.
Tog trenutka, gusarska kraljica shvatila je da su njeni konci dio nje.Uvijek će se vući za njom i tražiti da bude privezana za nešto. Kakva sudbina!
Ali postojalo je još nešto, jedna nova misao .
-Ako moram biti vezana, pomisli ona, barem ću odabrati ruke koje će povlačiti moje konce, ruke koje će pripadati nekome ko razumije moju prirodu i moje potrebe.
Podigla je pogled i ugledala usamljeno visoko drvo pored jedne banke.Vjetar ga je pokušavao nagovoriti da se sagne i pokloni blještavim prozorima pored sebe.Drvo se nije obaziralo. Šuštalo je svoju tihu pjesmu i dozivalo ptice koje su davno odletjele iz grada.Jesen je umirala .Golubovi su birali pitomija mjesta a vrane nestrpljivo kružile po predgrađu.
Gusarska kraljica nabra na ruke svoje konce i poče se polako, verati uz stablo.Nije se plašila.Drvo se u čudu, ukočilo poput velikog upitnika.
Odabrala je granu koja se račvala na mnogo manjih grančica i odlučno prebacila svoje konce preko njih.Poput pauka ,razapela je mrežu niti na vrhu drveta .
Puhnuo je vjetar, prosula se mjesečina.U zgradi su se pogasila svjetla . Bezbrojne reklame pored ulice rasipale su neonske boje po prolaznicima.
Zabavljala ju je pomisao da u njenoj igri imaju udjela vjetar, oblaci, staro
drvo ,grad prepun ljudi
Bila je prva marioneta koja je ostavila pozornicu i sama odabrala mjesto svoje igre.

2008-11-28T22:23:00.000+01:00

Dok je sadake i nafake meni Grawe ne treba!

2008-11-28T16:44:00.000+01:00

Ibro je vječiti optimista. Uvijek se smješka i nikad ne gleda crno. Šta god da mu kažeš on na šalu okrene. Nema nesreće u kojoj nije nešto dobro našao.
Ibro svakog jutra pije kafu na Korzu i svi ga kelneri znaju. U svako je društvo dobrodošao. Ne svira harmoniku kao onaj iz pjesme ali pjeva kao slavuj, kad god malo više popije.
Niko u gradu ne zna čime se bavi i na kome poslu zarađuje. Šta god ti treba Ibro može preko nekoga nabaviti makar u pola cijene.
Ja znam Ibru a kaže svijet da je naš grad pun takvih ljudi. Kad dođu stranci ne mogu čudom da se načude kako su nam kafići uvijek puni a svijet kuka kako nema para. Ne znaju kako nama kafa nije samo kafa. Da razumiju znali bi i zašto smo tako otvorenog srca. Sjedeš negdje s prijateljima, naručiš produženu i počneš s pričom. Ako te šta nasekiralo slobodno ispričaš jer će i drugi reći tebi. Ako su diskretni neće priču širit dalje. Ako nisu, tvoja će informacija postati samo središte krugova u vodi koji se longitudinalno šire i posljedna kružnica nije ni nalik na ono od čega je nastala. Al' bitno je da rasteretiš dušu i bude ti lakše. Nema toga na Zapadu. Oni idu psihijatru pa legnu na kauč.
Poslije rata u našu zemlju su počeli dolaziti experti iz raznih zemalja svijeta. Neki s namjerom da pomognu nama a neki da pomognu sebi. Počeli smo ići na seminare na kojima su nam počeli objašnjavati da ne treba galamit' na djecu.
Sve treba lijepo s njima. Ako vidiš da je neko dijete neraspoloženo upitaš ga: Šta ti je sine? I strpljivo čekaš da ti odgovori. Neki stručnjaci „dolijetali“ su čak iz Amerike da nam objasne da se u učionici može dramatizirati bajka pa djeca glume kako u njoj piše a mogu i kako ne piše. Ponekad su i nas slali u druge zemlje da vidimo kako tamo postupaju s djecom.
I začudili bi se mnogi kada bi im mi iz Bosne ispričali da djeca u našim školama imaju stolice, kada bismo bez problema pronašlli Google ili progovorili koju na engleskom. Kako i ne bi? Nisu ljudi krivi što su o nama slušali samo preko dnevnika i to gledajući ratne strahote.
Oni koji su dolazili iz naijskrenijih pobuda nailazili su na nezamislive prepreke koje su jedva preskakali.
Rođeni Bosanci znaju gdje mogu naletjeti na „Zonu sumraka“ pa na vrijeme nađu štelu.
Evo nekoliko jednostavnih primjera
Ti misliš da je to običan dan , budiš se, spremaš za posao kad ..odjednom začuješ u glavi onu melodiju iz Zone sumraka. Po ko zna koliko puta dnevno nalijećemo na ono što bi Obi-Van-Kenobi nazvao «Konvergencijom Sile», neobjašnjive rupe u logičkom slijedu zbivanja. Takvih «rupa» u našim krajevima ima neobično mnogo, nevjerovatnih događaja koji strendžerima lede krv u žilama. Na primjer kupiš frižider i donesš ga kući. Sprava izvana stvarno liči na frižider ali kad, nakon nekoliko dana otvoriš vrata, unutra te zaprepasti solarij u kome namirnice dobivaju zanimljivu boju. Pošto je pod garancijom, nazoveš servis i nakon par dana sporazumijevanja, raznoraznih uviđaja, zapisnika i ovjera, opet ti donesu frižider za koga misliš da je frižider a ono opet solarij..I ti «stopiraš» u sebi dok ti hrana propada izložena tropskom uticaju sumračne zone.
-Moji prijatelji, opet, upali su u «Bermudski trokut» zvani puknuta cijev-dispečer iz vodovoda- šalter u zgradi vodovoda. A sve je počelo «bezazlenim» kvarom na cijevi .Ljudima je kroz kuću prodefilovala vojska majstora , pola grada morali su isključiti iz sistema jer je šaht u kome je njihov ventil prekrila ulica koja prolazi kroz centar grada.Uslijedili su računi za vodu koji bi odgovarali domaćinstvu koje uzgaja slonove.U priču su upleteni i skupocjeni zahtjevi za raznorazna odobrenja, plaćanje teške mehanizacije i igranje «žmire» s vodovodom. Svakog jutra oni se uredno,»stupase» na šalteru i to traje, i traje.. -Zona sumraka ima svoje «tajne» ulaze na svakom šalteru u našem gradu. Dovoljno je da zakucaš na bilo koji «šiber» pa da te treća dimenzija nevjerovatnog, nelogičnog, izluđujućeg, usiše poput crne rupe u Svemiru.
A vrlo lako se zaobiđu ako znaš prave ljude.
Jedna od pametnih stvari koje su nam stranci donijeli bila su i životna osiguranja. Ljudi su počeli ići na seminare, završavati trodnevne kurseve a onda pravili spiskove prijatelja kojima su planirali prodati polisu.
Nakon Goldena, Amwey-a i ostalih“bum“ network mreža koje su nudile brzo bogaćenje, još jedan „lov na klijente“ nije bio baš dobrodošao. Neko vrijeme nisi mogao otvoriti vrata a da na njima ne nađeš nekog ko prodaje kakvo čudotvorno sredstvo za čišćenje, vitamine koji dižu iz mrtvih a usput ti nude da stekneš bogatstvo i to samo tako što ćeš prezentacijama izmaltretirati sve svoje poznanike sve dok ne počnu bježati od tebe kada te vide na ulici.
I evo nas opet kod Ibre. Sjedi on u bašti na Korzu a pored njega se znoji njegov prijatelj pokušavajući ga privoliti da uplati životno osiguranje.
-Ibro, bolan, ti nemaš dana provedenog u radnom odnosu. Šta ćeš kad ostariš? Ni oni što su zaradili penzije ne mogu ništa s njom. Ako im djeca ne rade po Njemačkoj ili Americi jedva sastavljaju kraj s krajem. Vidi koliko staraca kopa po kontejnejnerima. U Austriji djeci čim se rode uplate životno osiguranje.
-Ibro sluša i ne odgovara, nit' hoće nit' neće. Kada je jadni čovjek ispalio sva torpeda kojima su ga na seminaru noružali Ibro je počeo govoriti.
-Ja tebe nisam prekidao pa nemoj ni ti mene sada. Znaš, svakoga jutra ja kupim Avaz sjedem ovdje i tako započnem dan. Kako kelneri dođu na posao tako se pojave i ovi što prose i svaki me drugi pita“Čiko imaš pola marke?“Mene su moji naučili da često dajem sadaku. Kad god bi mi se desilo nešto što je moglo proći još i gore moja bi nena znala reći „Sadaka te ,sine, spasila“ Tako sam ja naučio da je važno davati siromašnima, a najbolje ujutoro prvome ko ti sadaku zatraži. Dam pola marke i ja sam miran za taj dan. I još su me nečemu naučili. Ako nemaš nafake, džaba ti i škola, i osiguranja i sve ti džaba. A nafaku ne možeš platiti. Ili je imaš ili je nemaš. Dok je sadake i nafake meni Grawe ne treba.

Nikada nisam pisala o ratu...

2008-11-27T23:18:00.000+01:00

Nikada nisam pisala o ratu...

Uvijek me obuzme tuga kada krenem kući u kojoj živi moja majka. Kroz polja na kojima nema pšenice, pokraj kuća u kojima niko ne živi. Pusto, sablasno, naseljeno uspomenama. Rat je završen prije sedamnaest godina.
Nikada nisam pisala o tim godinama užasa. Teško je nositi tugu bez glasa. Tvrd orah koji ne daje ploda ali ti stalno pritiska utrobu.
Nisam pisala o djeci koju sam tješila u skloništu dok su nam iznad škole fijukale granate, o teretnim vozovima kojima smo dolazili u grad, vozovima poput onih kojima su ljude vozili u Aušvic a opet,...nismo išli pješke.
Nisam pisala o Kapiji, stravičnoj tišini osakaćenih tijela i vrisku nas koji smo preživjeli. Nisam mogla pisati o tome.
Bezbrojnim konvojima koji se nisu vraćali, odlazili su moji prijatelji. Sve ono što su za nas, u dragocjenim seharama djetinjstva spremale naše majke, nestalo je. Nismo trebali tako rasti.
Postoji dan u godini koji odćutim. Povedem svog sina za ručicu koja je snažnija kako godine odmiču i kada sat otkuca devet zaplačem , kao i uvijek...i on me upita
-Zašto, mama...a ja ne mogu odgovoriti je li to zbog njih ukopanih one zore, dok je još sumrak drhtao zajedno s nama što smo ih ispraćali ili zbog nas živih i godina koje su nam ukrali, osakatili, oteli...
Dijelili smo tada i ono malo što smo imali. U ratu se ljudi okrenu jedni drugima.
Neljude ne pominjem.Možda ni cijeli život neću pronaći riječ koja bi im dorasla.
Selo je, tih ratnih godina bilo puno ljudi. Na njivama se sadilo, djeca sklonjena iz grada, igrala su se i vriskala kao da nema užasa koji nam je svima visio nad glavom.
Opustjela su polja, otišli su ljudi...Samo starci i jeziva tišina ispod dubokog, plavog neba
Nema zemlje u kojoj ne živi neko iz moga kraja. Razišli su nam se putevi, zaživjeli smo različitim životima, djeca nam ne govore istim jezicima.
Čim nogom kročim na seoski put, kao iz zasjede sačekaju me uspomene i ja ne znam kako se izboriti s njima Previše je prostora za tugu. Oronula kuća na vrhu brijega, majka koja je preko noći nestala u skrhanoj starici koja iščekuje ko će joj od djece razbacane po svijetu, otvoriti vrata.
Ta njena strpljivost gora je od tišine zasijane sjećanjima.
Neki drugi život živjeli smo tada. Neki čudan život živimo sada.
Kroz pusta polja, njive obrasle travama, pokraj voćki otežalih od plodova koje niko ne bere, povede me put.
Nikad nisam pisala o ratu.

Postmoderna-post-šta?

2008-11-27T07:30:00.000+01:00

Jutros sam u novinama nabasala na intervju sa spisateljicom koja je dugi niz godina sakupljala građu za svoje književno djelo. Postala je poznata otkako je dobila nagradu. Prije je bila samo obična domaćica.
Kaže da je (citiram) «Istraživala dugi niz godina a od kada je primila nagradu, iz kuhinje je izbacila šerpe i unijela računare, pa samo stvara».Ta je izjava poput Njutnove jabuke tresnula na moju uspavanu maštu.
Sinula mi je ideja da bih i ja mogla pokušati nešto slično. Trebale su mi pare a i slava nije na odmet. Dakle, treba istraživati.Ali, od čega početi? Istraživanja su skupa, putovanja isključena s obzirom na cijene aranžmana a biblioteke u gradu skromno opremljene literaturom takve vrste. Jedino što je ostalo na raspolaganju besplatno bilo je da se „bacim“ na istraživanje svog života što se može dugi niz godina, jeftino je i intrigantno, s mnogo zapleta iz «realnosti». Naravno, ja ću poštedjeti egzodusa moje šerpe jer nikad se ne zna.
I prihvatim se ja tako posla. Na samome početku trebalo je da se predstavim čitaocima. Ko sam ja? Imam mali krug prijatelja koji razumiju moje depresije a veći dio njih upustio se u avanturu zvanu « budi mi žirant». I tu sam „naišla“ na genijalnu ideju da rukopis učinim interaktivnim.
Dok sam čitala stranice tog nagrađenog romana koji « slika našu stvarnost», riješila sam čvrsto da će i moj rukopis krasiti dovoljna količina prostota, krvi, sexa, «realnog života», riječi koje ,po mom nekadašnjem mišljenju, kulturan čovjek ne izgovara a kamo li objavljuje. Kako bih napravila kompromis odlučila sam se na mali pakt s čitaocima koji glasi ovako: Hajde da se dogovorimo, kad napišem „stop“ ti ubaciš psovku po želji.
Gdje sam?(Bit će mnogo «stopova»)Stop!
Kuda idem?(Opet stop!)Moj životni plan podijeljen je poput ruskih «petoljetki».Kad se izvučem iz kredita, kad moj sin odraste, kad....U stvari moji snovi sve više svode se na preživljavanje dana i konstantni strah od poštanskog sandučeta. Smišljam priče i to mi dođe kao uže koje me povuče iz tijela u pravedniji svijet u kome ima smisla i radosti.
Nekako mi to predstavljanje nije mirisalo na početak djela koje bi moglo dobiti nagradu. Žiri čita početak pa ako mu se svidi svidi, ako ne svidi niko ne čita dalje.U želji da mom rukopisu dam ozbiljan ton nastavila sam.
U životu svakog čovjeka postoji trenutak sličan onome kad na monumentalnoj brani napukne zid i sve ono što je nataloženo godinama i godinama provali poput plimnog vala, noseći mulj, blato, otpatke ali i svježu, pjenušavu vodu punu životne snage.
U toj bujici ponekad je teško razaznati šta sve nosi.
Kako sam počela, posmislit ćete da radim u vodovodu a to nije istina.Zamolili su me da napišem nešto što će u vidu predgovora upozoriti čitatelje ali i zagolicati im znatiželju kako bi djelo pročitali do kraja.
Sugerirali su mi da pronađem nit koja povezuje tekstove u cjelinu. Jedino rješenje koje mogu ponuditi jeste savjet izdavaču da uz knjigu dijeli i klupko konca pa dok čitate, iglu u ruke i na posao...
( Ne , nisam ni krojač)...
Prokletstvo...o čemu da pišem....i nastavak se nametnuo logično. Pa o prokletstvima. Nastavila sam hrabro...
Nekima iznad glave leprša oreol, nekima mač. Lako je nositi glavu kojoj ništa ne prijeti. Neki su vječito ili samo ponekad prokleti.
Šta je , ustvari , prokletstvo?
U pradavna vremena prokletsvo je služilo kao kazna za one koji se razlikuju od ostalih .Pojedinci koji su svojim inovacijama razbijali « savršeni» krug i unosili smutnju i nedoumice u sliku svijeta, neminovno su bivali kažnjavani i odbačeni sve dok ih neke buduće generacije ne bi prepoznale kao svoje suvremenike i pretvorile u heroje ali za njih same, suviše kasno.Proš'o voz (stop).
U današnja vremena prokletstva su sofisticirana , prikrivena i smještena dublje pod kožu prokletnika.»Nova vremena» hvale postignuća i promjene, prihvatajući skoro bez kriterija čak i nevjerovatne gluposti pod čarobnim plaštom novog, neistraženog i obećavajućeg. Valjda, poučeni ranijim iskustvima i ne želeći da zakasne ako neki poslije otkriju da je dotični bio genije.
I dok mu kimaju glavom prijateljski ga tapšući po ramenu, prokletnik zna da će «prevrnuti» očima čim im okrene leđa uz komentar: -» A, budale»!
Spinoza je bio javo odbačen, proklet samoćom .Našim žargonom rečeno, znao je na čemu je. On je opet ostao čvrstih uvjerenja i postao neko ko se pamti.
Danas se prokletstva razlikuju po stupnjevima. Na samom vrhu nalazi se prokletstvo čitave zajednice kome su izloženi svi njeni članovi na različite načine. Slijede prokletstva svih onih čiji um nije preživio mutacije novog doba i evoluciju vrijednosti u kojoj su pripadnici zakržljalih vrsta preuzeli dominaciju i zeznuli Darvina. I dok se oni trude ubijediti druge da nije lijepo ratovati, krasti, vrijeđati...većina se trudi «uhvatiti ritam» novog doba.
Posljednja na listi su mala prokletstva svih nas ponaosob , povremeni ili konstantni osjećaj da si nepotreban, odbačen, neshvaćen, usamljen.
I dok se nakon paklenog dana kao nakon bičevanja , s dušom punom starih i novih ožiljaka, uz osmijeh zategnut poput plastelina preko glave u kojoj vrište raznorazna čula, vraćaš u pećinu zvanu dom, čini se da su ti leđa upravo bila podvrgnuta prastarom ritualu žigosanja .

I tu sam stala. Shvatila sam da je strašno teško napisati dobar rukopis, pogotovo ako za temu uzmeš samoga sebe. „Stop“

U mom kutku svemira

2008-11-26T20:01:00.001+01:00

Znam

Postoje luke i planine

Sjajne ulice, raskošne palate

I kolibe kroz koje

Vjetar i sunce pletu sjajne mreže

Postoje sretni i nesretni

Vole se ili sapinju svoja srca

Ljudi

Ali ovdje,

U ovom kutku svemira

Ja sam gospodar svoje samoće

I ova noć moja je

I ova pjesma moja je

I san moj pripada

Samo meni

Noć, blagoslovljeno vrijeme kada je dozvoljeno sanjati

2008-11-25T22:50:00.000+01:00

Mnogo sam puta iskušavala svoju sreću, preskakala zidove koji su me ostavljali bez daha i pitala se šta će biti kada jednom stanem pred stijenu kojoj ne mogu ništa? Kakav je osjećaj biti zdrobljen, bez daha, poražen?
Noć uzima danak našim srcima, blagoslovljeno vrijeme kada je dozvoljeno sanjati.
Ispod porušenih stubova hrama, dignu se sablasti i proganjaju me, ja izmičem, budim se i osjećam jednoličnost i skromnost mog života. Negdje sam izgubila jedro , proklela samu sebe i od tada lutam poput mitskih junaka u potrazi za domom i vjernom polovinom sebe.
Zavidim ljudima koji imaju nekoga čiji zagrljaj tjera noćne more, ljudima čija jutra uranjaju u postelju toplu od sna i zagrljaja, zavidim im na prvom osmjehu bez riječi koji daruju onima sa kojima dijele uzglavlje.
Nisam ispunjena gorčinom. Samo sam usamljena, jezivo usamljena i samoća moja priča mi bajke o tuđim životima.Možda je sve to varka , ne znam i ne želim znati.
Voljela sam njegovu kosu, njegove mekane kovrdže golicale su moje lice dok me držao u zagrljaju.Magla prekriva njegov lik, magla godina.Samo , ponekad, dijelovi naše priče izrone iz mraka, i opet sam zbunjena djevojčica koja ne zna kome vjerovati.
Ponekad, u snu, kao da čujem njegove riječi. Budim se opustošena čežnjom i ne znam da li je svjetlost dana blagoslov ili kazna.
Voljela sam ga, i on je volio mene.Bio je najsnažniji čovjek koga sam ikada upoznala, dala sam mu srce, uzela njegovo, izgradili smo grad pun ljubavi a onda sam ga izdala, prodala za čarobni grah koji nikad nije stigao do oblaka.
Mislila sam ,ako ga ostavim bespomoćnog, bez tajnovite snage kojom je dizao stijene, bit će mi lakše krenuti putem koji sam odabrala.
Nisam se tada osvrtala na riječi koje su me zvale natrag ali ih je moje srce dobro upamtilo.Ponavlja ih sada, uvijek iznova, kao eho koji ne prestaje, kome vrijeme ne može ništa.
Kada bih mogla vratiti vrijeme, nikada ne bih izdala. Nikada ne bih bježala iz krletke njegovih ruku.Daleko je, duboko je, zatrpan ruševinama grada u kome su se trebala igrati naša djeca, iz koga bismo brojili godine i čekali jesen.
Zaćutala je opet. Mudrac je ustao, bez riječi, uzeo je za ruku i poveo. Ćutke su koračali ulicama grada. Žena više nije govorila, rekla je možda i više nego što je htjela. Pored grada, na uzvisini s koje se moglo vidjeti daleko, starac se zaustavi i pusti njezinu ruku.
Topli vjetar igrao se u travi. U daljini se moglo vidjeti more.
Polako, kao da mjeri i kroji svaku riječ, starac poče govoriti.
- Svako svoju samoću obuče kao haljinu od dana kada se rodi i iskrca iz tople krletke pored majčinog srca u ovaj suludi, besmisleni svijet.
Pogledaj, i pokaza rukom na drvo koje je raslo na samom rubu litice.
Kora mu je ogrubjela, krošnja razgranata. Oko njegove srži, kao kod čovjeka, bezbroj je krugova očvrslih, složenih po godinama. Davno je bilo mladica što se povijala u nježnom zagrljaju vjetra.
Vrijeme čini svoje. Nauči nas odupirati se olujama. Nauči nas kako da okružimo i sakrijemo najnježniji dio sebe. Ali, negdje u samom centru nas, duboko ispod ogrubjele kore, sakrivena nit treperi još uvijek onako kao što je drhtala svog prvog proljeća.
- Nema povratka, kćeri moja. Iako je srž dio tebe od nje te dijeli bezbroj savršenih krugova vremena. Nikada se ne možeš vratiti nečemu što si ostavio. Izgubljeni trenutak samo sjećanje čini živim.
Pomalo razočarana, žena krenu natrag u grad. Mudrac ostade sam. Treperilo je lišće drveta na litici. Starac se sageo, uzeo kamenčić koji je u prašinu utisnuo korak žene koja je otišla. Nekoliko ga je puta premetnuo u dlanovima dok ga, napokon, nije pohranio u široku torbu i krenuo dalje ne osvrćući se na grad što je tonuo u izmaglici.

Odlomak iz knjige u pripremi "Gutači vremena"

Jedan ili mnoštvo? Usamljen ili upleten....pogled je sudac.

2008-11-25T19:57:00.000+01:00

Vrijeme je da krenem, pomislio je, dok je na obali promatrao kako se mreška voda, prozirna ispred njegovih stopala, duboka i plava na obzoru. Tragovima u pijesku igrali su se pjenušavi i hitri prsti talasa, spretne ruke mora.
-Kada bih, nekako, mogao sačuvati ovaj trenutak, poželi starac.
Pogled mu privuče neobičan kamen što se svjetlucao u plićaku. Uzeo ga je u ruke, zagledao sa svih strana. Na dlanu kamen više nije bio tako poseban.
Snažne ruke mora otrgle su ga davno s velike stijene i donijele na pustu obalu s koje se spremao krenuti na dug i neizvjestan put.
Na njegovom dlanu kamen je bio jedan, sam sa svojom mukom, ispunjenim čekanjem i mirom.
Iznenada, kao i uvijek, počeo je šaputati trenutak otkrovenja u sasvim običnoj kapljici vremena, trenutak kada naprsne zid tišine i spoznaš više nego što možeš razumjeti i pohraniti u svoja ljudska sjećanja.
Nije isto odakle gledaš, pomisli. S visokih stijena nad obalom, neću vidjeti kamen, vidjet ću obalu i vidjet ću more. Ovaj kamen koji grije moj dlan, odnijeti će možda, neki nepoznati brod u daleke zemlje i ugraditi u zidove nekog grada. Možda ću ga ponijeti da me podsjeća na trenutak koji ne želim zaboraviti i više ga neće zapljuskivati more, neće biti dio obale. Strpljive ruke vremena stalno nas premještaju iz jednog u drugi mozaik. U svakoj slici značimo nešto drugo. Ali jedno uvijek treba imati na umu:
Nisu razlike to što nas spaja u obalu, u cjelinu. Nisu ni sličnosti , niti bilo kakav fluid koji može povezati i uklopiti dijelove šarenih kamenčića u mozaik.
Pogled koji se spušta iznad stijene ili otvorenog dlana odlučuje o tome hoćeš li vidjeti kamen ili cjelinu. Jedan ili mnoštvo. Usamljen ili upleten...Jesi li dio mora ili dio kopna...pogled je sudac.
Na pučini, dokle god mu je pogled dosezao, vjetar je plesao iznad talasa.
Kako neumoljivo umije biti more dok ostavlja svoju djecu na žalu, malene talase rođene u ljuljuškane na pučini.I svaki put kada otkine dio sebe i ostavi rasute kapljice na obali, vraća se svojim dubinama, svojoj prekrasnoj plavoj utrobi, zastrašujućoj, ispunjenoj tajnama. Kako neumoljivo umije biti more...Pomisli Mudrac, spusti kamen u torbu i krenu na put ostavljajući iza sebe buku talasa što su se razbijali o stijene.

"Gutači vremena"

U mraku samoga sebe...

2008-11-25T19:11:00.000+01:00

Kad izgubiš kompas
negdje između
porinuća i luke
u mraku samoga sebe
kako pronaći put?

Kada u nekome trenu
zaćuti svijet
poput uplašene ptice
ispod nepoznate strehe
a zrak izgubi
okus
tvoga daha
i samo sumnja
beskrajna kao tišina
crta
poput mraza
prekrasne rešetke
iza kojih zarobljeno
kuca tvoje srece
kako
naći put
u mraku
samoga sebe?

Moja kula od oblaka

2008-11-24T08:41:00.000+01:00

Krhka je moja kula od oblaka
Tren jedan
rasprši bijelu pređu
i nestane moj dom u zraku
Proguta me
bezvremeno plavetnilo
zalutam u padu
poput lista
koji više ne pripada
nijednom stablu
nijednoj grančici
nijednoj šumi...

Sve dok me, opet
ne pronađe moj oblak
Negdje pri samom mrkom tlu
prihvati i obgrli
u trenucima kada zlato svjetlosti
isprepliće niti s maglom
u nestvarni zastor
od nebeskog kašmira
i ušuška u somot
moje misli
što se preganjaju
poput uplašenih ptica.

Znam, doći će opet
tren
oštar kao hrid obale
Razbit će se magla
poput talasa
o njegovo oštro naručje
Ostat ću na obali
poput jedrenjaka
razbijena, nemoćna
bez jedara i kormila

Sve dok
strpljive ruke vremena
Ne primaknu dio po dio
upletu pramac i jarbole
istkaju jedra , iskopaju sidro
iz tamnih dubina
porinu me u toplu, plavu vodu
Zagrlit će me sunce, opet
i ponijeti vjetar
Poput lađe, poput oblaka
isto je to
Do nove hridi
Do nove obale
Novog čekanja i novog porinuća

O vremenu...

2008-11-23T10:46:00.000+01:00

Danas ništa nema lice

2008-11-21T08:29:00.000+01:00

Jutro je osvanulo ispod neba opsjednutog gustim, teškim oblacima.Invazija gustih, strpljivih nadzemaljaca...Jutros ne mogu naći nikakvu utjehu, nikakvu zalihu energije u riječima.Desi se to, da presušiš, ostaneš nasukan na nekoj obali i čekaš ...Sutra će možda sve izgledati drugačije...ali danas ništa nema lice...

Riječ da ti poklonim
umrljanu bojom moga sna,
žigosanu pečatom tišine
negdje ispod moga osmijeha
Riječ da ti poklonim
kakvo bi joj lice
dalo tvoje srce?

Sarma

2008-11-20T07:39:00.000+01:00

I motam ja sarmu...

Ne vjerujem u igre na sreću. Bingo, loto, srećke...sve mi je to uvijek ličilo na veliku prevaru. Samo lažu narod govorim u sebi dok kuham sarmu za narednih pet radnih dana i usput gledam narodnjačku «mega-zvijezdu» na kolažnom nedeljnom programu.
Motam ja tako kupus i slušam kako se čovjek upravo vratio s turneje po Južnoj Americi. Sada planira malo u Švicarsku a možda i Deuchland...
Okrenem se malo oko sebe , prisjetim svojih «luxuznih» putovanja do jadranske obale i sjetim se kako sam jednom došla u iskušenje da pišem za «džigeraše».
Nije to ni tako loše. Bez njih se ne može zamisliti narodno veselje.
Nije strašno prodati dušu đavolu ako je đavo zgodan, rekao bi stari, dobri Faust.
Akademski građani jedva sastavljaju kraj s krajem, dobro bi im došlo da malo «zapevaju».
I tako ja motam kupus i mislim o džigerašima a iz stana od koga me dijeli samo zid začuje se grmljavina, mojim ušima slična polijetanju Lufthansinih aviona. Opet ona. Zidovi u našoj zgradi ne zadržavaju intimu ničijeg doma.Uvijek znam šta radi djevojka koja stanuje u garsonjeri pored mene.
Čujem je kada se sexa cijele noći, kad se svađa s momkom ali ubjedljivo su najgore su dani kada odvrne „do daske“ muziku «žnj « kategorije.
Ima dana kada se iscrpljena vratim kući, smoždena ispod nasmijane maske koja se cijelog dana osmjehivala djeci, željna umirujućih taktova tišine, toplog mraka sobe koja gleda na šetalište i šumu. Umjesto toga, poput žohara, svuda po zraku, razmile se glasovne egzibicije Seke Alexić koju nikakav diskretni saxofon ne može nadjačati. Znam da ću pokušati dvoboj , pojačati opoziciju u glasu Pavarotija ali od svega toga samo ću zaraditi još jaču glavobolju.
Riječ koja mi pada na pamet je teror. Na sličan način terorišu nas vozači međugradskih autobusa koji volan u rukama doživljavaju kao poziciju premijera države.
Diskretnost je osobina koja je vrlo rijetka kod ljudi koji žive u našem kraju svijeta. Sve je svačije. Brige, radosti, ljubavne neprilike. Sve ide na javnu raspravu. Nakon komadanja na velikom stolu rekla-kazala, začinjeno uglavnom čili začinima, servira se toplo klubu obožavatelja «usmenog predanja».
Oni koji pokušavaju zaštititi intimu svog postojanja, nerijetko preživljavaju vandalske upade Tatara koji ponesu šta stignu.
O svemu ja tako razmišljam i motam sarmu.
A kada bih stvarno dobila na bingu sve te silne pare...kupila bih kuću s velikim dvorištem da mogu sinu konačno nabaviti psa, počnem zamišljati i zastanem u dinstanju riže i mesa. Na moru bih isto kupila kuću s velikom terasom s koje se može vidjeti pučina. I sve bih svoje prijatelje pozvala na roštilj tamo, da se odmore i okupaju k'o ljudi. I naravno auto, džip, onaj s tamnim staklima bih kupila, da niko ne zna vozim li ja ili moj šofer.
Plaćala bih kuharicu da mota sarmu, ma kakvu sarmu, svaki dan predjelo, jelo, desert da kuha a ja da čitam i ne razmišljam kada ću oprati suđe.
I evo mene sjedim za velikim stolom od orahovine. Kuharica odnijela suđe, trpezarija sva u staklu. Kroz prozore vidim mog sina kako se igra s psom u dvorištu. Oko mene ljepota, sve kako Feng Shui zahtijeva. I usred te prekrasne slike čuje se zvono na vratima. Ja idem da otvorim a to odjednom nisu više raskošna protuprovalna vrata s kamerom i interfonom nego moja stara, obična, sa špijunkom na sredini. Brišem ruke o kecelju i pozdravljam inkasanta.
-Hoćemo li šta plaćat' kono? Pita on mene. Nakupilo se ovih računa za vodu.
-Možete li navratiti oko petnaestog, nije još plaća bila. Izvinjavam se ja.
Zatvaram vrata, uzimam u ruke listove kupusa i motam sarmu, šta ću drugo.

„Filozofska“ rasprava o smislu mršavljenja

2008-11-19T07:14:00.000+01:00

Većina nas koje smo ostavile iza sebe svoju «prvu» mladost probudi se jednog dana ispred nekog ogledala kao da im je neko opalio šamar. Otkriće koje djeluje šokantno predstavlja to što ni pomoću mikroskopa ne možeš pronaći djevojku ispod kože urešene prvim boricama, konvencionalne frizure pomalo spaljene raznoraznim tretmanima. Ožalošćene, zaputimo se put ormara koji poput posljednjeg templara koji štiti sveti gral, čuva krpice u koje ni pomoću trikova ne možemo smjestiti sve dijelove tijela. I onda se zapitamo u kom su pravcu otišle one sanjalice koje su imale namjeru promijeniti svijet?
I tako to krene. Odlučimo smršati. Izgubiti kilograme po svaku cijenu.
Kada na internetu ukucaš u polje za pretragu „kako smršati“, otkriješ, po ko zna koji put, kako miloni žena svakodnevno, pokušavaju učiniti sebe primamnjivijima. Dijete, sprave za mršavljenje, čajevi, kalendari, nevjerovatna mreža u kojoj se koprca more sapatnica u jedinstvenoj želji da izgube koji gram i prošetaju ulicama svog grada bez podvoljka, Ticijanovih oblina i hormonskih bubuljica.
Ne pregledaš ni pola linkova a već se pitaš:
-Čemu sve to? Zašto nam sopstveno tijelo vremenom postane tako mrsko da ga po svaku cijenu želimo promijeniti?
Mnoge odustanu od te lude trke i posvete se blagodetima «kalorične « ishrane. Sa svakim zalogajem unose i određenu dozu krivnje kao lopov koji očekuje da bude uhvaćen.
- Kome to pokušavamo ugoditi? Sebi? Da ali u samo manjoj mjeri.
«Idealna žena» piše na velikoj crvenoj marami koja nam maše ispred nosa i izaziva .
Čitaš, čitaš, pa kažeš sebi:
- Pametna bi žena trebala znati da je ono što je u njoj najvrjednije skriveno ispod našminkane kože a onaj pravi trebao bi to je voljeti radi onoga što ona jeste a ne zbog onog što pokušava postati.
Eto razloga da se dograbiš velike Milke s lješnjacima koja se „slučajno“ zadesila u kuhinji. Usput još samo pomisliš: trebale bismo zahvaliti onome ko je izmislio čokolade s lješnjacima. One odgovaraju onome što na njima piše. Kad zagrizeš, tačno znaš u čemu uživaš. Možeš ih kupiti koliko želiš, nikada ih ne nestaje na policama supermarketa a zadovoljstvo koje ti pružaju uvijek ima istu cijenu.

2008-11-19T07:08:00.000+01:00

Ima dana bez riječi... Postoje jutra u kojima je dovoljno gledati narandžasti dio neba, injem prekrivene krovove,zrak stegnut u vidljive, prozirne pločice...

Usamljena

2008-11-18T09:13:00.000+01:00

Vjetar u krošnjama
čezne za daljinom
Povijaju se trave,
sanjive, mekane
Na brijegu usamljena breza
iščekuje vječito sutra....

"Gutači vremena"-moj novi" poluroman- polubajka" ,nadam se da će biti objavljen do kraja godine.

2008-11-17T08:01:00.000+01:00

(Čovjek je krenuo u potragu za istinama.Otkrivale su se, jedna za dugom , sve dok nije stigao pred vrata Vremena i zapitao se...)

"Samoća je gospodar zidova, govorio je samome sebi dok je ulazio u grad. Nema saveznika i utjehe koje može pružiti neomeđena zemlja. Kada pogled navikne na zidove i ljudski duh se pomiri sa granicama koje je sam sebi izgradio. Što su zidovi tvrđi to je čovjek mekši. Hrabrost živi tamo gdje sloboda nije okovana bedemima.
Prašina gradskih ulica uvlačila se u njegovu obuću, buka i metež odvlačili su ga od njegovih razgovora sa samim sobom.
-Kotač vremena ovdje se brzo kotrlja, pomislio je starac.
Djeca su se igrala, muškarci i žene žurili su za svojim poslom. Evine kćeri nosile su terete na svojim rukama i u svojim srcima. Sretao ih je u svakoj ulici, nasmijane, brižne, uplakane...usamljene. Jedna priča , poput duge svilene niti, vodila je porijeklo od prve žene i sve su je njezine kćeri uplele u svoje živote, svaka na svoj način. Priča o vrtu i bijegu, o prevari i pustinji , teška uspomena kojoj nikako nisu mogle zametnuti trag.
Gradom se pronio glas da je stigao čovjek koji tumači snove i ljudi željni sretnih predskazanja pohrlili su mu u susret.
Gradski trgovac, ponudio mu je malu sobu u blizini glavnog trga. Ljudi će dolaziti, tražiti savjet od starca a usput će kupovati od mene, razmišljao je on. I nije pogriješio. Uvijek dobro zarade oni koji trguju ljudskim snovima.
Tiho kucanje probudilo je Mudraca jednog jutra. Još jedna priča, pomisli on. Spreman da je sasluša, otvori vrata i ugleda mladu ženu na pragu. Pomozite mi, skoro je šaputala ona. Godinama već sanjam isti san.
Bez uvoda, kao da ga poznaje godinama, počela je govoriti, bez predaha kao da se tereta htjela riješiti što prije. Slikala je riječima žive slike svoga sna i uplitala ih u pletenice jave sve dok nisu postali jedno".

Sanjaj, tužni dane...

2008-11-17T07:49:00.000+01:00

Maglovito, jezivo jutro, liči na ona iz filmova snimljenih po pričama Edgara Alana Poa.

Ovaj dan
uhvaćen je u kulu od oblaka
I poput zarobljene ptice
sanja plavo , osunčano nebo,
a misao njegova o slobodi
snažnija je i ljepša
od same slobode...
Sanjaj, tužni dane!
Čemu bi ti srce žurilo,
da nema onog što ti oblak skriva
da nema onog
što ti magla brani?

2008-11-16T15:07:00.001+01:00

Moja slika Barcelone...

2008-11-16T12:51:00.000+01:00

Putovanja su dragocjeni komadi prtljaga našeg iskustva. Slike predjela i lica koje čuvamo u svojim aparatima razlikuju se od onoga što nam ostane u srcima, detalji kojih nema na razglednicama, mirisi, zvuci,prskanje vode...

2008-11-16T12:37:00.000+01:00

Izvori , fontane, voda koja pamti...

2008-11-16T12:21:00.000+01:00

Legenda kaže da je Zagreb sagrađen zahvaljujući ovom izvoru. Ko se jednom napije njegove vode poželi zauvijek ostati tu.Tako je djevojka s izvora donijela vode žednom, umirućem vitezu i on je tu sagradio grad.
U polovini europskih gradova mogu se naći fontane koje donose sreću, izvori koji u vama sačuvaju želju da se vratite. Sigurno i u našem gradu postoji nešto slično , neki izvor koji još nismo otkrili,...vrelo vode koja čuva tajne i pamti baš onako kako je to Masaro Emoto dokazao.

2008-11-14T10:26:00.000+01:00

Otvori draga widows

2008-11-14T08:08:00.000+01:00

Ovu sam priču napisala ljetos. To je jedna od onih za koju je ljubazna gospođa iz Konjica rekla da je simpatična.Poprilično sam sigurna da neće proći ni na jednom konkursu pa sam odlučila da budem vlastiti izdavač ili ti objavljivač i da je objavim sama sebi!

- Dođi, bona, mati kod mene malo. Što sjediš sama u toj svojoj kući k'o da će ti je ukrasti neko. Kuća na sve strane- nagovaram ja danima moju mater.
Ona sebi umislila da je stara i samo čeka da oči sklopi-upliće se Stjepanovca u naš razgovor.
Uvijek mi je bilo zanimljiv identitet žena u našem selu. Udale se i postale Stjepanovce, Todinice, Smailovce, Hasanovce...Niko ih više ne zove imenom koje su im dali roditelji. Kata alias Stjepanovca živi blizu moje mame i ponekad joj svrati na kafu.
-I ja joj kažem, nastavlja Stjepanovca. Što ne odeš 'ćerima? Ima to jezero u Tuzli. Kažu žene pomaže oko zglobova. Svijet plaća kartu pa ide autobusom da se kupa a ti imaš gdje bit'.
Jedva nekako moja queen Mary ( kako je odmilja zovem), odluči da napusti svoju hacijendu na Kiseljaku i dođe u moj stan u blizini slanih jezera, što bi drugi u šali rekli , 100 metara od plaže.
Mojoj mami stan je oduvijek ličio na kavez. Nema dvorišta, nema ptica, nema mira. Ostane nekoliko dana a onda svane jutro kada „porani“ i počne me moliti, „Vodi ti mene sine mojoj kući, dosta sam bila, pa do'ću opet“
Ja sam posljednja kćerka u nizu od nas šest. Imam pet sestara i strahovito sam ponosna na taj veliki imetak. Mama se, potajno nadala sinu a moja malenkost je zadnji neuspjeli pokušaj da seosko imanje dobije muškog nasljednika.
Nagovaraj, nagovaraj, i pristane ona. Dovedem je, smjestim i počne naš zajednički život kao u vrijeme prije moje udaje.
Ujutro ne spavam dugo jer smo obje navikle popiti kafu čim otvorimo oči.
Skuham ja nama tako „džezvenjak“ i počnemo s pričom.
Ova se udala, onaj se oženio, onome mati umrla...
-Znaš li ti da naš električar hoda s onom što ju je muž davno ostavio, al' nemoj da se čuje! On ima ženu i djecu, i žena mu zna ali je nije briga. Nisam luda imanje rasipat sad kad smo se skućili, rekla jednoj ženi iz sela. Nek 'oda, iz'odaće se, pa će opet doći svojoj kući. A ova s kojom hoda rekla, i meni je druga muža otela.
Taj model „žene koja čuva kuću“ uvijek bi mi ispalio vatromet u glavi.
-Pa ima li ijedna dostojanstva ljudskog? Zar je imanje važnije od svega? Planem ja a moja mama savije ramenima, onako kako je godinama savijala kada bi se dovela u pitanje ljudska sudbina.
-Pa šta će drugo. Djeca su joj velika, ona na pola puta. Kud bi sad da se počnu „rastavljat“? Muško ko muško. Smirit će se valjda.
-Draga mama, prošla su vremena kad je žena brinula o kući a muž „do dinara“ donosio plaću kući i „kuvertu“ davao ženi da rasporedi. Nema toga više. Sad je novac na karticama a žena može steći kao i muškarac. Pa i više.
Znala sam kojim će putem razgovor poteći dalje.
-Kad smo se tvoj otac i ja kućili znalo se za svaki „dinar“ gdje ode. On donese plaću, odemo pod grožđe, ja skuham kafu, sjedemo i on mene pita:
„Šta ćemo ovaj mjesec Maruška?“ (Tako ju je tata od milja zvao)
I sve smo vas školovali i kuću napravili.
Po ko zna koji put, mati počne priču o svojoj mladosti, o životu u zajednici. Kad su se uzeli tata je imao devetnaest a mama šesnaest godina. Baka je morala potpisati dozvolu da bi se njih dvoje mogli vjenčati. On je otišao u vojsku poslije vjenčanja i nije ga bilo dvije godine. Zamalo da se zarati zbog Trsta dok je tata služio u Ilirskoj Bistrici.
Djed i baka, djeca, imanje...težak život na selu.Voda se nosila s bunara a struja je prošla „kroz selo“ tek kad se rodila moja četvrta sestra. Tada su i pregradili Spreču i napravili jezero.
-Druga su sad vremena-nastavlja ona. Poslije onog rata nismo imali šta obući, i gladni i bosi smo hodali. Djeci su od vreća haljinice pravili.
(„Ovaj“ i „onaj“ rat...mama je preživjela oba, ja samo „ovaj“)
Od ćetena smo tek poslije počeli tkati platna.
-Šta ti je to ćeten?-pitam ja
-Kao ovaj tvoj stolnjak ,kaže ona. I ja tada shvatim da je ćeten lan i da je moja mama upućena u proces proizvodnje lanenog platna.
-Lan ste uzgajali, s nevjericom pitam ja? Pa ti kao da si rasla u Džordžiji , moja mama Skarlet O'Hara .
Lijepo je vidjeti je kad se nasmije. Zaiskre joj oči i obasjaju naborano lice.
-Jesmo, kako da nismo. Prvo ćeten posadiš pa kad biljke odrastu, požanješ ih i odneseš na Nekauzu (Nekauza je rječice koja teče blizu kuće u kojoj se rodila).
U vodi moraju biti dok ne omekšaju. Onda se stupom tuče po ćetenu dok se ne odvoje niti. Niti moraš pariti u parjenici...
-Šta je parjenica?-pitam ja
-Parjenica ti je nešto slično kao peka što danas po restoranima peku lepine i meso,pitu.
-Kad se napari dovoljno onda nasučeš niti i tkaš na stanu (stan je sprava na kojoj su seljaci tkali).
Kad sve poslove na njivi uradiš, okopaš koliko si taj dan trebao okopati, oko stoke kad se svi poslovi završe, naveče, nema rano u krevet nego ili za stan pa tkaj ili na sijelo pa do pola noći ljuštaj žito. A nismo mi radili k'o što se sad sve ćutke radi. Bio narod veseo. Počnemo posao pa neko zapjeva a svi „prifate“. Kad je sijelo do pola smo noći igrali.
-Ih, mama, pa ti imala duži izlaz nego ja!- ne mogu ja oćutati jer sam joj uvijek zamjerila što su mi izlasci bili samo do deset .
A ona počne da se brani:
-Druga su vremena bila tada. Nisu cure same ostajale s momcima nikad. Ako te neki i pratio kući sa sijela uvijek je iza išla neka starija žena i nosila fenjer.
-A kako je tebe tata „zbario“?-pitam ja jer znam da će joj oči zasjati ponovo. To joj je najmilija priča.Moj tata je mrtav već dvadeset godina a njoj i sada lice zablista kada ga pomene. Nikada ,poslije njegove smrti, nogom nije kročila u njivu na kojoj je pao i polomio se. Godinu dana poslije sahrane u kući se nije upalio televizor niti radio a ona je nosila crninu do posljednjeg dana te tihe, tužne godine. Ja sam tada krenula u Gimnaziju.
-Tvoj je tata svirao šargiju najbolje u selu. A ja sam znala zapjevati...
-Znači i ti si na muziku padala. A meni nisi dala da idem tvojim stopama.
Ona se uozbilji kao uvijek kada bi nam razgovor došao na klizav teren. Velika je razlika u godinama između nas. Moja mama krojila je život po pravilima koja se baš nisu uklapala u vrijeme u kome sam se rodila ja.,
„Klizav teren“ bila je moja ljubav iz mladosti. Nosio je dugu kosu i svirao gitaru, kombinacija koja je užasavala moju mamu.
-Pa kako ste se zabavljali, preskačem pauze ja, u želji da čujem nastavak ljubavne priče mojih roditelja.
-Naveče on dođe na moj prozor pa „pričamo“. Poštene cure nisu se primicale suviše prozoru. Nekad je jednoj curi na „pričanje“ znalo doći nekoliko momaka.
-Kako onda, jesu li se svađali?- upadala sam s pitanjima ja.
-Nisu. Lijepo se dogovore pa po pola sata pričaju. Ako ti se ne sviđa ili ako si umorna ti samo kažeš:“Nije mi do priče“ i zatvoriš prozor.
-Tako jednostavno. Pa kako ste uspijevale zadržati te momke?
-Let'ili su tada momci za curama. Nisu tada imali na svakom koraku ono što imaju sada.
-Pa što se ti udade tako mlada? Nije tata mogao čekati?
-Mi smo se voljeli, stidljivo kaže moja mama i obori oči kao i prije 60 godina, kada bi joj neko postavio ovakvo pitanje.
On je trebao u vojsku. Pitao me hoću li ga čekati a ja kažem dugo je dvije godine. A i moj se brat spremao na ženidbu. I meni je vrijeme bilo svoju kuću kućit. I tako on mene zaruči. U crkvi su tri puta najavili da ćemo se uzet. Takav je tad običaj bio. Svadba je bila kako ide po redu. Nisam ja bila samodošla.
-Šta je samodošla ,mama?
-Tako su u selu zvali cure koje su se „ukrale“, pobjegle iz kuće pa se udale.
-U fijakeru smo se vozili do crkve.Ja sam sebi svu spremu otkala. Sve sam svoje imala. Haljine, i posteljinu, sve. Slabo se šta tada moglo kupiti. Sve si morao svojim rukama i posadit i otkat i izvest.
Prvo jutro poslije svadbe mlada treba rano ustat i polit da se umiju svekar i svekrva, pa i ostali u selu ko je blizu od rodbine.
Kafu smo odavno popile. Moj sin izlazi iz svoje sobe, sanjivo nam dobacuje dobro jutro u prolazu. Prekinula se nit i vratismo se iz prošlosti u moj stan i julsku žegu.
-Mogle bismo danas na jezero, valjda neće biti gužve, kažem ja i sklanjam polako šoljice sa stola. Tuzlanska atrakcija postala je popularna širom zemlje. Vikendom se nema gdje zaplivati. Nađeš neko parče vode u kojoj niko ne čuči, potopiš se i ...
Naveče upalim računar a mama gleda i nije joj jasno kako mogu pričati sa sestrom iz Slovenije i kako se možemo gledati.
-Dugo ti to, kćeri, nešto radiš . Oti'će ti oči, opominje me kao da sam djevojčica koja dugo gleda tv.
-Hoćeš li da ti kažem šta radim? Pričam. Vidiš ovo je moj prozor.
Smijem se ja smije se mama. De, de, kaže ona, imaš to dijete, zlatno. Dosta ti je bilo. Vidjela si šta je brak. Samo možeš na neku budalu naić.
Šest godina nakon mog razvoda mama ne propusti da me upita šta radi moj bivši muž. Onaj koga ona jednom primi u porodicu taj ostaje zauvijek „njen“. Mislim da se potajice nada da ćemo se pomiriti i nastaviti „živjeti kako treba“.
Svašta bude kod svakog, često mi kaže.
Pogasim svjetla, računar, tv... poželim joj laku noć.Legnem u krevet a san neće na oči.
Počnem se smijati slikama koje se nekako nađoše u mojoj glavi.
Tolike godine a svijet opet ašikuje preko pendžera. Otvoriš „pendžer“ nije važno je li msn ili skype. Ako hoćeš da razgovaraš, razgovaraš. Ako nećeš, samo zatvoriš „pendžer“.
Posljednje čemu sam se u svojoj mašti smijala, prije nego sam utonula u san, bila je slika udvarača koji dovikuje svojoj dragoj :“Otvori draga windows“ a ona mu, oduševljena i poletna odgovara: „Je l' naYahooooooo“????!!!!!

Svi naši strahovi...sva naša "znanja"...

2008-11-13T23:10:00.000+01:00

Moj se sin, dok je bio mali, plašio zvuka selotepa. Ja sam se plašila svega i svačega ali nisam selotepa.
Kada sam završavala Gimnaziju mislila sam da sve znam...a onda je došao rat i pokazao mi kako ništa ne znam.
Onda se rat završio i ja sam pomislila kako sada, nakon godina muka i izazova konačno znam...a onda sam se udala i...shvatila kako sam daleko od toga da znam bilo šta.
Razvod je došao kao kraj jednog poglavlja i početak novog prosvjetljenja ali...usred prve glave shvatim ...naravno da znam sve .
Znam da se ljudi zatvaraju u svoje ljušturice popud žabica u blatu i hiberniraju u iščekivanju sunca koje ne dolazi u prepoznatljivom obliku.
Znam:
"Znam i to da sve dok nosiš burmu na ruci kao da iza tebe hoda tjelohranitelj. Tako ti je to kod nas. Ako se razvedeš odjednom se sav svijet počne pitati kako provodiš vrijeme, dolazi li ti „ko“? Ako dolazi kimaju glavom kao da kažu, pa i bilo je za očekivat'. Ako ne dolazi, sažaljevaju pa kažu: „Neće je niko jadnicu. Da je dobra u braku bi ostala“. Odnekud izrone posljednji preživjeli primjerci Neandertalaca uvjereni da je dovoljan pogled na „rasnog muškarca“ pa da ti popuste kočnice.
Kao da ti na leđa prikače metu i svi imaju pravo da igraju pikado.
Strah od ovog sporta veliki je razlog radi koga mnoge nesretnice trpe razne torture samo da bi „ostale u braku i da ljudi ne bi u njih prstom upirali“.
Ja sam se odmakla od toga već davno. S ponosom nosim moju metu na leđima samo što ne dozvoljavam strelicama da odu dublje.
Nisam jedina. Ima nas dovoljno da svakog dana s jednom možeš popiti kafu. Imamo svoje sjedeljke na kojima, kao preživjeli sa Solunskog fronta, evociramo uspomene samo što izgledamo bolje,...mnogo bolje.
Šta smo sve preživjele pa se spasile, kako sada u miru sjedimo i nema nikog ko ne zna gdje su mu čarape i ko će dizati galamu jer mu ručak nije po volji. Same vraćamo svoje kredite, same zavrćemo svoje sijalice, same krečimo, same idemo s djecom na ljetovanje i čak uživamo u tome".

...

2008-11-13T22:53:00.000+01:00

Samoća u nama ima svoj krvotok
svoje vene i arterije
i svi ti putovi
tajanstvene su Altamire
po čijim stijenama
spavaju
odrazi naših strahova.

juni 1991.

test...test...proba...

2008-11-13T22:02:00.000+01:00

Danas sam nazvala Konjic.
Šta ima u Konjicu?
Žiri koji čita tuđe priče i odlučuje kome će dati novčanu nagradu.
Kaže mi žena s druge strane žice kako je pobijedio neko s originalnim pričama...pročitali su moje ...simpatične su...i na kraju mi kaže:
- Samo Vi nastavite pisati...
Možda je trebalo da mi imponuje to što me smatra početnikom i u književnom i u životnom kontekstu.
Bilo kako bilo, ja odlučim da je poslušam.Otvorim ovaj novi blog i bacim se na posao. I tako je sve počelo...